NERADNA NEDJELJA IZMEĐU USTAVNOSTI I IMPROVIZACIJE: Još jedan test koji Skupština nije položila

Odluka Ustavnog suda Crne Gore da poništi prethodnu zabranu rada trgovina nedjeljom nije bila samo pravni šamar jednom članu zakona. Bila je to presuda načinu na koji se u Crnoj Gori donose sistemska rješenja – bez ozbiljne analize, bez procjene ustavnih rizika i bez uvažavanja realnosti tržišta. Umjesto da nakon te odluke Vlada Crne Gore temeljno „otkloni neustavnosti“, dobili smo pokušaj brzog vraćanja istog modela, uz drugačije obrazloženje.

Poslanici Pokret Evropa sad predložili su izmjene člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, pozivajući se na zaštitu zdravlja radnika i pravo na sedmični odmor. Formalno, cilj je legitiman. Suštinski, ostaje dilema: da li se novim tekstom zaista otklanjaju razlozi zbog kojih je prethodna norma pala pred Ustavnim sudom, ili se samo mijenja retorika dok konstrukcija ostaje ista?

Ako se ograničava pravo na rad i slobodu preduzetništva bez jasnog testa proporcionalnosti i bez preciznog balansiranja javnog interesa i tržišne slobode, pitanje ustavnosti se ponovo otvara. Ustav ne poznaje „dobru namjeru“ kao pravnu kategoriju – poznaje samo usklađenost sa temeljnim pravima i načelom jednakosti pred zakonom. A upravo je jednakost problematična tačka.

Izuzeci su brojni: apoteke, benzinske pumpe, kiosci, objekti u stanicama, aerodromima, tokom festivala i sajmova, skladišta za trgovinu na veliko… Svaki izuzetak dodatno komplikuje pitanje: zašto jedni mogu, a drugi ne? Na osnovu kojih preciznih kriterijuma? I da li se time stvara tržišna neravnopravnost koja može ponovo pasti na testu ustavnosti?

Nekome je nedjelja neradna, ali mnogima nije

Najveća šteta ove pravne klackalice nije ideološka, već ekonomska. Privreda već godinama funkcioniše u režimu „čekanja odluke“. Investicije, planiranje radne snage, ugovori sa dobavljačima, sezonski angažmani – sve je pod znakom pitanja dok se model rada nedjeljom stalno preispituje.

Ni zaposleni nijesu u boljoj poziciji. Umjesto stabilnog i predvidivog rješenja koje bi jasno definisalo prava, dodatke na platu, kompenzaciju i izbor rada, radnici su postali moneta za političko nadmetanje. Jedni ih brane simbolički, drugi tržišno – ali sistemskog rješenja nema.

Hrvatski primjer – ciljano i diferencirano

Za razliku od crnogorskog modela „sve ili ništa“, Hrvatska pokušava da precizno targetira problem. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske najavilo je izmjene Zakona o obrtu koje bi porodičnim maloprodajnim subjektima omogućile rad nedjeljom mimo ograničenja iz Zakona o trgovini (koji trenutno dozvoljava rad 16 nedjelja godišnje).

Podršku tom pristupu dala je Hrvatska obrtnička komora, ukazujući da su “mali porodični obrti često jedino mjesto snabdijevanja u manjim sredinama i da nijesu u istoj tržišnoj poziciji kao veliki trgovački lanci”. Dakle, pristup je diferenciran: veliki sistemi mogu da podnesu ograničenja, mali često ne mogu.

Da li su nove izmjene spornog člana u skladu sa Ustavom?

Naravno, i hrvatski model nosi dileme – prije svega kako precizno definisati „porodični obrt“ i izbjeći zloupotrebe. Ali ključna razlika je u metodologiji: rješenje se pokušava krojiti prema strukturi tržišta, a ne prema političkoj potrebi da se pošalje poruka.

Kod nas rasprava o neradnoj nedjelji već godinama više liči na ideološko nego na ekonomsko pitanje. Umjesto detaljne analize efekata na male trgovine, turističke zone i ruralne sredine, dobijamo normu koja važi jednako za trgovački lanac sa stotinama zaposlenih i za malu porodičnu prodavnicu u planinskom selu.

U zemlji koja se snažno oslanja na turizam, rigidno rješenje bez sezonskih ili diferenciranih modela djeluje kao ignorisanje realnosti. Ako se već pozivamo na zaštitu radnika, zašto se paralelno ne razmatra model veće naknade za rad nedjeljom, dobrovoljnost i strogi inspekcijski nadzor, umjesto potpune zabrane?

Ovaj slučaj još jednom otvara širu dilemu: da li vladajuća većina zaista razumije kompleksnost ekonomskih politika koje donosi? Ako je prethodno rješenje palo na Ustavnom sudu, očekivalo bi se da novo bude rezultat temeljne pravne i ekonomske ekspertize. Umjesto toga, javnost dobija utisak da se problem rješava političkom voljom, a ne stručnom analizom.

Neznanje u javnoj politici najčešće se ne vidi odmah. Ono se manifestuje kroz pravnu nesigurnost, sudske sporove, izgubljene investicije i nepovjerenje građana. Neradna nedjelja je postala paradigma tog obrasca: zakon se donese, ospori, poništi – pa se isti problem vraća na početak.

Ključno pitanje ostaje otvoreno: da li će novo zakonsko rješenje izdržati test ustavnosti, ili ćemo za nekoliko mjeseci ponovo svjedočiti istom ciklusu? Dok se na to pitanje ne dobije jasan i stručan odgovor, privreda i zaposleni ostaju taoci političkog eksperimenta.

A država koja stalno eksperimentiše sa osnovnim pravilima tržišta teško može tvrditi da vodi stabilnu i predvidivu ekonomsku politiku.

L.P.Đ.