Ubijanje Ustava? Nije to od juče

Piše: Nebojša Redžić

Kada je 1494. godine u štampariji Crnojevića na Cetinju izašao „Oktoih prvoglasnik“, prva štampana knjiga kod Južnih Slovena, u Crnoj Gori nije bilo ni pomena srpskog jezika. Nije postojala ni Srpska pravoslavna crkva. Samo dvije godine ranije, otkrivena je Amerika. Ma, nije postojala ni Vikipedija u kojoj je sve crnogorsko postalo srpsko.

Danas, 529 godina kasnije, djeca na Cetinju ni drugdje u Crnoj Gori, jezik svoje države obično ne nazivaju prirodnim, ustavnim nazivom – crnogorski. Još manje ga tako zovu u Podgorici i Nikšiću, a nimalo u Pljevljima ili Herceg Novom.

Po inerciji iz samoupravnog socijalizma u kome je, uglavnom voljom ovdašnjih komunista, asimilacija Crnogoraca i otimanje njihovog identiteta hodla utabanom stazom iz prethodne države (Kraljevine SHS), jezik se u obrazovnom sistemu označava kao „srpski”, rjeđe “maternji”. Obje, pomalo idiotske oznake za jezik etničkih Crnogoraca, vrijeđaju zdrav razum i sugerišu da je identitetska bitka, sadržana u hegemonističkim nasrtajima sjevernih susjeda, uglavnom izgubljena.

Uzalud u Ustavu Crne Gore koji je usvojen 2007. godine glasovima dvije trećine poslanika u Skupštini Crne Gore, stoji da je službeni jezik u našoj državi – crnogorski. Ta odredba Ustava, sve i da nema uporište u istorijskim, naučnim i lignvističkim faktima, trebalo bi da se poštuje kao i svaka druga ustavna norma, makar dok neka nova dvotrećinska većina, političkom odlukom ne presudi drugačije.

Ali, ko još uopšte u Crnoj Gori poštuje Ustav? I zašto, zaboga, kada govore o kršenju ustavnih normi, eksponenti stare i nove vlasti, nikada ne pominju Politički dogovor kojim je ova norma suspendovana. Da se to, makar, poput usvajanja neustavnih izmjena Zakona o predsjedniku desilo u parlamentu, možda bi zločin nad crnogorskim identitetom bio manje tragičan. Ali, ne: odluku da se ustavna norma zamijeni Političkim dogovorom desila se 2011. godine u potaji, u zgradi Vlade Crne Gore u Karađorđevoj ulici, kada su Igor Lukšić, Srđan Milić, Nebojša Medojević i Andrija Mandić ustavnoj normi dodali crtice i donje crte, relativizujući tako jednu od najbitnijih odrednica bića crnogorskog naroda. Od toga dana, službeni jezik je izjednačen sa jezicima u službenoj upotrebi, pa je dobio nekakvo debilno četvoroimeno obilježje čiji je jedini cilj bio obesmišljavanje crnogorskog jezika kao službenog. Od tada, njegov “zvanični” naziv je crnogorski – srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost.

Začudo, niko od aktera i nijedna od stranaka čiji su predstavnici učestvovali u realizaciji ovog dogovora, nikada se nije usudio da tragom ovog neustavnog “akta”, osmisli zahtjev za izmjenom Ustava, kako bi se ovaj dogovor formalizovao. Tako je u ovom slučaju, baš kao i nedavno zbog Zakona o predsjedniku, Ustav suspendovan nižim pravnim aktom, ali ne čak ni zakonom, nego nečim što je nazvano Politički dogovor. Sa velikim P. A do njega je došlo samo zato što se desetak roditelja pobunilo zbog toga što je u školskoj godini 2011/12 jezik u osnovnim i srednjim školama trebalo da se naziva ustavnim imenom.

Stvorena je tako još jedna lažna predstava o crnogorskome jeziku, koji je gotovo ukinut uprkos ustavnoj normi. Bila je to samo još jedna epizoda šire političke strategije da se Crnogorcima na svaki način nametne srpski jezički identitet, srpski nacionalni identitet, a onda na temelju tih identifikacija provede u djelo politička doktrina pripajanja Crne Gore Srbiji. Zašto je u tome učestvovao i tadašnji kratkotrajni premijer iz DPS-a Igor Lukšić, nikada niko nije objasnio. Ili je možda Lukšić samo želio da na kratak rok ugasi politički “požar” nastao pokušajem da naša djeca u školama uče svoj jezik?! Zaista, ko je tada mogao pomisliti da će Politički dogovor trajati duže i od njegovih aktera?

Pitanje jezika je jedno od bitnih pitanja koje stoji u centru svake ozbiljne priče o državi, narodu i naciji, jer je jezik najdublji izraz bića jednog naroda. To je ontološki i gnoseološki izraz postojanja jednog naroda. U jeziku je sabrano pamćenje naroda i on treba da štiti od svega što može da dovede u pitanje jednu organizovanu i stabilnu državu.

Jezik, koga smo u prošlosti zvali “naški”, u socijalizmu “srpsko-hrvatski”, a nakon AB revolucije i Ustava iz 1992. godine – “srpski”,  stvarao se uporedo sa nastajanjem crnogorske države i crnogorske nacije. On je etnokulturna i sociolingvistička kategorija, pa i politička i zato mu je u Ustavu dato ime po državi, odnosno naciji. Ako ni zbog čega drugo, a ono zato što je ime jezika prije svega pitanje konvencije, a ne lingvistike.

Višedecenijsko ignorisanje potrebe da se naš jezik standardizuje i nazove po narodu i državi kojima pripada, imalo je kroz istoriju različite razloge. No, argument onih koji atakuju na crnogorski identitet da se do Ustava iz 2007. godine naš jezik nikada nije označavao kao crnogorski, pada pred jednostavnom činjenicom da se nikada nije zvao ni srpski, sve dok ga Dragan Šoć i Zoran Žižić nijesu tako označili 1992. godine u lažnoj državi koja je nasilno nametnuta Crnogorcima i zvala se SR Jugoslavija.

Prethodno, kada je 1954. godine usvojen “Novosadski dogovor”, čije su brojne odredbe u upotrebi i danas, zajednički jezik u Brozovoj Jugoslaviji je nazvan srpsko – hrvatski ponajviše zbog indolencije i kukavičluka crnogorskih političara i lingvista. Naime, kada su im hrvatski lingvisti ponudili da se jezik Srba, Hrvata, Crnogoraca i Bosanaca nazove srpsko-hrvatsko-crnogorski, oni su odbili uz obrazloženje da bi takav naziv bio predug! Da se, ne daj Bože, tako ne bi razvio “asimptomatski” crnogorski nacionalizam. Priča nalik onoj kada su crnogorski komunisti vraćali kao nepotrošena sredstva iz fonda za nerazvijene republike, kako bi se dodvorili Centralnom komitetu SKJ i zaradili stan u Beogradu.

Takođe, da je argumentacija onih koji srpski jezik žele pripisati čak i Petru II Petroviću Njegošu tačna, zašto bi Srbi 1927. godine prevodili Gorski vijenac na srpski?! I zašto Crnogorci, ako smo kako vele isti narod, ne razumiju ni riječ, recimo, u “Koštani” Bore Stankovića koje je jedno od kultnih djela srpske književnosti?

No, ostavimo istoriju istoričarima, a jezičke nedoumice lingvistima. Činjenica da se službeni jezik u državi Crnoj Gori zove crnogorski, po imenu naroda koji čini relativnu većinu, dovoljan je argument za sve one koji ne žele ništa više od potrebe da se ustavna norma – poštuje. Uostalom, crnogorski jezik je i međunarodno priznat 2017. godine kada je dobio i svoj ISO kod. Srpski lingvisti će svakako, uprkos činjenici o njegovom međunarodnom priznanju, nastaviti da poriču samostalni lingvistički, a time i standardološki identitet crnogorskog jezika. Oni smatraju da je crnogorski jezik samo varijanta srpskoga jezika, iako za tu tezu niko od srpskih lingvista nikad nije bio u stanju da ponudi uvjerljive i naučno dokazane lingvističke argumente.

Ipak, postoji podatak koji nikako ne ide u prilog zagovornicima postojanja crnogorskog jezika kao službenog. Na posljednjem popisu iz 2011. godine, 36,97% stanovništva Crne Gore se izjasnilo da im je maternji jezik crnogorski, a 42,88% se izjasnilo da govori srpski jezik kao maternji. Istovremeno, 44,98% stanovnika izjasnili su se kao Crnogorci, a 28,73% kao Srbi.

Nekoliko procenata onih koji bi da nacionalno budu Crnogorci, a da im jezik i crkva budu uvoz iz susjedne države, do narednog popisa svakako će imati vremena da razmisle: ili će se vratiti sebi, svojim precima, kulturi i istoriji, ili će se ponovo prikloniti jeziku druge države. Uostalom, ako ostanu pri ranijem izjašnjenju da kao nacionalni Crnogorci mogu govoriti tuđim jezikom, bolje i da ne pokušavaju biti Crnogorci.

Tako je to kada se puzi za popovima. Džaba nam što smo imali prvu državnu štampariju na svijetu u vrijeme kada je otkrivena Amerika, ako znamo da sljedbenici aktuelne većine nijesu ni čitali knjige. Mnogi prosto zato što su dokazano – nepismeni.