GARAŽA KOJA KASNI, MILIONI KOJI RASTU: Od „ekonomski najpovoljnije“ do znatno skuplje ponude

Tender za izgradnju garaže u Kolašinu formalno je završen još 2020. godine, ali se stvarni problemi ovog projekta danas ne vide u dokumentima, već na terenu – kroz nezavršenu garažu, probijene rokove i višemilionski rast cijene. Umjesto infrastrukturnog rješenja za jedan od najopterećenijih turističkih centara u državi, ovaj projekat je vremenom prerastao u ogledni primjer načina na koji javne nabavke u Crnoj Gori funkcionišu u praksi. Iako je izvođač radova, kompanija „Bemax“ d.o.o. Podgorica, u posao uveden tek u avgustu 2022. godine, dvije godine nakon završetka tendera, radovi ni danas nijesu privedeni kraju, dok se ukupna vrijednost investicije u međuvremenu dodatno uvećala.

Postupak javne nabavke okončan je nakon javnog otvaranja ponuda 3. marta 2020. godine, kada je Komisija za otvaranje i vrednovanje ponuda donijela odluku da se posao dodijeli kontroverznoj firmi BEMAX. Iako je formalno ispoštovana zakonska procedura, već tada je bilo jasno da se projekat ne vodi logikom najnižeg troška za javni interes. Razlika između izabrane i drugoplasirane ponude iznosila je oko 2,7 miliona eura, ali ta činjenica nije bila prepreka za izbor skupljeg ponuđača, jer su kriterijumi bodovanja postavljeni tako da presudnu ulogu ima takozvani “kvalitet”, mjerljiv kroz reference koje su dostupne tek nekolicini velikih građevinskih kompanija.

Uz to, dodatno je simptomatično što je najpovoljnija ponuda, u iznosu od sedam miliona eura, odbijena zbog isteka licence jednog geometra, čiji je angažman u ukupnoj vrijednosti posla bio gotovo beznačajan. Umjesto da se taj formalni nedostatak ispravi, što je praksa u brojnim javnim nabavkama, ponuda je eliminisana, a posao je dodijeljen tri miliona eura skupljoj ponudi kontroverzne kompanije BEMAX.

Garaža trebalo da bude završena još u avgustu 2024. godine

Posebno je indikativno to što je, uprkos završenom tenderu 2020. godine, izvođač uveden u posao tek u avgustu 2022, čime se otvara ozbiljno pitanje da li je projekat uopšte bio spreman za realizaciju ili je dvogodišnji period iskorišćen za administrativno i finansijsko „prepakivanje“ obaveza. Od tog trenutka počinje da teče ugovoreni rok za izvođenje radova, koji je jasno definisan na 730 dana, odnosno dvije godine. To znači da je garaža morala biti završena najkasnije u avgustu 2024. godine. Taj rok je istekao, a objekat je i dalje nezavršen, bez jasnog i javno saopštenog objašnjenja.

Izostanak informacija o eventualnim penalima, aneksima ugovora ili odgovornosti nadzora i naručioca dodatno pojačava sumnju da se kašnjenje ne tretira kao izuzetak, već kao očekivani dio sistema. U projektima ove vrijednosti, kašnjenje se ne može pravdati tehničkim problemima ili nepredviđenim okolnostima bez jasnih dokaza, jer upravo takvi projekti zahtijevaju najviši stepen kontrole, planiranja i odgovornosti.

Još problematičniji aspekt projekta odnosi se na cijenu. BEMAX je na tenderu izabran sa ponudom od 9,979 miliona eura bez PDV-a, dok je drugoplasirani ponuđač ponudio 7,269 miliona eura bez PDV-a. Već tada je javnost imala pravo da pita zašto je skuplja ponuda ocijenjena kao „ekonomski najpovoljnija“. To pitanje danas dobija dodatnu težinu, jer se vrijednost projekta u međuvremenu povećala za još oko dva miliona eura kroz izmjene i dodatne troškove, čime se ukupna razlika između izabrane ponude i drugoplasirane danas približava iznosu od skoro pet miliona eura.

Zatim je rok pomjeren za decembar 2025. godine, ali garaža ni do tada nije završena, zato su troškovi projekta porasli za par miliona

U kontekstu nezavršene garaže, probijenih rokova i rasta cijene, teško je izbjeći pitanje da li je javni interes uopšte bio osnovni kriterijum prilikom odlučivanja. Kada se projekti ovakvog obima realizuju sa višemilionskim odstupanjima u odnosu na početne ponude, a bez jasnog i transparentnog objašnjenja, sumnja u korupciju ne dolazi iz političkih poruka, već iz same strukture procesa.

Dokumentacija pokazuje da su kriterijumi bodovanja bili postavljeni tako da presudnu ulogu imaju reference velikih vrijednosti, čime se konkurencija sužava, a ishod tendera postaje predvidiv. U takvom sistemu, zakonitost postupka svodi se na formu, dok se suština – efikasno i racionalno trošenje javnog novca – gubi iz vida. Kada se na to nadovežu kašnjenja, aneksi i rast cijene, dobija se obrazac koji je građanima Crne Gore već dobro poznat.

U tom smislu, projekat garaže u Kolašinu više se ne može posmatrati kao izolovani infrastrukturni promašaj ili administrativni propust. Riječ je o obrascu koji se ponavlja: tenderi koji se formalno završavaju u skladu sa zakonom, izvođači koji se uvode u posao sa višegodišnjim zakašnjenjem, rokovi koji se probijaju bez posljedica i cijene koje se, gotovo po pravilu, uvećavaju tek nakon što je posao dodijeljen. Kada se takva praksa ponavlja iz projekta u projekat, prestaje da bude slučajnost i počinje da liči na sistem.

Posebno zabrinjava činjenica da u ovom slučaju nijesu poznate jasne odluke o odgovornosti. Nije poznato da li su aktivirani ugovorni penali, ko je odobrio dodatne troškove, na osnovu kojih procjena je cijena uvećana, niti ko je zaključio eventualne anekse ugovora. Ta tišina institucija ne djeluje kao propust u komunikaciji, već kao svjesna odluka da se ključne informacije zadrže van domašaja javnosti. Upravo u toj tišini nastaje prostor za sumnju u korupciju, jer gdje nema odgovora, ostaju samo opravdana pitanja.

Kontroverzni BEMAX se predstavlja kao “najbolja građevinska firma”, a na primjeru garaže na Bjelasici postalo je očigledno koliki je njihov javašluk i kapacitet za malverzacije

Kada se sabere sve što je poznato – nezavršena garaža, probijeni rokovi, dodatna dva miliona eura, gotovo pet miliona eura razlike u odnosu na drugoplasiranog ponuđača i potpuni izostanak jasnog institucionalnog objašnjenja – postaje jasno da problem više nije u jednom projektu, već u sistemu koji ne sankcioniše neefikasnost, ne nagrađuje odgovornost i ne štiti javni interes. U takvom sistemu, javne nabavke prestaju da budu alat za razvoj, a postaju mehanizam za preraspodjelu javnog novca bez stvarne kontrole.

Zato slučaj garaže u Kolašinu nije pitanje političkih tumačenja, već test elementarne institucionalne zrelosti. Ako se ni ovdje ne postave jasna pitanja i ne dobiju jasni odgovori, poruka je nedvosmislena: kašnjenja se tolerišu, cijene se mogu povećavati bez posljedica, a odgovornost je opcija, ne obaveza. A kada odgovornost postane opcija, a ne pravilo, tada sumnja u korupciju prestaje da bude pretpostavka i postaje logičan zaključak svakog građanina koji plaća ovaj račun.

L.P.Đ.