Zašto Bulajić nije bio potreban Crnoj Gori?

Piše: Milenko A. Perović

Crna Gora je raj za mediokritete. Ko izraste obrazovanjem, znanjem i talentom, gleda ona da ga uprośeči, zatomi, onemogući ili oćera u svijet. Kako i ne bi kad od valjanih ljudi prijeti opasnost da će narušiti mediokritetsku mjeru stvari! Mediokriteti su glavni proizvođači, čuvari i prenosioci crnogorskog kompleksa inferiornosti.

Kao što sitni pośednici brane svoje pośede, nad Crnom Gorom stražare mediokriteti. Čuvaju je jedino od Crnogoraca koji su po svijetu načinili nešto vrijedno, a puste želje ih navode da svojoj domovinu daruju nešto od svoga znanja i talenta. Đe gospodare mediokriteti, država je u nadležnosti zakona mentalne, političke i kulturne entropije. Svaku novu generaciju ona obara na sve niža mjerila stvari. Čudi li onda što je danas Crnom Gorom u svim oblastima zavladao klerofašizam? Njegova je majka mediokritetska samokastracija!

Nema boljeg primjera odbrane crnogorske kulture od opasnosti da bude dignuta na znatno višu razinu i da sebe počne graditi po svjetskim kulturnim mjerilima od onoga kad su mediokriteti branili Crnu Goru od Veljka Bulajića!

Iako se u potpunosti ostvario kao vrhunski jugoslovenski i hrvatski filmski stvaralac, Veljko Bulajić nikada nije napustio vrijednosti koje tradicionalno nosi crnogorski nacionalni i kulturni identitet te „ośećaj pripadnosti samosvojnom narodu jedinstvene burne prošlosti.“  Uvijek je znao ko je i odakle je: „Cijeli život, nikada nijesam dozvoljavao da se manipuliše odakle sam, ko sam i što sam. Oduvijek sam bio Vilušanin, Nikšićanin, Crnogorac.“

Nedvosmislenost njegovog identitetskog samoodređenja vjerovatno je – uz strah mediokriteta od valjanih stvaralaca – doprinijela da se Crna Gora dva puta ogriješi o Bulajića. Uistinu, grdno se ogriješila o vlastito kulturno biće. Crnogorska kultura s njim ili bez njega nije ista kultura! Crnogorski „politički“ i „kulturni“ djelatnici nijesu bili sposobni ni spremni da kulturu Crne Gore obogate njegovim filmovima koji su duhovno izrastali iz crnogorskog tla.

Bujalić je imao ideju da načini film o crnogorskoj kolonizaciji u Vojvodinu. Od njega su crnogorski „vizionari“ iz Lovćen filma tražili da – umjesto toga – načini film o krvnoj osveti?! Videći da „nema posla u plaha (čitaj: nepametnog) glavara,“ on ideju filma prenosi u Zagreb film. Ljudi u toj filmskoj kući su shvatili stvaralački potencijal autora i vrijednost teme. Prenoseći radnju filma na kolonizaciju iz Dalmatinske Zagore u Baranju, Bulajić je načinio svoj prvi igrani film Vlak bez voznog reda (1959). Film je nagrađen Zlatnom arenom na Pulskom filmskom festivalu. Postigao je svjetski uspjeh. Prvi je jugoslovenski film distribuiran u 46 zemalja. Na Kanskom filmskom festivalu dobio je nagradu kritike. Dobio je još nekoliko drugih nagrada. Jedan italijanski kritičar je rekao: Vlak bez voznog reda predstavlja rođendan jedne kinematografije. Zahvaljujući crnogorskim „vizionarima,“ jugoslovenska kinematografija nije rođena u Crnoj Gori!

Drugi put se Crna Gora ogriješila o Bulajića kad nije imala pameti ni karaktera da shvati ni prihvati Bulajićevu ideju da napokon i u Crnoj Gori snimi igrani film. Nije on mislio praviti nešto na „crnogorsku temu,“ nego film o knjazu Danilu! Iz jednog Bulajićevog iskaza može se shvatiti kakav je politički i kulturni potencijal imalo njegovo poimanje uloge knjaza Danila u crnogorskoj povijesti. On je rekao da je knjaz Danilo „dao temelj Crnoj Gori!“ Mnogo dublje od mnogih crnogorskih istoričara, ovim stavom pokazao je da poima ključne tokove moderne crnogorske povijesti.

Šta bi Crna Gora dobila da je bila sposobna da sebe učini glavnim osloncem i inspiracijom stvaralaštva Veljka Bulajića? Bez sumnje, dobila bi na snaženju državne i nacionalne samosvijesti! Bila bi izuzetno ohrabrena da samoj sebi u svemu postavlja visoke kriterije! Sebe bi počela cijeniti kao izvorište moćnih duhovnih tokova. Sebi bi mogla priuštiti zadovoljstvo spoznajom da su iz nje potekli izuzetni duhovni proizvodi kao što su Vlak bez voznog reda, Kozara, Bitka na Neretvi, Čovjek koga treba ubiti, Uzavreli grad, Sarajevski atentat, Kamen i more, Skopje ΄63, Mjesto sjećanja Vukovar etc.

Valja još jednom podśetiti: Bulajić je dobio veliki broj jugoslovenskih i hrvatskih nagrada, kao i onih na brojnim svjetskim filmskim festivalima: Zlatni lav u Veneciji, Zlatna nimfa u Monte Karlu, nagrade za režiju u San Sebastijanu i Nju Delhiju, Zlatna medalja na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, međunarodna nagrada kritike Cidalc, nagrade Zlatni klas za najbolji film u Valjadolidu. Nagrađen je s nekoliko Zlatnih arena na Filmskom festivalu u Puli za najbolje filmove i najbolju režiju. Američka Akademija za umjetnost i nauku nominovala je njegov film Bitka na Neretvi (1969) za Oskara. Najveće međunarodno priznanje Bulajića je nagrada UNESCO-a za najznačajniji svjetski umjetnički filmski doprinos godine! Neretvu je gledalo više od 350 miliona ljudi u preko osamdeset zemalja, a u Jugoslaviji preko četiri i po miliona ljudi. Pablo Pikaso izradio je promotivni plakat, a filmsku muziku za Neretvu napisao je dobitnik Oskara Bernard Herman.U nekim anketama filmskih kritičara svrstan je u deset najboljih ratnih filmova svih vremena. Četiri bivše jugoslovenske republike sporile su se oko toga čija je Neretva. Iako su autor i scenaristi Neretve nacionalni Crnogorci, za Crnu Goru ta činjenica nije značila ništa!

U čemu je glavna vrijednost filmova Veljka Bulajića?

Svako umjetničko djelo explicite ili implicite počiva na određenom pogledu na svijet. Bujalićev svjetonazor izgrađen je na humanističkim determinantama lijeve provenijencije. One čine jezgro jugoslovenske revolucije 1941-1945. godine i velikog pokušaja ostvarivanja transgrađanskog humanog društva. Prema idejama Slobode, Pravde, Istine i Ljudskosti Bulajić se ne odnosi postmodernistički skeptički ni cinično. Ove ideje za njega imaju najvišu vrijednosti kao orijentiri individualnog života, ali i povijesne sudbine jugoslovenskih naroda s kojima se povijest surovo poigravala. Izuzetno dobro koncipiranu dramatiku većine njegovih filmova – kao u helenskim tragedijama – pokreće svijest da se ljudske vrijednosti moraju postizati pregnućem, borbom i izuzetnim naporima pojedinaca i naroda, koji su usmjereni protiv unutrašnjih i spoljašnjih sila anihilacije ljudskosti!

Bulajićevo filmsko umijeće oplemenjeno je specifičnom filmskom estetikom. Filmski školovan na estetici jedne od najboljih evropskih kinematografija – na senzibilitetu i svjetonazoru italijanskog neorealizma – on je već na početku svoga filmskoga rada našao vlastiti duhovni rukopis. On ga je vodio u stvaranju – s podjednakom umjetničkom snagom – djela koja pripadaju klasičnom realizmu, ali i fantastici. U svojim najboljim filmskim ostvarenjima, Bulajić je dokučio samu bit umjetnosti. To ga stavlja u društvo najvećih majstora filmske magije!

Postizao je izuzetnu umjetničku i zbiljsku životnost svojih filmskih tema, dramskih situacija i nosećih dramskih karaktera. Na temelju ovoga rijetkoga stvaralačkog dara mogao je – ne radeći da bi se dopao publici ni majstorima filmske kritike – stvarati filmove i za publiku i za kritičare. U moći da izgradi i izrazi humanističku univerzalnost sadržan je odgovor na pitanje o ogromnoj gledanosti i nagrađivanosti njegovih filmova na svim stranama svijeta. U predstavljanju psihologije ljudskih karaktera u ratnim vihorima, Bulajić je pokazao veliku duhovnu srodnost s Krležom i Lalićem.

Bulajiću je od početka jasno da nema dobroga filma bez dobroga scenarija! U većini svojih filmova je koscenarista. Njegovi najbolji filmovi nastali su iz scenarističke saradnje s majstorima kakvi su bili Ratko Đurović, Stevan Bulajić, Ivo Brešan i Mirko Kovač. Njihovi scenariji slijedili su – svjesno ili spontano – uzus klasičnog aristotelovskog poimanja drame. Njihov “praksis oponašanja praksisa” uvijek je uspijevao izgraditi artificijelno polje dramskog sukoba koji zamonomjerno, s dubljim smislom za poimanje pulsacija zbiljskog života, neusiljeno i neizvještačeno pokreće dramsku radnju, eksponira žive ljudske karaktere i dovodi do katarzičnog krešenda.

Bulajić u svojim filmovima postiže majstorsku jednostavnost filmskog rukopisa. On izuzetno dobro poznaje sadržaj i suštinu životnih tema o kojima pravi filmove! Nema kod njega afmosfere beznadežnosti – karakteristične za veliki broj jugoslovenskih filmova – koju izazivaju loši scenariji. Njegovi najvredniji filmovi izdržali su probu vremena. Kao i djela drugih filmskih klasika, mogu se i danas gledati s istom intelektualnom, voljnom i emocionalnom radošću kao i kad su izlazili iz njegove majstorske radionice.

Iz periklovskog duha druge Jugoslavije nastajali su najbolji Bulajićevi filmovi. Iz istoga duha rađala se izvanredna jugoslovenska spomenička arhitektura inspirisana borbom i stradanjima jugoslovenskih naroda u Drugom svjetskom ratu (Bogdanović, Džamonja, Živković, Bakić i drugi). Iako Jugoslavije više nema, ova arhitektura nije izgubila ništa od svoje vrijednosti! Ona živi vlastitu fantastičku i nadrealnu zbiljnost. Iako se s raznim strana trude da iz javne svijesti uklone sve tragove śećanja na nju sve ono što je podsticalo da nastane, ona traje i trajaće kao svjetski značajna arhitektura!

Jednako je tako i s Bulajićevim filmovima. Nijesu oni samo spomenici, nego i putokazi! Da li i za Crnu Goru?