Visine kojih ravnogorci nijesu dostojni

Piše: Nebojša Redžić

Četnički vojvoda Andrija Mandić dodijelio je Trinaestojulsku nagradu četvorici laureata. U ovoj rečenici sadržana je sva pogubnost aktuelne crnogorske stvarnosti, svo zlo koje živimo i kojemu se ne vidi kraj.

Ne tako davno, 13. jul se u nas slavio kao datum opštenarodnog ustanka, naravno i kao dan kada je Crna Gora 1878. godine međunarodno priznata na Berlinskom kongresu. Današnji 13. jul, neko je zabašurio u praznik koji slavi istorijski revizionizam i pobjedu mita nad istinom. Baš kao što je neko u evropskim okvirima 9. maj nazvao Dan Evrope, ne bi li se zaboravilo nad kim je to izvojevana velika pobjeda u Drugom svjetskom ratu, tako je neko u domaćem političkom diskursu poželio da, obesmišljavanjem 13. jula,  zaboravimo protiv koga su to naši preci ustali i kojem su se zlu suprotstavili.

Kako drugačije posmatrati taj trenutak posrnuća jednog društva u kome sljedbenik najmračnije ideologije iz Drugog svjetskog rata nagrađuje neke ljude koji bi, po prirodi stvari, trebalo da budu – a nijesu – najbolji među najboljima, do kao dijagnozu današnje Crne Gore. U kojoj najznačajnije priznanje jednog društva, kao po pravilu u posljednjim godinama, dobijaju jedan pop, jedan nečujni Crnogorac, jedan nenametljivi intelektualac i jedan komedijant. A sve to obrazlaže četnik starog kova, kome je život obilježen mržnjom prema Crnoj Gori i služenjem beogradskom gazdi. Auditorijum u kome se sve događa, a čine ga popovi lažne crkve i polusvijet u odijelima zarađenim raubovanjem tabana na antidržavnim litijama, čini da doživljaj bude potpun.

Crna Gora je danas nisko, da niže ne može biti. Nije, naravno, problem u činjenici da je jedna politička garnutura zamijenila drugu. Ovdje se, umjesto o politici, radi o stanju svijesti čitavog jednog društva gdje je retrogradna ideologija zavladala svjetinom koja je, suprotno zdravom razumu, pristala da bude produkt svega onoga čemu se suprotstavila antifašistička Evropa i ista takva Crna Gora.

Jer, tu više nema okolišenja: Crnom Gorom danas vladaju sljedbenici ideologije Draže Mihailovića, Crna Gora je danas većinski četnička, od Crne Gore 13. jula nije ostalo ništa do vapaj usamljenih i od svih ostavljenih patriota kojima je sve jasno, osim činjenice da ovovremena Evropa, sklona svim vrstama izopačenosti i devijacija, ćuti na činjenicu da je jedna NATO država i kandidat za EU – okupirana i asimilovana.

U takvoj Crnoj Gori, ni njen najveći praznik 13. jul, ne može više biti ono što je bio. Cilj vladajuće većine je da ga obesmisle, izbrišu iz kolektivnog sjećanja i svedu na folklornu odrednicu na koju se gleda sa podsmijehom i nipodaštavanjem.

Revizionizam

Moderna Crna Gora je nastala na temeljima antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Da je sreće, antifašizam bi bio skup vrijednosnih obrazaca na kojima bi se temeljio pogled na stvarnost Crnogoraca okrenutih Evropi. No, kako Crna Gora nikada nije umjela da integriše svoj antifašizam, na sceni je nenaučni, osioni i divlji revizionizam koji bi da potre sve vrijednosti savremene civilizacije. Takav pogled na stvarnost nudi ”srpski svet” koji je danas zagospodario regionom, izmišlja, laže i nudi iskrivljenu sliku stvarnosti, asimiluje i negira one manje, prijeti oružjem i silom onima nešto većima. Evropa na sve to – glasno ćuti.

Ideja nenaučnog revizionizma pokušava da zamijeni svijest o antifašizmu tako što će da zbuni i dovede do neopredjeljenja. Tu leži i odgovor na pitanje zašto su mnogi potomci istaknutih partizana, narodnih heroja i nosilaca Partizanske spomenice, danas pokleknuli pred četništvom koje im se nudi iz vrha vlasti u Crnoj Gori. Oni su svoje pretke zaboravili, oni su na slobodarstvo svojih đedova pljunuli, a za sve to opravdanje pronalaze u budibogsnama razlozima kojima objašnjavaju svoju izdaju.

Današnji nenaučni istorijski revizionizam politički je, partijski i ideološki obojen kako bi se zaboravilo na potrebu suočavanja sa prošlošću i denacifikacije onog dijela društva koje danas daje podršku vladajućoj strukturi. Oni bi četnike da prikažu kao borce protiv nacizma i fašizma, oni bi tekovine NOB-a da pripišu domaćim izdajnicima, oni bi da izbrišu sve dokaze da su njihovi ljubimci šurovali sa nacistima i fašistima. Četnička Crna Gora danas govori o pomirenju, a to za njih predstavlja onu situaciju gdje smo svi odreda pomireni sa činjenicom da našu vlast čine popovi i odrođeni Crnogorci i da im je jedini cilj uništenje i zatiranje multietničke, sekularne Crne Gore.

Zaboga, kako ne pustiti suzu radosnicu pred patetičnim vapajem četničkog vojvode o potrebi da se u Crnoj Gori pomirimo i tako pomireni jurnemo da porušimo sva partizanska groblja, zapalimo sve udžbenike gdje piše istina o Narodno-oslobodilačkoj borbi i zapušimo usta svima koji bi se pozvali na pretke koji su bili Crnogorci, rodoljubi, antifašisti… I da kao jedinu istinu proglasimo ono o čemu trabunjaju Pipun, Vojvoda i njima blizak krug poltrona na čelu sa Milojkom Spajićem i sudijom Radovićem koji ih je juče oslobodio krivice političkom, a ne pravnom argumentacijom.

Probudiće se Crnogorci

Dok razmišljam kako da privedem kraju ovaj tekst koji pišem nevoljno i bez inspiracije, pogledujem u pravcu tv uređaja gdje predsjednik Jakov Milatović sa suprugom prima čestitke na koktelu priređenom u čast 13. jula. Prepoznajem gro istih onih faca koje su se do juče klanjale Milu Đukanoviću i razmišljam o vezi revizionizma i konvertitstva, o tome da je vojvodi Mandiću jednako lako da izrekne neku istorijsku laž, kao što je nekom doskorašnjem Milovom ulizici da promijeni političku opciju.

Generalno smo loš narod, bilo da smo Crnogorci, Srbi, Bošnjaci ili Albanci. Koliko samo lažnih osmijeha, koliko izvještačenih pogleda, koliko sladunjavih riječi bez smisla, koliko lažnih odijela i ružnih kravata… Crna Gora je ovog 13. jula zemlja bez odjeka, prazna ljuštura bez nade, skupina ljudskih kreatura bez morala… Narod koji nije uspio da izgradi nacionalne institucije, pučina koja se nadala da će joj briselske birokrate i tehnokrate riješiti unutrašnje probleme…

Takvoj Crnoj Gori, takvim ljudima, fantazija četničkog vojvode o jurišu na Lovćen ima veću snagu od negdašnje prijetnje Muhtar paše da će nas Turci pobijediti na Vučjem dolu. Jer, današnji Crnogorci su obezglavljeni narod, u njima je ubijan Bog još od srpske okupacije 1918. godine, preko komunističkog ispiranja mozga, potom AB revolucije, sve do terora današnjeg polusvijeta kojeg neko nazva „oslobodiocima“.

Stari Crnogorci, vojvodi bi se samo nasmijali u brk, uhvatili ga za nos i odvalili mu šamar, da mu takva glupost više nikada ne padne na pamet ravnogorsku. Ovi današnji misle o tuđinu sve ono što su mislili njihovi preci, samo što sa metodama otpora imaju određenih problema. Nadam se – ne i kada je u pitanju Lovćen, jer je to sublimat svega onoga što smo bili i što možemo biti, a čega određeni Crnogorci tipa vojvode Mandića nijesu dostojni. Uostalom, upravo su lovćenske visine ono čega izdajnici i izrodi Crne Gore nikada nijesu, niti mogu biti vrijedni. Kapela Karađorđevića, stoga, ima šanse da se vrati na vrh Lovćena, taman kao što vojvoda Mandić može da se premetne u čiča Dražu. Pa da pojede sa braćom Italijanima one makarone koje njegovi ideološki prethodnici nikada od partizanskih plotuna nijesu na miru pojeli.

A hibernaciji nacionalnih Crnogoraca valjda će uskoro doći kraj. Jer, samo oni mogu svjedočiti istorijskim istinama. O tome da je Crna Gora – crnogorska. O tome da su Crnogorci stvorili ovu zemlju i da se po njoj zovu. O tome da smo je vjekovima branili i odbranili. O tome da smo ginuli za slobodu i opstojnost. O tome da smo joj dali smisao, istoriju i neponovljivu kulturu. O tome da smo stvorili državu u kojoj mogu živjeti svi, da ne moraju da nas vole, ali moraju da nas poštuju. O tome da smo bili, da jesmo i da ćemo biti. I da je Crna Gora – vječna.