KAKO SU ”SRBI SA DNA KACE” PRODALI CRNU GORU: Hronologija očekivane izdaje i priprema za Otvoreni Balkan

Kada je “osvježilo” 30. avgusta 2020. godine, na vlast u Crnoj Gori je došla ekstremna desnica, predvođena parapolitičkom, subverzivnom ispostavom Srbije i Rusije, takozvanom Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) i svesrdno potpomognuta domaćim izdajnicima, URA i CIVIS-om.

Četničko orgijanje po ulicama crnogorskih gradova, pjevanje u čast Draže Mihajlovića, grafiti po džamijama i prijetnje o “lelekanju bula”, mjesecima su bili trend kojim su ”oslobodioci” brendirali svoj politički i ideološki pravac. I ono malo razuma što se javljalo u tom fašističkom pohodu, gušeno je rečenicom: ”Neće Crnu Goru niko ponijeti u Srbiju”.

Vrijeme je međutim pokazalo da nije bilo ni potrebe da se Crna Gora “nosi” u Srbiju. ”Srpski svet” je uletio na širom otvorena vrata domaćih izdajnika, ”Srba sa dna kace”, kako to voli da kaže njihov omiljeni prEdsEdnik, srpski autokrata Aleksandar Vučić. Ali krenumo redom.

Hronologija ekonomskog ukopavanja države

Svega 20-ak dana nakon izglasavanja Vlade Zdravka Krivokapića, dva “eksperta”, Milojko Spajić i Mladen Bojanić donose odluku o gašenju nacionalnog avio prevoznika Montenegro Airlinesa. Upozoravani su tada da ta odluka može jedino da koristi Er Srbiji, ali su ismijavali takve tvrdnje, spinujući bajkama o novom, boljem avioprevozniku čije osnivanje će da košta nula eura, a poslovaće sa profitom.

Dvije godine kasnije, Er Srbija suvereno vlada crnogorskim nebom, najviše zarađuje od tržišta Crne Gore, a zakupila je i jedan od dva aviona kompanije Air Montenegro, novoosnovanog avioprevoznika čiji gubitak će ove godine dostići deset miliona eura.

Nakon crnogorskog neba, krenuli su pod zemlju. Rudnik uglja Pljevlja  dao je Srbiji ugalj za 28 eura po toni, u periodu kada je  cijena uglja u Kolubari bila 80 eura po toni, a u Bosni 50 eura. U istom tom periodu, Crna Gora je uvozila struju od Srbije i Republike Srpske u prosjeku od 300-500 eura po MWh.

Prodaja EPCG i kupovina medija

Da se spremala i prodaja Elektroprivrede Crne Gore potvrdio je tadašnji premijer Zdravko Krivokapić.

“Kada sam čuo da će zbog većine članova Odbora direktora postojati potencijalna opasnost da se možda proda Elektroprivreda, tada sam reagovao. Tada sam odlučio da niko nema većinu, kako ne bi mogli aktivisti politički, koji su danas dočekani od strane pojedinih ministara i već sam upozorio određene vlade da ne mogu da pregovaraju sa predsjednicima Odbora direktora. To je nedopustivo”, rekao je Krivokapić, tvrdeći da je zakulisnu prodaju spremao Milutin Đukanović iz DF-a, još uvijek aktuelni predsjednik Odbora direktora EPCG.

Kome je Đukanović htio da proda državnog snabdjevača električne energije, nije precizirao. Nije teško pogoditi da je Krivokapić mislio na Srbiju, prije svega zbog otvorenog udvorništva Milutina Đukanovića ”srpskom svetu”, ali i zbog činjenice da zvanična Srbija odavno ima aspiracije da se proširi na energetsko tržište Crne Gore.

U međuvremenu, emisari Aleksandra Vučića kupili su nekoliko medija u Crnoj Gori. Adria TV koja je nedavno dobila i nacionalnu frekvenciju, u vlasništvu je zamršenog klupka medijskih kuća čiji korijeni vode do Vučića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Ova TV je kupila i nekoliko manjih TV i radio stanica i portala u Crnoj Gori.

Crnogorske svetinje prepisane Srbiji

Padom Vlade Zdravka Krivokapića, javio se tračak nade da “URA neće dati” pa je formirana manjinska vlada.  Novi premijer, kontroverzni Dritan Abazović je, međutim, od svog političkog saborca Zdravka Krivokapića naučio za njega najznačajniju  lekciju – da se najbolji poslovi obavljaju tajno i organizovano.

Tako je Abazović tajno i organizovano sa sjednice Vlade sklonio sve one koji su bili protiv usvajanja takozvanog ”temeljnog ugovora” sa SPC.  Zažmurio je na primjedbe stručne javnosti, i na prevaru, uz laganje da se to neće desiti, usvojio tekst sramnog ugovora.

Kasnije ga je i potpisao na isti način kako ga je na vladi usvojio – mučki, na prevaru i bez ikakve najave i konsultacija sa stručnom javnošću i zapadnim partnerima. Crnogorske svetinje time niko nije ponio u Srbiju, jednostavnije je bilo da ih crnogorski izdajnici prepišu Srbiji.

Luka Bar u službi interesa Srbije, ostala još Željeznica

Ovakvim postupanjem Abazović se stavlja na čelo neočetničkog pokreta u Crnoj Gori. Sa neba, iz zemlje i svetinja, prelazi na more.

Naprasna odluka o državnoj kupovini akcija Luke Bar, sumnjiva sa svih aspekata, predstavlja finalizaciju dogovora iz jula ove godine u Beogradu, kada je vrh namjesničke Vlade Crne Gore javno obećao da će Luka Bar biti u funkciji interesa Republike Srbije. Pojedine članove crnogorske delegacije, prema neformalnim izvorima, bilo je sramota količine udvorništva crnogorskih izdajnika zamaskiranih u premijera i ministre, prema vladi Srbije.

Ostala je još Željeznica. I ona je bila predmet razgovora na sastancima u Beogradu, a nakon Luke Bar logičan nastavak je da se želježnička infrastruktura stavi u službu Srbije.

Sve ovo je samo uvod u Otvoreni Balkan – inicijativu koja će udariti posljednje eksere u kovčeg crnogorske državnosti. Tajni i organizovani rad petokolonaša najvjerovatnije će se ovjeriti narednih dana. URA je sve (pro)dala, potpomognuta medijskim spinovima svojih idejnih tvoraca – Vijesti, o navodnom srednjem putu između nepostojećeg, kako su ga nazvali, asimptomatskog crnogorskog nacionalizma i galopirajućeg ”srpskog sveta”.

Ono što je simptomatično je da Vijestima, u izboru između ta dva pola, definitivno više odgovara – srpski, pa i ne treba da čudi što su podržali svaku odluku izdajničke vlade kada je u pitanju prodaja nacionalnih interesa.

L.P.Đ.