SAVIN KUK IZMEĐU REKONSTRUKCIJE I STARIH SUMNJI: Da li se iza obnove otvara prostor za novi upliv Srbije i nove sporne poslove?

Dok država javno tvrdi da na Durmitoru nema govora o proširenju skijališta „Savin kuk“, već isključivo o rekonstrukciji postojeće infrastrukture, sve više se otvara pitanje ko će zapravo voditi taj posao i pod čijim interesima će se on realizovati. Upravo zato najave o obnovi Savinog kuka više ne djeluju kao običan infrastrukturni projekat, već kao nova epizoda stare priče u kojoj se iza zvaničnih formulacija o „rekonstrukciji u postojećim gabaritima“ nazire prostor za ozbiljne sumnje, političke veze i moguće nove aranžmane od kojih javnost unaprijed ima razloga da zazire.

Posebnu nelagodu izazivaju sve glasnije spekulacije da bi u cijelu priču mogao biti uključen Dejan Ljevnaić, čovjek čije se ime u regionalnoj javnosti već vezuje za mreže političkog i poslovnog uticaja koje dolaze iz Srbije i Republike Srpske.

Ukoliko bi se pokazalo da je upravo on ili strukture bliske njemu zainteresovane da vode rekonstrukciju Savinog kuka, onda bi to značilo da Durmitor ne ulazi samo u fazu tehničke obnove, već i u novu fazu političko-ekonomskog preuzimanja, u kojoj strateški i prirodno najosjetljiviji prostori Crne Gore postaju meta interesa koji sa zaštitom javnog dobra imaju sve manje veze. U tom slučaju, rekonstrukcija ne bi bila tek pitanje zamjene stare žičare ili unapređenja ski-infrastrukture, već pitanje daljeg upliva Srbije u jedan od najosjetljivijih prostora crnogorske prirodne i turističke baštine.

Milorad Dodik sa Dejanom Ljevnaićem koji važi za čovjeka koji sprovodi ekonomske interese “srpskog sveta” u regionu

Sumnju dodatno pojačava način na koji se cijeli proces odvija. Razvojna banka Crne Gore potvrđuje da će aktivnosti biti ograničene na postojeći prostorni obuhvat i kapacitete, uz poštovanje UNESCO statusa Nacionalnog parka Durmitor. Ali istovremeno izostaju jasni odgovori na ključna pitanja: ko radi idejno rješenje, po kom osnovu, za koji iznos i kroz kakvu proceduru. Upravo ta tišina institucija uvijek je prvi alarm da javnost treba da bude oprezna. Kada se od građana i stručne javnosti kriju imena, iznosi i način angažovanja, onda se otvara prostor za opravdanu sumnju da se iza priče o „rekonstrukciji“ priprema teren za dogovore van pune transparentnosti.

Posebno je problematično to što su se već pojavile informacije da se idejno rješenje navodno pokušava sprovesti mimo ozbiljnog tendera, kroz posao procijenjen na manje od 10.000 eura. Za bilo koga ko zna šta znači priprema ozbiljne dokumentacije za ski-centar u okviru zaštićenog područja pod UNESCO režimom, jasno je da takva cifra djeluje neuvjerljivo i gotovo ponižavajuće za samu struku. Zbog toga se s pravom nameće pitanje da li je riječ o pokušaju da se formalno ostane ispod praga za obavezni tender, a suštinski unaprijed odredi kome će posao pripasti. Kada se takve metode spoje sa interesima ljudi povezanih sa regionalnim političko-poslovnim centrima moći, onda sumnja postaje još veća.

Ali da bi se razumjelo zašto Savin kuk danas uopšte ulazi u ovakvu zonu sumnje, mora se vratiti nekoliko godina unazad — do Prostornog plana posebne namjene (PPPN) za Durmitorsko područje. Upravo je taj dokument, usvojen 2016. godine, postavio temelje današnjem haosu. Umjesto da Durmitoru donese jasan, stručan i održiv razvojni okvir, PPPN je otvorio duboke konflikte između planiranih turističkih ambicija i obaveza zaštite prostora pod UNESCO-om. Drugim riječima, današnja kriza oko Savinog kuka nije pala s neba: ona je direktna posljedica lošeg, spornog i politički opterećenog planskog dokumenta.

Vlasnik CAU-a Predrag Babić (desno) godinama se dovodi u vezu sa tadašnjim ministrom urbanizma Branimirom Gvozdenovićem (lijevo), čovjekom koji je u tom periodu imao ogroman uticaj nad prostornim planiranjem i turističkim razvojem

A ni način na koji je taj plan nastao nikada nije do kraja otklonio sumnje. Posebno ostaje sporno što je na tenderu za izradu plana odbijen Ecosign, jedan od najpoznatijih svjetskih projektanata ski-centara, dok je posao dobio konzorcijum u kojem je važnu ulogu imala firma CAU – Centar za arhitekturu i urbanizam. Upravo tu počinje dio priče koji ni danas ne prestaje da izaziva sumnju u moguće koruptivne obrasce. Vlasnik CAU-a Predrag Babić godinama se dovodi u vezu sa tadašnjim ministrom urbanizma Branimirom Gvozdenovićem, čovjekom koji je u tom periodu imao ogroman uticaj nad prostornim planiranjem i turističkim razvojem. Kada firma koja se vezuje za takve relacije dobije važan državni posao, a renomiraniji međunarodni projektanti ostanu po strani, onda je sasvim legitimno pitati da li je presudila struka ili bliskost centrima moći.

Zbog toga se Savin kuk danas ne može posmatrati izolovano, kao pojedinačni projekat obnove jedne žičare. On je simbol mnogo dubljeg problema – načina na koji je Durmitor godinama planiran, vođen i ostavljan između suprotstavljenih interesa. Na jednoj strani bila je potreba da se ovo područje razvija pažljivo, stručno i u skladu sa režimima zaštite. Na drugoj strani bili su planovi, politički uticaji i poslovi koji su otvarali prostor za sumnju da se najvrjedniji djelovi Crne Gore tretiraju prije svega kao poligon za interesne kombinacije.

Upravo zato bi bilo krajnje pogrešno da se sada, pod izgovorom rekonstrukcije, otvara nova runda sumnjivih aranžmana i mogućeg regionalnog političko-poslovnog upliva. Ako se iza priče o obnovi Savinog kuka zaista pojavljuju ljudi i mreže povezani sa Srbijom, onda država mora odmah i potpuno transparentno da saopšti ko vodi projekat, ko izrađuje dokumentaciju, ko pregovara i po kom osnovu. U suprotnom, svaka naredna odluka biće opterećena ne samo stručnim i ekološkim dilemama, već i sve jačom sumnjom da Durmitor ponovo postaje teren za politički i interesni inženjering.

Na kraju, odgovornost za sve ovo ne može se svesti samo na današnje aktere. Korijen problema leži u Prostornom planu posebne namjene za Durmitorsko područje i u sumnjama koje su od početka pratile njegovu izradu i tender na kojem je posao dobio CAU, firma čiji se vlasnik Predrag Babić dovodi u vezu sa tadašnjim ministrom Branimirem Gvozdenovićem. Umjesto otvaranja prostora za nove sumnjive poslove i nove eksperimente nad Durmitorom, Crnoj Gori je potreban potpuno novi plan — stručan, čist, transparentan i oslobođen sjenke potencijalne korupcije koja već godinama prati ovu priču.

L.P.Đ.