VUČINIĆ: U ime Beograda Vlada nas razjedinjava i sije zlo koje će brzo proklijati

Građanska Crna Gora se ne može praviti mimo etničkih Crnogoraca i na njihovu štetu. Oni su organski vezani za Crnu Goru, i kao takvi su okosnica, bedem njene nezavisnosti i smisao njenoga postojanja, bez njih bila bi anektirana. Oni vape  da dobiju svoje parče plavoga neba, i pod njegovim svodom mirno uživaju građanska i nacionalna prava. Ta prava podrazumijevaju pravedno rješenje crkvenoga pitanja na način što će Crnogorska crkva dobiti status domicilne, i ponovno uzakonjenje crkvene imovine na državu Crnu Goru

Piše: Stevo Vučinić

Još jedan Crnogorac je pošao u grob na način koji nije dostojan njegove uloge koju je imao u društvu – profesor Milorad Nikčević. O tome da bude sahranjen u aleji velikana, nije se ni razmišljalo, jer je nemamo. Crnogorska pizma odavno je tako presudila. U Crnoj Gori mediokriteti sude autoritetima, odričući im djelo, mjesto i ulogu u društvu, i za života i u smrti. Nijedna crnogorska nacionalna instiucija, sem Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, nije se oglasila povodom njegove smrti. A umro je čovjek čije je djelo iz oblasti crnogorskoga jezikoslovlja i knjževnosti, jedan od temelja našega jezičkoga identiteta. Neki umišljeni Crnogorci, hodajući spomenici, čija je akademska obaveza bila da se ovakvim povodima javno očituju, prešućeli su svakoga i svačiji doprinos crnogorskom kolektivnom duhu, pa i njegovom. Inače, od bijesa, zlobe i zavisti prema braći Nikčević ne koriste cijelo jotovanje i sva slova crnogorske azbuke.

On i njegov brat, lingvista, pokojni profesor Vojislav Nikčević, bili su živi spomenici – svjetionici generacijama koji treba da ih inspririšu da se bore za nacionalne interese i čuvaju državu i državnost. Oni su primjeri koje treba pamtiti i  što treba pamtiti. Mislim, vjerujem i tvrdim, što sam već napisao, da je Vojislav Nikčević, iako mu nije bilo vrijeme, umro na vrijeme – prije nego je pitanje crnogorskoga jezika došlo na dnevni red. Da je bio živ u to vrijeme, crnogorska pizma bi presudila i crnogorskom jeziku –  ni formom ni sadržinom ne bi bio predmet rasprave. Ne bi dozvolila da mu se imenovanjem, standardizacijom i uvođenjem crnogorskoga jezika kao službenog, na kojemu je utisnut njegov lični pečat, podigne spomenik za života. A s naše strane, neka im je obojici laka crna zemlja. O njima i njihovom djelu, konačno presudiće vrijeme i povijest, vjerujem i tvrdim upisat će ih u besmrtne Crnogorce i podići im zasluženi spomenik.

Najbolje sinove ove zemlje, među kojima su i braća Nikčević – Vojislav i Milorad, iznjedrila je naša generacija, na čijoj je krvi i znoju, referendumom 21. maja 2006. godine, utemeljena ova zemlja. A onda, od tada pa do danas, u dobro vrijeme imali smo lošu sreću i loše ljude. Davno mi je rečeno da nikad nećemo imati više Crnogoraca na vlasti, a koji su tako malo učinjeli za Crnu Goru. Umjesto državnici zemljom su upravljali privatnici. Žanjući što nijesu sijali, stavljajući sebi u zasluge rezultate tuđega znoja i zidajući na tuđim temeljima, vlasti su decenijama sijale demagogiju, nazivajući takvu politiku mudrom. Otimajući tuđe ideje, materijalne vrijednosti, čak i namjere, srušili su sistem vrijednosti primjeran civilizovanim ljudima. Zato danas imamo hijerahiju vrijednosti, i ljudi i djela, uspostavljenu na način kao da je posmatrana iz pozicije slijepoga miša. Pa su, ne samo braća Nikčevići, za života, umjesto lovorovoga mogli da računaju samo na trnov vijenac. Promoteri takve politike, kao svi demagozi, počeli su vremenom da vjeruju u svoju demagogiju, dok ih rezultati izbora od avgusta prošle godine nijesu poslali u opoziciju i nadam se otrijeznili.

Decenijama se njeguje prosječnost. Politički činovnici umišljaju da pred njihovom beznačajnošću građani moraju da padaju na koljena. Svojim ponašanjem promovišu poniznost i bezkičmenjaštvo. Oni odlučuju što je vrijednost i ko su autoriteti. Prema sebe i sopstvenoj mizeriji ih biraju i inauguriraju. Većinu je 1989. godine izbačila svetosavska poplava u državnike, i s njima je stigao uličarski način ponašanja i ophođenja. Kako mi je to svojevremeno prijetećim tonom lijepo objasnio jedan mnogočašćeni veleugledni Crnogorac, tražeći reket od 50.000 maraka: “Završio sam cetinjsku uličnu školu”. Odgovaram, dižemo glas – na takvu Crnu Goru koja slavi najgore a prezire svoje najbolje sinove i šćeri treba da stavimo tačku.

Trenutna vlast je učinjela da naša država nije građanska i pravna nego poltronska, koja poltroniše Beogradu. U njegovo ime Vlada nas svojom politikom razjedinjava i sije zlo koje će brzo proklijati. Pojmove  pravde i ljubavi sadržinski devalvira. Ne garantuje nam kao Crnogorcima, a ni manjinama, dostojanstvo, što će dovesti do pobune. I to radi za tuđi račun, tuđina koji je drži kanavacom za opanke i izdajničkom Vladom. Poziva se na bezumne premise na temelju kojih, u mističnom delirijumu, tvrdi fantazije o Svetome Savi i svetosavlju, inaugurirajući ga u duhovni spomenik, na koji treba da se ugleda mlada generacija, s namjerom da bude i školska slava. To je bezumna vizija svijeta, oprečna našoj tradiciji, evropskoj civilizaciji i praksi, kojoj ćemo se svim silama oduprijeti.

Građanska Crna Gora se ne može praviti mimo etničkih Crnogoraca i na njihovu štetu. Oni su organski vezani za Crnu Goru, i kao takvi su okosnica, bedem njene nezavisnosti i smisao njenoga postojanja, bez njih bila bi anektirana. Oni vape  da dobiju svoje parče plavoga neba, i pod njegovim svodom mirno uživaju građanska i nacionalna prava. Ta prava podrazumijevaju pravedno rješenje crkvenoga pitanja na način što će Crnogorska crkva dobiti status domicilne, i ponovno uzakonjenje crkvene imovine na državu Crnu Goru. Dok DANU, Matica crnogorska, PEN centar, Fondacija Sveti Petar Cetinski i Fakultet za crnogorski jezik i književnost, kao nacionalne institucije, trebaju državni status, koji im Zakonom mora biti garantovan, sa svim konsekvencama koje iz toga proishode. Ponavljam, u protivnom doći će do masovne pobune. To je preduslov da bi društvo bilo građansko, a građani živjeli u miru i ljubavi. Evropske vrijednosti za koje se svi zalažu podrazumijevaju upravo to. Neka se više niko ne usudi da trguje s crnogorskim nacionalnim i državnim interesima, kako je praktikovano posljednjih 30 godina, jer se rasprava s takvima neće dobro završiti.