Nemanja

Piše: Nebojša Redžić

Ne postoji država na prostoru bivše Jugoslavije čija je istorija toliko zanimljiva komšijama iz svih “srpskih zemalja” kao što je to Crna Gora. Vjerovatno zato što nemaju sopstvenu. Ma, sigurno je nemaju, inače ne bi toliko prisvajali crnogorsku. A onda kada je ne prisvajaju, tu su da nas na osnovu argumentacije zasnovane na principu “reče mi jedna baba”, vrijeđaju.

Tako se ovih dana javio četnik od 1992. godine, vječito neokupani i neobrijani Nemanja Kusturica da, poput svoje ideološke braće po oružju i nesojlucima, pljune po Crnoj Gori. Ta politička protuva koja ne smije da kroči na tlo koje ga je porodilo, jer se odrodilo i odmetnulo da bi zabradatilo, govorilo je o “Dukljanima koji ne vjeruju u Boga”, a himnu Crne Gore okarakterisao je kao “kapitalno djelo Sekule Drljevića”.

Sve to je posrbljeni i pokršteni Bošnjak koji čitavog života pati od krize identiteta izlanulo podržavajući predsjednika Opštine Nikšić Marka Kovačevića povodom njegovog pokazivanja srednjeg prsta himni Crne Gore.

“Pošto Bog ima pametnija posla, a Dukljani u njega i ne vjeruju, ne preostaje im ništa drugo nego da usvoje zakon po kome prikriveni i nevidljivi ljudski organi moraju da budu u položaju mirno dok se intonira crnogorska himna. Možda je ipak najbolje da instaliraju fudbalski VAR ili atletski foto finiš, pa da budući sudski procesi dobiju pravu provjeru kako ko i šta stoji dok se ori kapitalno djelo Sekule Drljevića… Još ne sviće rujna zora”, rekao je Kusturica.

Reče to ista ona osoba za koju je slavni Abdulah Sidran kazao da je “jedan od najtragičnijih likova među svim našim eksjugoslavenskim stvaraocima i kulturnim poslenicima”. Jer, objasnio je Sidran prepričavajući urbanu legendu, onaj pravi Emir Kusturica, dijete Sarajeva i bosanskog duha, “poginuo je gore na Zlatištu. I mi, njegovi prijatelji, kako kazuje ta legenda, redovno idemo na mesto pogibije, na granici između entiteta, na poklonjenje. Poginuo je kao komandant diverzantskog odreda Felini. A da ono što se tamo, u Beogradu, pojavilo kao taj naš poginuli Sarajlija, da je to Slobodan Milošević poslao ljude na teren da pronađu nekoga ko liči na stvarnog Emira K“, reče Sidran.

I oni su negdje u Šumadiji, kaže Sidran, našli nekog Panteliju I. Milosavljevića, “stvarno isti, kao kloniran”.

“Ideja je bila da se stvori iluzija kako je veliki sarajevski, bosanski i jugoslavenski režiser, stao na stranu Miloševićevog režima. A time se praktično odrekao svoje domovine i svoga naroda. Mnogi ljudi i danas dopuštaju neki procenat mogućnosti da je ta urbana legenda zasnovana na istini. Da onaj Pantelija, tamo, taj dvojnik ne zna onako dobro režirati! Nešto se tu petlja, nečeg ima, nešto se muti. Ali nema duha Sarajeva, što je naš Zlatni ljiljan, stvarni Emir Kusturica, imao. Pišu mu stranci kritike, izdvajaju prva dva filma, pa kažu da nikad posle nije ‘dosegao sam sebe’. Ja ništa od toga nisam gled’o, pa ne znam”, rekao je Sidran.

Nesoj

Tu normalan čovjek zastane i zapita se: otkuda potreba liku koji ima već dovoljno unutrašnjih drama i identitetskih lomova potreba da se uopšte bavi Crnom Gorom, njenom himnom, njenim izrodima koji himni vlastite države pokazuju srednji prst, njenom istorijom, Dukljom, Sekulom Drljevićem i Bogom, kad ga je ovaj posljednji već dovoljno kaznio činjenicom da postoji i da se svakoga dana mora pogledati u ogledalo.

Otkuda mu pravo da se bavi Crnom Gorom kada mu je dala sve i svašta, počev od poklonjenog zemljišta pokraj Svetog Stefana, pa do slobode kada se pojavi na njenoj teritoriji. Ako ništa drugo, ako ne zbog stajanja na stranu Marka Kovačevića, ako ne zbog besprizornog obasipanja uvredama zemlje koja ga je prihvatala kao najrođenijeg, a ono zbog onih silnih para koje je uzeo prodavši poklonjeno zemljište pored Svetog Stefana.

No, pokršteni Emir izgleda da se samo uklopio u trend “oslobođene” Crne Gore da je pljuvanje po staroj balkanskoj državi poželjan i ni od koga kažnjiv model ponašanja koji je ulaznica u klub poznat kao “30. avgust”, u kome je izdaja najpoželjnija vrlina. Dan kasnije, u skladu sa onom “nije majka klela sina što se kockao, nego što se vadio”, zapleo se Nemanja u vlastiti smrad pokušajem da objasni kako nije imao namjeru da vrijeđa Crnu Goru i njenu himnu, ali eto, nijesu prepoznali njegovu namjeru “da učini dobro za jednog čovjeka i njemu pomogne”.

Nemanja je, dakle, upao u medijski vrtlog zbog dobre namjere da odbranom nadasve primitivnog gesta jednog od četničkih predsjednika crnogorskih opština, objasni da tu grijeha nema nikakvoga jer su Duklja, Sekula i nevjerujući Crnogorci, dovoljan razlog da se himni takve države treba pokazati srednji prst.

“Lavina zaključaka, vezanih za moj tekst, koji su preplavili sajtove te novine u Crnoj Gori i Srbiji, uopšte ne odgovaraju istini. Sve liči na dugo pripremanu zasjedu, zapaćenu u ideološki harmonizovanoj kuhinji iz čijih kloaka novinari poput obavještajaca uglas formiraju kompromitujuće naslove”, rekao je Kusturica.

E, pa, Nemanja, evo jednog novinara koji nikada nije bio ničiji obavještajac, koji je u ratovima 90-tih držao glavu u torbi braneći u medijima narod kome si nekada pripadao, nekoga koji čak cijeni tvoja prva dva filma nastala prije nego si ”poginuo” na Zlatištu, nekoga ko je žrtva sistema koji u Crnoj Gori nije promijenjen 33 godine, a koji će ti iz punih usta reći da si fukara, nesoj i nikogović. Jer si uvrijedio moju zemlju, jer si uvrijedio moje pretke, moju jedinu živu majku Crnu Goru i sve ono što volim.

Uzgred, ako ne voliš Sekulu, ako mu pripisuješ da je podržao ustaški pokret, da je grešan, zašto ne pođeš od sebe i rezonuješ ovako: I ja, Nemanja Kusturica sam fukara, odmetnik od vlastitog naroda, podržavalac genocida… pa sam opet napravio dva dobra filma. Pa zašto onda Sekula, sve i da je nesporan ustaša, ne bi napravio dobar tekst himne? (uzgred, Sekula je samo zabilježio stihove iz narodne pjesme, on nije autor teksta crnogorske himne).

Tada je Srba u Crnoj Gori bilo 3,3 odsto

Zanimljiva je jedna činjenica koja povezuje Nemanju Kusturicu i njegovu ideološku sabraću u Crnoj Gori, a koja objašnjava njegovu podršku Marku šubari: on je, zapravo, preteča procesa posrbljavanja koji je u BiH pokosio samo njega, a u Crnoj Gori skoro trećinu stanovnika!

Naime, te 1981. godine, kada je nastao jedan od dva dobra Emirova filma “Sjećaš li se Doli Bel”, u Crnoj Gori je održan popis stanovništva. Na njemu se svega 3,3% stanovništva izjasnilo kao Srbi. Bili su to zaista oni pravi, etnički Srbi, koji su kao i moja majka, u Crnu Goru doselili iz Srbije zbog braka, posla ili nekog trećeg razloga. I to je ono realno stanje kakvo bi se na svakom popisu pokazalo i danas – da nijesu stavljeni u pogon asimilatorski mehanizmi kao što su školski programi, Srpska crkva, mediji i milioni dolara, maraka, dinara i eura kojima je zvanični Beograd godinama obasipao sve one koji su bili spremni da se odreknu sebe i pljunu u korito koje ih je napojilo.

Po modelu nekadašnjeg Emira koji je poginuo na Zlatištu, pa se pojavio novi Kusturica, ali nazvan Nemanja, oni etnički, organski Crnogorci – njih tridesetak odsto – posustali su pod bujicom asimilatorskih mehanizama i postali Srbi. Tako je Nemanja ustvari postao preteča posrbljavanja Crne Gore jer je upravo on prva, ozvaničena persona koja se može nazvati posrbicom.

Shvativši svoju ulogu i značaj u odricanju Crne Gore od sebe, Nemanja je odabrao upravo ovo vrijeme i ovu, posustalu Crnu Goru, da se oglasi i uputi verbalnu kanalizaciju prema državi koja mu je omogućila prvobitnu akumulaciju kapitala.

Ako je nekome za utjehu – nije prvi, a vjerovatno ni posljednji, koga je Crna Gora prigrlila kao svoga, a koji joj je na ovakav način zahvalio.