DRECUN: Znanje je motor razvoja civilizacije

Od svih evropskih zemalja, najviše se radi u Crnoj Gori i to 44,5 sati nedjeljno, podaci su evropskog statističkog zavoda “Eurostat”-a. Podaci pokazuju da je broj radnih sati u Crnoj Gori povećan tokom pandemije, koja je cijelu evropsku ekonomiju snažno uzdrmala prošle godine. U razgovoru za portal Luča, ekonomski analitičar Predrag Drecun, uveo nas je u osnovna načela rada i njegovo poimanje kako bismo razumjeli istraživanje evropskog statističkog zavoda “Eurostat”-a i napravio paralelu između ne/rada i rezultata (znanja).

“Koliko čovjek treba da radi da bi zajednica imala najveći efekat? Vječito pitanje, na koje su mnogi tražili odgovor, svako u svom vremenu. Karl Marks je smatrao da je rad jedini stvaralac vrijednosti. Zbog takvog stava, napravio je teorijsku osnovu da radnik mora da vodi društvo. Radnička klasa mora revolucijom i po cijenu krvi, da dođe na vlast. Zbog te ideje proliveno je zaista mnogo krvi, pa se sa velikom ozbiljnošću treba postarati da nikad više radnička klasa ne digne kuku i motiku, jer onda imamo revolucije, građanske ratove, a možda i neke mnogo veće ratne sukobe”, kazao je Drecun.

Predrag Drecun se osvrnuo i na istorijski momenat i podsjetio da su, osim čovjeka, rad vršile životinje koje su kasnije zamijenile mašine.

“Čovjek je skratio vrijeme u odnosu na prije sto godina, a možemo zamisliti koliko je skraćeno vrijeme u odnosu na prije hiljadu godina. Podsjetimo se da je prvi avion poletio 1903 godine, nekim kraćim poskakivanjem po livadama, a danas letimo za pet sati preko okeana širokog 5000 kilometara”, podsjeća naš sagovornik.

Drecun je pojasnio razloge navođenja ovih činjenica.

“Iz njih treba izvući zaključak da napredak i nova vrijednost dolazi od znanja, a ne od prostog rada. Ta zabluda je Marksa navela na zaključak da radnička klasa treba da vlada jer ona stvara vrijednost. Sto radnika ako radi isti posao, nikad neće dati isti rezultat. Neki radnik više zna, neki manje. Nijesu svi Pele, Džajić, Krojf, Bekenbauer, Ronaldo, Mesi ili Savićević. Nijesu svi matematičari Pitagora, Euklid, Arhimed, de Ferma, Paskal, Ojler, Gaus, ili danas Perelman i Terens Tao, a ima ih na milione. Nijesu svi šahisti Aljehin, Lasker, Fišer a milijardu ljudi igra šah. Isto je i u nauci, samo su imena manje popularna, jer živimo u takvom svijetu.  Samo najveći ostavljaju tragove i postavljaju tračnice budućeg rasta. Kad shvatimo da je znanje motor razvoja civilizacije, a da ga politika koči, tada ćemo moći manje da radimo i da uživamo u ljepoti života. Rad može biti uzaludan, neefikasan, neproduktivan. Znanje ima samo jednu manu. Može se zloupotrijebiti, praveći oružje, vještačke viruse, lažne informacije. Dakle, opet čovjek, ili neko voli da kaže zlo, biva krivcem svih naših nevolja”, ističe ekonomski analitičar Predrag Drecun.

Drecun smatra da je prirodno da sa svakom novom tehno revolucijom mora doći do skraćivanja radnog vremena, koje države propisuju i dalje ne shvatajući po kojem kriterijumu.

“Nikad niko nije dokazao da je rad od osam sati dnevno optimalan. Međutim, društvo nije pojedinac, pa se svako društvo vodi standardima koji su u stvari prosjeci, a prosjeci dobroga vuku dolje, a lošeg nikad ne mogu popeti naviše. Kad svu ovu teoriju prospemo po današnjici vidimo nezadovoljne radnike, nezadovoljne seljake, nezadovoljne poslodavce i jedino zadovoljne političare. Smatram da je bolje raditi tri sata dnevno ako znaš da radiš, nego osam sati ako ne znaš. Velike korporacije već uvode eksperimente sa kliznim radnim vremenom, svako radi kako i koliko hoće, samo da završi zadato. Trošak koji napravi hiljade dokonih i neznavenih radnika je veći od bilo kog doprinosa malog broja vrijednih i znavenih radnika”, naglašava naš sagovornik.

Prema njegovim riječima, iz statističkih podataka vidimo da države sa višim životnim standardom imaju kraću radnu nedjelju.

“Ja bih samo to okrenuo i zapitao se da li možda imaju viši standard zato što kraće rade, jer je taj kraći rad u stvari sublimirano znanje prethodnih generacija. Laici bi odmah rekli – pa hajde da ne radimo, pa ćemo biti bogati. To je vulgarizacija stava, jer sistem (država – društvo) mora da se održava, ali optimalnim radom, a ne opterećujućim, pa će mjera uspjeha biti vrijeme provedeno na poslu, a ne efikasnost radnika na poslu. Konj može da nosi jednog ili dva jahača, ali tri teško”, naglašava Predrag Drecun i dodaje da je Crna Gora, još uvijek daleko od optimuma Evrope.

“Ali, ako uložimo u znanje mladih generacija možda za tridesetak godina može da se nada standardu koji danas ima Slovenija, Italija. Moja poruke je da znanje stvara vrijednost i pravi razliku i to drastičnu. Znanje stvara preduzetnike i njih treba čuvati kao suvo zlato. Radnika će uvijek biti dovoljno. Ako preduzetnik ne otvori radnom mjesto nema onda ni radnika”, zaključuje Drecun.