Knjiga o Milutinu (Đukanoviću)

Piše: Slobodan L. Jovanović

Śećam se jednog davnog intervjua sarajevskog glumca Branka Đurića, u kojem se vajkao da je baksuz jer mu se nikada nije desilo da je putovao vozom a da mu u kupeu nije bio poneki seljak, misleći pod seljak na urbane domete dotičnih. A onda je, dodao bi, shvatio da nije baksuz, već da živi u takvoj zemlji. Ja takvih problema nijesam imao, odnosno od početka mi je bilo jasno đe živim, to me je i odvelo iz Crne Gore. Nažalost, stiglo me i tamo đe sam otišao. Ali, to je moj lični baksuz. Vjerovao sam uvijek da nema mukotrpnije stvari nego stvoriti od Crne Gore moderno evropsko društvo pored tako raskošnog ruralnog potencijala u kojem Crna Gora nikada nije oskudjevala. Na trenutak sam povjerovao u predreferenduskim i postreferendumskim danima da se rađa neka nova Crna Gora, mirisalo je na to, politička retorika je nagovještavala da to neće biti „guslarska Crna Gora“…

A onda… Onda je ponestalo daha, polako se vraćala žabokrečina i ponovo su ljeljani vraćali svoje vlasništvo nad Crnom Gorom. Uz nesebičnu pomoć Crkve Srbije, vrhunskog specijaliste da točak urbanog, kulturnog, modernog, evropskog okrene unazad i da nas vrati u dalja vremena od onih sa kojih smo krenuli. Ono što bi svakome moralo biti jasno je da jedino urbana, moderna, evropska Crna Gora može opstati kao suverena država, jer drugačija nema šansi u okruženju koje prednjači u opskurantnosti, antimodernosti i antievropejstvu. Dobiće nas na rutini. A da se sličan sličnom raduje govori predśednik vlade Crne Gore i članovi njegove vlade kojima je Evropa retorička poštapalica, a Beograd istinski domet i ostvarenje životnih htijenja. ‘Beš Evropu ako se u nju ne ide preko Beograda.

Nije Vladimir Joković jedini primjerak u politici koji mi je paradigma poseljačenja političkih elita (uh!), ali se on sam nametnuo u potonje vrijeme svojim pozicijama u vlasti i uticajem koji ima u postojećoj vladi Dritana Abazovića. A i zgodan je za ilustraciju kako je moguće u današnjim vremenima sa oskudnim obrazovanjem, bez ikakvih sposobnosti i harizme dokopati se visokih funkcija. Vjerujući da smo neđe ispisnici, nekako smo u mojoj generaciji imali te ruralne elemente, provjerih mu biografiju i ostadoh prilično iznenađen da je čovjek mlađi od mene čitavo tuce godina. U mojim godinama to je vrlo značajan broj. Prvo što sam pomislio je da sam imao više zajedničkih interesovanja i bliskosti u savremenim temama i kulturološkom smislu sa svojim đedom, nego što ih imam sa tuce godina mlađim Jokovićem. To samo potvrđuje moje ubjeđenje da je Dritan Abazović birao svog potpreśednika prema svom ideološkom i ruralnom habitusu, što Crnu Goru sa njima dvojicom u vrhu vlasti udaljava od bilo koje ideje moderne države, zasnovane na evropskim vrijednostima, odnosno vrijednostima zapadnoevropske civilizacije. Ako je Jokaš simbol nove Crne Gore, onda joj je pukla pogibija.

Kad čovjek pomisli da nema veće tragedije nego da Dritan Abazović drži zarobljenu Crnu Goru, eto Jokaša da ona dobije epske razmjere. Zanimljivo je kako je lako Abazović stvorio piramidu moći postavljajući ljude po raznim kriterijumima na razna mjesta, stvarajući na kukavičluku većine i poltronstvu svog okruženja poslušnu državnu strukturu sa kojom, čini se, može da radi što mu drago od Crne Gore. I Milutin Đukanović je dio tih papanskih igrarija sa davanjem funkcija, kojima se pacifikuju razne strane i ispipava dokle se može ići. A može se ići izgleda prilično u situaciji kad se svi boje prazne puške i nemaju snage da prekinu agoniju u kojoj se nalazi Crna Gora, pa provjere na novim izborima žele li građani Crne Gore ovakvu seljačku, primitivnu Crnu Goru i ovakve šalabajzere da im odlučuju o budućnosti.

Posebna je priča odakle taj kukavičluk kod današnjih Crnogoraca? Neko će reći da su vazda Crnogorci voljeli da imaju gospodara, ali, ako je to i tačno, to je bilo u velikoj mjeri zbog poštovanja njihovih ličnosti, za razliku od Abazovića kod kojeg definitivno to nije slučaj. Au contraire! Crnogorci ćutke posmatraju kako Abazović slobodno raspolaže sa crnogorskom teritorijom kao da mu je od baba ostala, utrpava Crnu Goru u projekte velike Srbije i velike Albanije, ne poštujući ni elementarne principe demokratije koje je Evropa nametnula vlasti DPS-a preko Venecijanske komisije i nevladinog sektora, kao što su javne rasprave, transparentnost i uvažavanja stručnih mišljenja. Kao da je i EU potonjim briselskim susretom dala krila balkanskim autokratama, ostavljajuči veliki prostor srpskom predśedniku za njegove velikodržavne marifetluke.

Nakon što smo imali ministra pravde prezimena suprotnog od onog što jeste, a koji bi morao krivično odgovarati zbog brojnih falsifikata, sada nam neki Kavarić, pravni zastupnik Crkve Srbije, sličnu priču prodaje. Neku verziju nebeskog prava. Kaže Kavarić da je pitanje „Temeljnog ugovora“ sa Crkvom Srbije pravno, a ne političko pitanje! Ma bravo Kavariću, pa mi upravo hoćemo da se poštuju pravne činjenice, a ne nebeske relacije koje prodajete. Da otvorimo sva pitanja, počev od samog naziva ugovora, do preambule sa 800 godina, pitanja posebnog pravnog statusa u državi, pitanja imovine, pitanja teritorijalnosti i slično. Pa da pođemo redom.

Kako je moguće da Crkva Srbije, čije eparhije u Crnoj Gori su predmet tog ugovora, ima pravni kontinuitet u Srbiji po zakonu o crkvama od 1836. godine, a njenim eparhijama u Crnoj Gori se Ugovorom daje kontinuitet od 800 godina na bazi ničega?

Kako se zvala crkva u Crnoj Gori do 1918, ili, tačnije, do 1920. godine, kako je pravno definisana Ustavom države Crne Gore iz 1905, Ustavom Crnogorske pravoslavne crkve iz 1904? Kako je moguće da neko ko je pravnik relativizuje značenje najvišeg pravnog akta jedne države time što pokušava da članu 40. da prizvuk nečije samovolje? Pa da je i tačno da je taj član u suprotnosti sa crkvenim pravom, a nije, jer da jeste bilo bi reakcije Vaseljenske patrijaršije, Ustav države je iznad svakog drugog zakona i on je mjerodavan za ovozemaljske zakone. Možete g-dine Kavariću da sanjate kakav je bio karakter te crkve iz člana 40, ali, kao pravnik, morate znati da ta crkva nije imala nikakve pravne veze sa crkvom koja je stvorena u Srbiji 1831. i kojoj zakon u Srbiji daje kontinuitet od 1836, jer je tada ušla u pravni sistem Srbije.

Koja je to crkva stvorena dekretom srpskog regenta Aleksandra Karađorđevića 1920. godine i od kojih crkava je stvorena? Da ne pominjemo način na koji je to urađeno i zašto ga je pravno lako oboriti? I koja je to crkva dobila tomos dvije godine kasnije, i koja je to crkva zakonom iz 1929. ušla u pravni sistem tadašnje kraljevine Jugoslavije i dobila današnji akronim, i koja je to crkva dobila svoj prvi Ustav 1931. godine?  Nije li to ista ta crkva sa kojom treba Crna Gora sada da potpiše „temeljni ugovor“? Hajde da o ovome priupitamo Venecijansku komisiju i da vidimo što su pravne činjenice, a što su obična popovska trućanja!?

Nije li zakonima Crne Gore jedino stranim zemljama omogućeno da preko diplomatskih predstavništava raspolažu vlasnički dijelom teritorije Crne Gore? Dok je svim drugim stranim pravnim licima omogućeno da raspolažu vlasništvom na nekretninama jedino preko pravnog lica koje su dužni da registruju na teritoriji Crne Gore, kao titulara te imovine? Po kojim zakonima pravno lice iz Srbije, što Crkva Srbije jeste, može biti direktno vlasnik nekretnina u Crnoj Gori u ogromnoj vrijednosti i nije li to u suprotnosti sa Ustavom Crne Gore, članom 3, u kojem piše: „Teritorija Crne Gore je jedinstvena i neotuđiva“? Onaj ko potpiše takvo nešto mora biti spreman da jednog dana odgovara za jedno od najtežih krivičnih djela, a to je izdaja zemlje! Pa se još pokušava dati status eksteritorijalnosti Crkvi Srbije na teritoriji države Crne Gore?

Po kom to pravnom principu se ugovorom sa vjerskom zajednicom druge države uređuju oblasti koje su pravno uređene zakonima Crne Gore, sa namjerom da se tim ugovorom jamče određeni vlasnički i pravni statusi koji podliježu i u nadležnosti su crnogorskog unutrašnjeg zakonodavstva?

O imenu „temeljni“ je već dovoljno argumentovano pisano tako da insistiranje na tom imenu je samo odraz jedne imperijalne politike prema Crnoj Gori i namjere da se obezvrijedi njen suverenitet i da stranoj crkvi status države u državi.

Generacije kojima pripadam, ne samo po godinama već i ideološki, izborile su se za ljudske slobode, jednaka prava svih, prava da svaki čovjek raspolaže slobodno svojim životom i tijelom, … Danas razni Jokaši, od Amerike do Vladivostoka, pokušavaju da nas vrate u prethodna vremena i da nam popovi i popovski ljubitelji nameću svoj konzervatizam  i određuju životne puteve. Sama izjava da je ušao u vladu radi „temeljnog ugovora“ govori da imamo posla sa iracionalnim ljudima čiji pogled na društvo i državu prevazilaze čak i ograničenost srednjovjekovne misli.