PRIMJER POLJOPRIVREDNOG IMANJA “NAŠA BAŠTA”: Zajedničkim snagama u osvajanje regionalnog tržišta

Ulcinj (Mediabiro) – Tektonske promjene na tržištu rada izazvane pandemijom, prepoznate od strane referentnih internacionalnih adresa, danak su uzele i u, od turizma zavisnoj, Crnoj Gori. Ipak, da je kriza ujedno i šansa za reformski zaokret dokazuje nam primjer Volijevog poljoprivrednog imanja “Naša bašta”, koje je u prošloj, za mnoge kriznoj godini, uspjelo da održi kontinuitet u proizvodnji i izvozu, ali i da, u svom proizvodnom pogonu, pruži šansu ljudima koji su usljed pandemije ostali bez posla.

U 2018. godini, kada je sve počelo, prvi radnici na tom imanju dolazili su upravo iz okoline. Mještani, iako puni podrške, imali su u početku dozu skepse kada je u pitanju vizija Jaroslava Stupavskog, direktora agrobiznis sektora u kompaniji Voli i “čudaka u čizmama”, koji je tu titulu zavrijedio jer, iako fakultetski obrazovan, ne sjedi u kancelariji već u gumenim čizmama radi direktno na terenu.

Kada su ideje sa papira počele da se realizuju, sa podizanjem plastenika i razvojem proizvodnje, počeo se pojavljivati problem sa deficitom radne snage. Budući da u Crnoj Gori nisu mogli da nađu dovoljan broj zainteresovanih, iz kompanije su se okrenuli Albaniji.

“To je sve trajalo do pre godinu dana. Bukvalno pre godinu dana, sa zatvaranjem granica i sa pandemijom, izgubili smo radnu snagu iz Albanije i dva dana smo sedeli ovde i razmišljali šta da radimo, budući da nemamo zaposlene. Normalno, uputio sam alarm prema vlasniku Volija Draganu Bokanu, i zatražio da iz sistema Volija izvuče bar dvadesetak ljudi, da nastavimo sa radovima, što je on i učinio”, priča Jaroslav Stupavski za agenciju Mediabiro.

Međutim, svega dva dana nakon toga, kako dalje navodi Stupavski, događa se čudo i na kapiji se pojavljuje pedesetak ljudi, nekadašnjih radnika u ugostiteljstvu, koji su zbog pandemije izgubili poslove, i traže zaposlenje na imanju “Naša bašta”.

“U toku leta prošle godine, najveći broj sezonaca koji smo imali bio je 180 u jednom radnom danu, dok je od juna do početka septembra kod nas bilo od 150 do 180 sezonaca na dnevnom nivou. Od tada, pa do današnjeg dana imamo stalno 35 do 50 zaposlenih svakodnevno, a sve to su osobe iz okruženja, odnosno iz lokalnih sela”, dodao je Stupavski.

Lokalno stanovništvo ga, kako kaže, i dalje smatra “čudakom u čizmama”, ali više nisu skeptici već dolaze sa raznim idejama. Menadžment, kako je istakao Stupavski, očekuje mnogo od njih u budućem radu i daje im šansu da profesionalnim napretkom, doprinesu sopstvenom boljitku, ali i boljitku kompanije i mjesta u kojem žive.

Jedan od tih radnika je i mještanin Ljatif Taipi, koji je na imanju od samog početka – nakon što je pomagao u čišćenju i kultivisanju 70 hektara zemljišta, zaposlen je kao vozač traktora, da bi svega tri mjeseca nakon toga bio unaprijeđen na poziciju poslovođe, koji nadgleda sve radnike na imanju.

“Zadovoljan sam što su trenutno ovdje sve radnici iz naše opštine. U početku su ovdje dolazili ljudi iz Albanije, pošto naši ljudi nisu htjeli. Govorili su da je teško, ali nijedan posao nije težak kad imaš volje”, govori on.

Taipi, koji kod kuće ima svoje imanje i plastenik, kroz smijeh kaže kaže da ipak više i bolje radi u “Našoj bašti”. U ovom trenutku nadgleda 70 radnika, dok će u narednih nekoliko dana biti zadužen za još dvadesetak radnika.

“Na ljeto će nam trebati još više – 130 do 150 radnika. Evo danas smo počeli da radimo u sedam sati, radimo od sedam do 12, i od 12.30, do kada je pauza, do 15h. Ako je potrebno da nekad ostanemo sat ili dva duže, to se dodatno plaća”, pojašnjava on.

Napredak i rast imanja prati i jedan od prvih zaposlenih Aljalj Škeljzen, koji pamti vremena kada je imao svega pet kolega.

“Gospodina Jaroslava sam upoznao na mjestu gdje su trenutno mandarine, pomogao mi je da očistim jedan kanal”, prisjeća se Škeljzen.

I on je počeo kao fizički radnik, ali su njegovi nadređeni u njemu prepoznali potencijal i zainteresovanost pa Škeljzen trenutno nadgleda plastenik na kojem je jedna od najprepoznatljivijih salata sa tog imanja, takozvana “2u1 salata puterica”.

“Nadgledam navodnjavanje, zaštitu, hranu i sve ostalo što treba. Takođe nadgledam i ostale objekte, pomažem agronomu”, kazuje Škeljzen.

A agronom, takođe mještanin, mladi Damir Paljević , radi na imanju i paralelno završava studije. Jedan ispit ga trenutno dijeli od diplome, a upravo na imanju, kako navodi, stiče sva neophodna znanja za svoj poziv.

“Na Fakultetu smo imali malo prakse, dok ovdje imam priliku da primijenim dosta stvari koje sam tamo naučio. U suštini, čovjek treba puno da radi, a praksa je čudo”, istakao je Paljević.

“Mislim da je dobro za ovo malo mjesto, što je upravo ovdje otvorena ‘Naša bašta’. Imamo dobru i vrijednu radnu snagu, nadam se da će ih biti još više”, dodao je mladi agronom.

Zaštita konkurencije kao vodilja u poslovanju

April je mjesec kada je u “Našoj bašti” završena zimska berba, te kada se privodi kraju proljećnja sadnja, odnosno zamjena kutura. Na taj način, na godišnjem nivou u svakom plasteniku imaju po tri proizvodna ciklusa, objašnjava direktor imanja Volija na Šasu  Savo Đurašić.  Zelena salata kristalka, kao i salata putarica su ubrane, a svih 5,2 hektara plastenika su trenutno pod zasadima, pa se trenutno tu mogu naći zasadi paradajza, mladog luka, blitve, rotkvice, krastavca i paprika.

„Na godišnjem nivou radi se do dvadesetak kultura. Možda je interesantno da naglasim da ćemo raditi mini-lubenicu, koju smo prošle godine prvi put uzgajali na našem imanju, a koja se pokazala kao izuzetno dobar i tražen proizvod. U pitanju su plodovi koji se kreću negdje od tri do pet kilograma, koji su jako pogodni za domaćinstva jer se potroše u jednom danu. Opredijelili smo se baš za ovu lubenicu da bismo ostavili prostora domaćim proizvođačima da uzgajaju ‘tradicionalnu’ lubenicu, koja je kod nas prepoznatljiva“, navodi Đurašić.

Kako dodaje, upravo je ovaj vid društvene odgovornosti vodilja kada su u pitanju i ostali zasadi.

„Vodili smo računa da ne ugrozimo naše tradicionalne dobavljače, sa kojima Voli sarađuje već 25 godina, već da napravimo raspodjelu da za sve nas ostane po jedan dio kolača i da svi budemo zadovoljni“, decidan je Đurašić.

„Crna Gora zaslužuje da izvozi sopstvene proizvode“

I u doba pandemije, “Naša Bašta” je uspjela da održi kontinuitet, ne samo na domaćem tržištu, već i kada je orjentisanost ka izvozu u pitanju. Upravo u agraru ali i stočarstvu Jaroslav Stupavski vidi ogroman potencijal koji Crna Gora još nije iskoristila.

“Upoznao sam puno dobrih poljoprivrednih proizvođača u Crnoj Gori ali su oni svi na nekom ‘mini-nivou’, imaju dovoljno prostora ali fokusirani su samo na proizvodnju u Crnoj Gori. Mislim da Crna Gora mora ozbiljnije da se pozabavi agrarom, proizvodnjama. Dovoljno u okruženju ima prostora za izvoz poljoprivrednih proizvoda iz Crne Gore. I Crna Gora to zaslužuje. Problem Crne Gore je što se više fokusirala na turizam i da se hrana proizvodi samo za turiste koji dolaze. Treba da hranimo turiste i stanovnike okolnih zemalja”, zaključuje Stupavski.