Rugala se šerpa loncu

piše: Željko Vukmirović

Grdno neko vrijeme došlo. Još kad predsjednik Jakov Milatović sve zasoli prozivajući kadrove „oslobodilačke“ vlasti da su „spojeni“ sa foteljama, te da je jedino što znaju da se drže tih fotelja, stvari postaju skroz naopake. Iz domena one narodne, rugala se šerpa loncu. 

Ovih dana je, čak, obilježena i petogodišnjica od promjene izvršne vlasti u Crnoj Gori i zvaničnog zauzimanja tih fotelja od strane sada već čuvenih „oslobodilaca“, pa je predsjednikova opisna primjedba na račun ovdašnje političke realnosti zavrijedila podsjećanje na razne preživljene ružnoće našeg doba. A i na činjenicu da je kraj teško naslutiti. 

Mada, postoje ohrabrujući momenti. Poput onog da sa ulaskom u EU nema ništa od domaće trpeljivosti prema kadrovima sa lažnim ili sumnjivim diplomama. Tu bi, recimo, pola uspostavljenih „oslobodilačkih“ autoriteta otpalo u startu. Ili, još bolje, brzo bi se riješio i učinak svih onih galamdžijskih nacional šovinista koji se ne osvrću na važeće zakone. Tek tu bi se uzurpatori ovdašnjih fotelja ozbiljno prorijedili. A i ruganje sa zakonom u Evropi svakako nije omiljena kategorija bilo kakvog javnog djelovanja. 

Rajo Evropa bi, recimo, zasigurno morao da poradi na svojim evropskim stavovima. A i da zaboravi na lične frustracije i razne provokacije kojima ispunjava slobodno vrijeme – iz fotelje. 

Posebne nevolje bi sačekale upravo sadašnjeg predsjednika Milatovića i premijera Spajića. Ovi doajeni „oslobodilačke“ vlasti, koji svoju promociju duguju isključivo pećinskom dogovoru ostvarenim pod pokroviteljstvom srpske crkve, morali bi se suočiti sa sopstvenim kvalitetima o kojima do sada niko nije saznao ništa. Laži, demagogija, sva suluda obećanja i onaj „Montenegro Works“ što su zajedno odradili sa minusom u državnoj blagajni, ne računaju se. Pri tome, Evropa je i zajednica sekularnih država, pa Jakov i Spajke ostaju lišeni konstruktivne pomoći svojih pronalazača koji se zaozbiljno shvataju samo još po opskurnim sredinama ovog podneblja. 

Tako stižemo i do predsjednikovog napada na već ruiniranog poslanika Milana Kneževića. I to onog istog Milančeta koji ovih dana u svojoj poniznosti prebrojava i pobjednički ističe Vučićevu procentualnu nadmoć u srbijanskom naselju Mionica od 1590 stanovnika. Nije baš slavno, samo je istinito. Naročito iz razloga što nije nikakva mudrost uočiti da su Milančetove prijetnje o napuštanju vlasti najobičnije gluposti. A i da je za potrošenost ovog političara od poodavno trebalo smisliti neko novo ime. Zato od napada na devalviranog Milančeta ne preza čak ni predsjednik Milatović. I to mu još poručuje riječima „ako mu basta, neka izađe“. Za jednog Crnogorca koji govori srpskim jezikom, nedostaje još samo da prevede riječ „bastati“, koja inače ne postoji u srpskom riječniku. Čisto da se razumijemo… 

I da zaključimo ovu jadnjikavu prepirku između provaljenih „oslobodilaca“. 

Domen narodne poslovice. Rugala se šerpa loncu.