ŽIČARA KOJA NIKAD NIJE BILA OŠTEĆENA, ALI JE DVIJE SEZONE ZATVORENA: Kako Skijališta Crne Gore od svoje prave tuđu krivicu

Tvrdnja da je stub žičare K7 “oštećen” je – laž. Stub nikada nije bio oštećen. Radovi nijesu rađeni zato što je došlo do oštećenja, već upravo suprotno – da do oštećenja ne bi došlo, nakon što je utvrđeno da je stub postavljen na mjestu koje nije predviđeno planskom dokumentacijom.

Ako bi se u Crnoj Gori dodjeljivala nagrada za institucionalni spin godine, „Skijališta Crne Gore“ bi imala ozbiljnu konkurenciju – sami sebe. Riječ je o državnoj firmi koja iz godine u godinu bilježi gubitke, ali zato proizvodi obilje saopštenja, optužbi, alibija i maglovitih objašnjenja. Najnovija epizoda te discipline zove se – žičara K7.

Devet miliona eura teška investicija danas stoji zaključana kao muzejski eksponat neodgovornosti. Druga sezona prolazi bez ključne infrastrukture, pola staza je van funkcije, ali je zato narativ u punom pogonu: tenderi koji se „raspisuju“, odgovornost koja se „prebacuje“, krivica koja se „naslućuje“, ali se – zanimljivo – nikada ne dokazuje.

Stub žičare K7 nikada nije bio oštećen. Nije napukao, nije se pomjerio, nije ugrozio bezbjednost sistema

U cijeloj priči o žičari K7 postoji jedna uporna konstrukcija koju Skijališta Crne Gore guraju mjesecima – da je stub “oštećen”. Ta riječ se ponavlja u saopštenjima, tekstovima i tenderima. Problem je što je – netačna.

Stub žičare K7 nikada nije bio oštećen. Nije napukao, nije se pomjerio, nije ugrozio bezbjednost sistema. Sve što se desilo u junu 2024. bilo je obrušavanje terena u njegovoj blizini, koje je razotkrilo mnogo ozbiljniji problem: da je stub izgrađen na mjestu koje nije bilo predviđeno planskim dokumentom i bez adekvatnog nadzora.

Upravo zato su pokrenuti svi radovi. Ne da bi se “popravio oštećeni stub”, nego da bi se spriječilo da do njegovog oštećenja ikada dođe. Drugim riječima – privatna kompanija nije sanirala posljedice, nego je sanirala tuđi propust.

Skijališta Crne Gore uporno pokušavaju da javnosti prodaju priču u kojoj su oni žrtve okolnosti, vremena, tržišta, privatnika i, po potrebi, gravitacije. Problem je što u toj priči nema onoga bez čega nijedna ozbiljna tvrdnja ne postoji – dokaza.

Temelj državnog stuba (označen plavom strelicom), dok je zaobljene stubove-šipove (zaokruženi žutom bojom) gradila privatna firma: Iz fotografija sa lica mjesta dok se obavljala rekonstrukcija, se jasno vidi razlika između „državnog“ posla na stubu žičare K7 i kako to izgleda kad ga radi investitor

Sa druge strane, „Ski resort Kolašin 1450“ izlazi sa dokumentacijom, imenima stručnjaka, elaboratima, projektima, računima i – možda najnezgodnijim papirom od svih – prostornim planom. Upravo taj dokument otvara pitanje koje Skijališta uporno zaobilaze: da li je stub broj 4 uopšte postavljen tamo gdje je smio biti.

DOK SKIJALIŠTA SPINUJU PRIVATNIK OBEZBJEĐUJE

Dok državna firma govori o „oštećenju tokom radova na privatnim parcelama“, privatna kompanija pokazuje da je gradila tačno tamo gdje je planom predviđeno, te da je problem razotkrio nešto mnogo ozbiljnije – da je državni stub podignut mimo planskog dokumenta i bez adekvatnog nadzora. Kiša nije pomjerila stub. Kiša je samo skinula šminku.

I dok Skijališta raspisuju treći tender jer se na prva dva niko nije javio (što je samo po sebi dijagnoza), privatna strana je već uložila stotine hiljada eura u sanaciju, angažovala domaće i inostrane stručnjake, uključila projektanta žičare „Doppelmayr“, ugradila šipove, radila bušotine, mjerila, kontrolisala, ojačavala. Rezultat: stub K7 je danas, po sopstvenim nalazima struke, vjerovatno najispitivaniji i najutvrđeniji stub žičare u Crnoj Gori.

Ali u svijetu Skijališta Crne Gore to očigledno nije dovoljno. Jer tamo gdje ponestane argumenata, nastupa saopštenje. A gdje ponestane saopštenja, nastupa spin.

Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da govorimo o preduzeću koje je i zvanično označeno ocjenom da su „u poteškoćama“, sa gubitkom koji je pojeo više od polovine kapitala. Najveći gubitaš u državnom vlasništvu danas pokušava da bude i glavni tumač istine o projektu koji je sam vodio, nadzirao i – kako sada izgleda – pogrešno postavio.

I tu dolazimo do dijela koji se ne može riješiti PR strategijom.

Jer neko će u Skijalištima Crne Gore kad-tad morati da odgovara. Ne samo za neistine koje se mjesecima plasiraju bez ijednog dokaza, nego i za mnogo ozbiljnije pitanje: ko je, kako i na osnovu čega dozvolio da se stub žičare postavi mimo planske dokumentacije, ako se to potvrdi.

„Ski resort Kolašin 1450“ izlazi sa dokumentacijom, imenima stručnjaka, elaboratima, projektima, računima i – možda najnezgodnijim papirom od svih – prostornim planom

Ako se dokaže da je temelj postavljen tamo gdje nije smio biti, onda više neće biti važno ko je raspisao tender, ko se nije javio i ko je kome slao saopštenja. Tada više nikakav medijski spin neće pomoći, jer beton možda trpi pritisak, ali zakon – makar spor – ima nezgodnu osobinu da na kraju traži ime i prezime.

Do tada, žičara K7 ostaje simbol državnog upravljanja: devet miliona eura zaključno, pola planine neupotrebljivo i istina koja se pokušava zakopati dublje nego šipovi oko stuba broj četiri.

L.P.Đ.