JOŠ MALO O BUDŽETU: Ekonomija na papiru, investicije u bjekstvu, vizija u izumiranju

Izjava potpredsjednice parlamenta Zdenke Popović — da je inflacija loša za građane, ali dobra za državu — već je postala internet klasik, nešto poput političkog meme-a koji se sam piše. Nažalost, smijeh koji izaziva zapravo odlično opisuje ekonomsku realnost posljednjih pet godina. Predlog Zakona o budžetu za narednu godinu, koji stiže u posljednji čas kao školska zadaća pred zvono, samo je ponovo istakao sumornu sliku vladavine „oslobodilaca“: država na jednoj, građani na drugoj strani — kao da živimo u dva paralelna univerzuma.

Nedostatak ozbiljnih investicija postao je konstanta, dok su ranije započeti projekti uglavnom u zastoju. Drugi dio podmorskog kabla prema Italiji i dalje čeka bolja vremena; razvoj Portonovog, Luštice Bay i Porto Montenegra je usporen; Brodogradilište Bijela pretvoreno u remek-djelo propadanja umjesto centar za remont jahti; Luka Bar i dalje sanja svoju transformaciju; a ski centri Cmiljača i Žarski, završavaju kao spomenici promašenoj ambiciji. O Durmitoru, Hajli i turističkim kapacitetima koji su trebali biti valorizovani da ne govorimo — instalirana oprema propada brže nego što se donose novi strateški dokumenti.

Formalni premijer Milojko Spajić – ekspert za demagogiju i lažna obećanja

Ravnomjerni regionalni razvoj ostao je negdje zakopan u fiokama, pa jaz između sjevera i ostatka zemlje postaje sve dublji. Investiciona klima je toliko „stabilna“ da investitori bježe od najatraktivnijih lokacija poput Velike plaže, Ade Bojane, Buljarice ili Jaza. Projekti Mala Luštica, Plavi horizonti, Bigovo, Maljevik, Montepranzo i slični danas postoje samo u tragovima nekadašnjih prezentacija. Ideje poput budvanskog Lungo Marea ili novih marina u Ulcinju i Baru djeluju kao urbane legende.

Putna infrastruktura i autoput ostali su u kategoriji političke mitologije, zajedno sa egzotičnim investicionim obećanjima sa brojnih premijerskih putovanja. Energetski projekti — Morača, Kruševo, Komarnica, vjetro i solarni kapaciteti — prešli su iz faze planiranja u fazu zaborava. Umjesto stvarnosti, svakodnevno se serviraju nova obećanja, a vrhunac te iluzije je projekat „Velje brdo“, koji je premijer proglasio „ostvarenjem crnogorskog sna“. Ako je ovo naš kolektivni san, teško je zamisliti kako izgleda košmar.

Poslovni ambijent ostao je zamrznut u 2019. godini — samo što su indeksi danas znatno gori. Investitori ukazuju na nepredvidljive i netransparentne promjene poreskih pravila, brojna parafiskalna opterećenja, administrativnu neefikasnost i nedostatak dijaloga države i privrede. Turizam, sektor od kog pola države živi, bilježi rezultate slabije čak i od korona godine, što bi u svakoj ozbiljnoj državi bio alarm, a kod nas samo fusnota u saopštenjima.

Vlada Crne Gore ne zna što radi, a i to radi loše

Ključni problemi su hronični i sve dublji: ekonomski rast manji od planiranog, zakonodavni proces netransparentan i spor, digitalizacija u povojima, avio-povezanost slaba, sezona nespremna, a povećanje PDV-a dodatno opterećuje sektor. Pravna nepredvidljivost podriva investiciono okruženje, neformalna ekonomija cvjeta, državna preduzeća klize bez nadzora, a administrativne procedure su spore, komplikovane i dosljedno obeshrabrujuće. Sve to zaokružuje opšta nekoordinisanost državnih organa, kao da svako radi za sebe, a niko za državu.

U takvom ambijentu ne iznenađuje što odsustvo konkurentnosti i stranih investicija prati kontinuirani pad izvoza roba i usluga, uz rast uvoza. Turizam stagnira, industrijska proizvodnja je u opadanju, šumarstvo bilježi pad, poljoprivreda jedva napreduje. Samo u prva tri kvartala 2024. prihodi od turizma pali su za više od 50 miliona eura, a izvoz usluga za preko 100 miliona. Izvoz roba još od 2021. pada iz godine u godinu, a dodatni udar zadalo je povećanje niže stope PDV-a sa 7 na 15 posto.

Sve ovo događa se dok je Crna Gora prošle godine imala najveći spoljnotrgovinski deficit u posljednjih petnaest godina, kako je istakao Boris Mugoša, poslanik SD-a, a ove godine bilježi još lošije trendove. Ekonomija raste najsporije u posljednjih osam godina (izuzev korona godine), dok je inflacija dvostruko veća nego u eurozoni i među najvišima u EU i regionu. Cijene hrane su kod nas rasle gotovo dvostruko brže nego u EU, farmaceutskih proizvoda tri puta, medicinskih usluga četiri do četiri i po puta, a igračaka petnaest puta. Strane investicije sve više idu u nekretnine, dok su produktivne investicije potonule ispod 13 procenata. U blokadi je preko 2200 preduzeća više nego prije pet godina, a iznos blokiranih računa prešao je milijardu i po eura. Mala preduzeća — koja čine 93 odsto privrede i zapošljavaju gotovo 40 odsto radne snage — već šest godina posluju s gubicima, a njihov kapital danas je četvrtinu manji nego 2019.

Na kraju, cijela situacija podsjeća na ambicioznog, ali neodgovornog studenta koji pred ispit zamjenjuje učenje pukim nadanjem da će „nekako proći“. Razlika je samo u tome što ekonomija ne polaže ispit — nego ga plaćaju građani.

L.P.Đ.