POTVRDA IZ ŠPANIJE: Vlada nije dala saglasnost, ključni narativ o Možuri dobio epilog

Informacije iz španskih medija i postupaka pred tamošnjim pravosudnim organima potvrđuju dugogodišnji stav Vlade Crne Gore – da Fersa Energías Renovables nije imala saglasnost države za prodaju projekta vjetroparka na Možuri trećim licima, čime se otvara jasna linija razdvajanja između pravno validnih odluka i spornih transakcija.

Slučaj vjetroelektrane Možura godinama je bio predmet političkih interpretacija, selektivnih čitanja činjenica i pokušaja da se kompleksan pravni i ekonomski proces svede na pojednostavljene narative. Međutim, najnoviji podaci koji dolaze iz Španije unose novu dimenziju u ovu temu – i to onu koja se temelji na zvaničnim postupcima i izjavama aktera.

Prema navodima španskih medija, u okviru postupaka koji se vode protiv Audax Renovables, jasno je konstatovano da je Fersa Energías Renovables izvršila prodaju projekta bez posebne saglasnosti Vlade Crne Gore, iako je takva saglasnost bila precizirana ugovorom. Time je, praktično, potvrđena ključna tvrdnja koju Vlada Crne Gore iznosi još od 2020. godine.

Radovi na Možuri, FOTO: Shanghaipower.com

Ova činjenica ima višestruki značaj. Prvo, razdvaja pravno validne odluke države od privatnih transakcija koje su se odvijale mimo njenog znanja. Drugo, potvrđuje da eventualne nepravilnosti nijesu nastale u postupku odlučivanja Vlade, već u dijelu poslovnih aranžmana između privatnih subjekata. I treće, usmjerava fokus na ono što bi trebalo da bude suština – odgovornost za radnje koje nijesu imale institucionalno pokriće.

U tom kontekstu, važno je jasno istaći da je jedini pravno priznati i validan korak bio prenos ugovora sa Fersa–Čelebić konzorcijuma na Enemalta. Taj proces sproveden je uz formalnu saglasnost države, u skladu sa procedurama i uz procjenu da novi partner predstavlja stabilnijeg i kredibilnijeg investitora.

Alternativa tom rješenju bila je raskid ugovora – opcija koja je nosila ozbiljne pravne i finansijske rizike. U takvom scenariju, država bi se suočila sa gotovo izvjesnim međunarodnim arbitražama, zahtjevima za nadoknadu izgubljene dobiti i višegodišnjim odlaganjem projekta. To je čak i definisano članom 13.3 osnovnog Ugovora koji kaže da raskidom Ugovora svaka Ugovorna strana zadržava pravo da od druge Ugovorne strane zahtijeva naknadu štete, uključujući stvarnu štetu kao i izmaklu dobit… U ovakvoj situaciji očekivati da raskid Ugovora može da se završi bez arbitraže i desetomilonskih odštetnog zahtjeva je u domenu naučne fantastike.

Izbor da se omogući kontrolisani prenos na Enemalta obezbijedio je kontinuitet realizacije projekta, bez finansijskog opterećenja za državu

Iskustva sa sličnim slučajevima pokazuju da takvi sporovi često završavaju milionskim odštetama i dodatnim opterećenjem javnih finansija.

Nasuprot tome, izbor da se omogući kontrolisani prenos na Enemalta obezbijedio je kontinuitet realizacije projekta, bez finansijskog opterećenja za državu. Investicija vrijedna oko 90 miliona eura realizovana je bez ulaganja iz budžeta, a prihodi koje generiše projekat već sada predstavljaju konkretan benefit za državu i lokalne zajednice.

Zato najnoviji razvoj događaja ne otvara nova pitanja o ulozi države, već naprotiv – zatvara jednu od ključnih dilema. Potvrda da saglasnost nije postojala jasno ukazuje gdje treba tražiti eventualnu odgovornost: u lancu privatnih transakcija koje su se odvijale izvan institucionalnog okvira.

U tom smislu, dalji tok ovog slučaja zavisiće prije svega od nadležnih pravosudnih organa, kako u inostranstvu tako i u Crnoj Gori. Njihov zadatak biće da utvrde sve okolnosti spornih prodaja, tokove novca i eventualne nezakonitosti.

Za državu, međutim, ključna činjenica ostaje nepromijenjena – odluka da se projekat nastavi kroz formalno odobren prenos ugovora pokazala se kao pravno održiva i ekonomski racionalna. Sve ostalo, kako sada potvrđuju i međunarodni izvori, pripada sferi koju tek treba do kraja rasvijetliti.

L.P.Đ.