Šta bi velikosrbi s Njegošem?

Piše: Milenko A. Perović

Koga god se velikosrbi dokopaju – čak i kad tvrde da im je na visokoj cijeni – gotovo je neizbježno da ga naruže, nagrde, upropaste, ogade, profanizuju, obesmisle, đavolišu, prečesto i unište!

Svaki Crnogorac koji se stavio u službu velikosrpstva, završio je kao kanavaca bez upotrebne vrijednosti. Sudbinu kanavace iskusili su mnogi crnogorski posrbljenici: od crnorukaša Marka Dakovića s „Univerzitetskom omladinom,“ preko gotovo cijele Nikoline državne „elite“ koja je otišla na poklonjenje palikući i ubici Karađorđeviću, „Terazijskih Crnogoraca,“ Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Rista Radovića i Matije Bećkovića, sve do sitne pljeve konvertita i štetočina na čelu s Miodragom Perovićem.

Ne prođu drugačije ni Crnogorci koje velikosrbi zloupotrijebe za svoje naopake ciljeve. Namijene im gorku sudbinu da traju u falsifikatu vlastitog oblika! Na odnosu prema Njegošu najjasnije se pokazuje psihopatologija velikosrpskog prisvajačkog, a ujedno i mrziteljskog odnosa prema svemu crnogorskom!

Njegoš je odavno dopao šaka proizvođačima srpske nacije da joj od njega načine ugaoni kamen. Ščepali su ga srpski popovi da im bude sredstvo trajne duhovne okupacije Crne Gore. Crnogorskim posrbljenicima služi kao lažni alibi nacionalnog konvertitstva. Profesori „lepe književnosti“ načinili su od njega učilo za dovođenje đaka u svjetonazorne i književne zablude. Najposlije, razbojnici svih tipova uzimaju ga kao pokriće svojih zlodjela.

Malo ko od Crnogoraca je pokušao da ga odbrani od takve sudbine, sve u strahu da mu ne prišiju „crnogorski nacionalizam.“ Još manje je bilo onih koji su se usuđivali priupitati s kojim pravom velikosrbi otimaju, čereče i ogađuju crnogorsko duhovno, kulturno i književno blago!

Velikosrpska pseudo-književna, pseudo-kulturna i pseudo-politička klatež nagrđuje, falsifikuje, zloupotrebljava i sramoti Njegoša. Klatež pravi od njega ratnog huškača, apologetu genocida i „mudraca“ po mjeri velikosrpske fukare, jer je ona sâma ratnohuškačka i genocidna fukara! Postao je Njegoš čak i „lovćenski tajnovidac“ po mjeri najpodlijeg iskopnika Crne Gore!

Njegoš nije bio potreban Srbima više no Mažuranić, Krleža, Prešern, Koneski, Kadare ili Selimović. Bio je potreban velikosrbima! Oni su svoju mjeru posesivne patološke potrebe za Njegošem nametnuli „vaskolikom srpstvu,“ ostalim južnim Slovenima, čak i samim Crnogorcima.

Zašto velikosrbi Njegoša decenijama pokušavaju trajno prisvojiti i upotrebljavati ga apsolutno protivno duhu i slovu njegovog djela? Zašto ga pokušavaju posrbiti, kad se tome opire svaka riječ u njegovom djelu i svaki čin u njegovom životu?

Bez posrbljenog Njegoša unaprijed je propala svaka strategija velikosrpskog posrbljivanja Crnogoraca! „Očevi utemeljitelji“ velikosrpstva još u 19. vijeku shvatili su da Njegoša nije moguće posrbiti, posvojiti ni oteti od Crnogoraca nikakvim racionalnim sredstvima ni argumentima.

Nije ga moguće oteti, jer za to nema istorijskih argumenata. Nije ga moguće staviti u korice „srpske knjževnosti,“ jer on tu nema nikoga svoga ni ikoga sličnoga sebi. Nije mu moguće posrbiti poetiku, jer ona je – crnogorska, par excellence crnogorska! Još manje je moguće prisvojiti čudesnu sintezu njegovog heroičkog i kontemplativnog razumijevanja svijeta života.

Nije moguće njegovu poetičku teofiliju (hesiodovsku po duhu, koji je prožet fascinantnom i potpuno ličnom Njegoševom agape) svesti na mjeru „pravoslavne teologije.“ Njegova je eleuterofilija ono najcrnogorskije što je ikad iko opjevao i iskazao! Njegoš je od samoga sebe načinio ekstraordinarno umjetničko djelo! Niko ga stoga ne može posvojiti ni prisvojiti!

Utemeljivači velikosrpstva su se pred silinom ovih činjenica o Njegošu odlučili za strategiju njegove „hermeneutičke“ falsifikacije. U njeno središte stavili su golu izmišljotinu  o Njegoševom „srpstvu.“ Iz nje su odmah „izveli“ drugu lažnu premisu o „vazdanjem srpstvu“ Crnogoraca. Tragom lažne silogistike, stigli su i do zaključka o „srpskom etničkom porijeklu“ Crnogoraca.

Sudbinski im je bio potreban baš takav lažni zaključak. Mislili su da tako mogu  „legitimirali“ svoje „pravo“ na prisvajanje svega crnogorskog, uključujući i teritoriju Crne Gore. Iz toga je slijedila generalna strategija infantilizacije, inferiorizacije i utilitarizacije Crnogoraca za potrebe „srpstva“ i njegove ekspanzije na Balkanu! Crnogorci su im tu bili potrebni kao laka pješadija, „topovsko meso“ i objekt na kome sprdnjom iskaljuju svoje istorijske frustracije.

Zbilja, je li Njegoš bio Srbin? Jeste, taman kao što je Šekspir bio Danac ili Mlečanin!

Kome propagandistički stereotipi nijesu odavno pomututili pamet, lako može provjeriti konotaciju i denotaciju pojmova srpstvo, srbin i srpski u Njegoševim djelima. On ove pojmove upotrebljava – kada se ne odnose na etničke Srbe u Srbiji, južnoj Ugarskoj (Vojvodini) i Slavoniji – isključivo kao sinonime pravoslavne vjerske pripadnosti,  nikako za imenovanje srpskog etniciteta ni srpske nacije!

Srbi su pravoslavlje imenovali grčkom vjerom ili „grčkim zakonom“ (Vuk), jer su ga preuzeli od Grka (Vizantije). Po istoj semantičkoj logici,  Crnogorci su pravoslavlje nazivali srpskom ili grčkom vjerom, jer su ga primili od Grka posredstvom Srba!

Njegoš ne zna za bilo kakve etničke Srbe u Crnoj Gori! Ne zna on za etničke Srbe ni u Sandžaku, Boki, Hercegovini, Bosni, Dalmaciji, Liki, Baniji ni Kordunu!

Nikad i niđe Njegoš za sebe nije rekao da je etnički Srbin ni da su Crnogorci etnički Srbi! Naprotiv, ne samo čuvenom opaskom o „veseloj Srbadiji,“ nego i što je mnogo važnije posvetom Gorskog vijenca Karađorđu – razumije se, ne kao ocu Crne Gore, nego kao „ocu Srbije“ – on je  jasno predočio da Crnogorci nijesu Srbi u etničkom ni u političkom smislu.

Da je ban Jelačić pokrenuo Hrvate u borbu za nacionalnu slobodu, a ne da čuvaju tron svojih bečkih okupatora, zaslužio bi od Njegoša posvetu kao i Karađorđe. Da je napisao posvetu Jelačiću, našla bi se kakva „hermeneutička“ avetinja da tvrdi da su Crnogorci – Hrvati!

Niđe kod Njegoša nema pomena „svih srpskih zemalja.“ Ničim se ne može dokazati da je Njegoš prihvatio Vukovu koncepciju „Srba svih i svuda.“ Njegoš je bio privrženik jugoslovenske ideje. Nije on mogao prihvatiti francusku ni njemačku koncepciju o jeziku kao ključnom činiocu konstituisanja nacije. On je još mislio u etničkim kategorijama srodnosti južnih Slovena po krvi, porijeklu i istorijskoj sudbini.

Zbog toga mu nije mogao biti prihvatljiv ni Vukov pokušaj – čije teške patološke posljedice traju do danas – da visoku jezičku srodnost ovih naroda po političkom zadatku i interesu Beča na Balkanu proglasi „srpskim jezikom,“ a onda sve govornike posrbi i nekritički i lažno strpa u srpsku naciju! Kome je uistinu bilo stalo da projektom „srpskog jezika“ i „srpske nacije“ u jednu vreću „srpstva“ strpa što više balkanskih naroda da bi lakše uspostavio svoju upravu nad njima u vremenu strateškog povlačenja Otomana s Balkana?

Vukov Srpski rječnik indirektno dokazuje ovu tezu. Nema u njemu riječi: pocrnogorčiti, pohrvatiti, pobosančiti, pobošnjačiti, pohercegovčiti, poslovenčiti ni pomakedončiti. Ali zato ima: posrbiti (zum Serben machen, reddo serbum, serbicum), posrbiti se (ein Serbe werden, fio serbum), srbiti se (Serbum se facere, venditare se pro Serbo) i srbiti (facio esse Serbum).

Što su se onda velikosrbi tako obisnuli o Njegoša?

Za stvaranje srpske nacije tokom 19. vijeka bile su potrebne nacionalna ideologija i nacionalna kultura u uslovima teške deficijentnosti u povijesnom i duhovnom materijalu koji je potreban da se načini nacija. Njegoš se „očevima velikosrpstva“ učinio pogodnim – na temelju nekoliko mitoloških konstrukcija i lamentacija o „srpstvu“ koje je primio od Sarajlije, a tek onda na temelji svog genijalnog pjesništva – da ga proglase vodećim srpskim nacionalnim ideologom i utemeljiteljem moderne srpske kulture i književnosti.

Međutim, Njegoš je od početka nepogodna paradigma za hibridizaciju srpske povijesti, kulture i književnosti. On stvara zbrku u srpskoj nacionalnoj samosvijesti, jer nije mislilac nacije ni nacionalne kulture (ni crnogorske ni srpske)! Nije ni mislilac budućnosti u emfatičkom smislu. On ne stoji na početku građanske, nego na kraju patrijarhalne – prije svega – crnogorske epohe!

Ništa tradicionalno srpsko  – u etničkom, religijskom, kulturnom i književnom smislu – Njegoš ne sublimira u sebi. On nije mogao pokrenuti budućnosne životvorne tokove u srpskoj naciji, baš kao što ih nije pokrenuo u procesu stvaranja crnogorske nacije! Od Njegoša se smisleno nije mogao načiniti ni srpski ni crnogorski nacionalni ideolog!

Velikosrpsko svojatanje Njegoša i njegovo uzdizanje u glavnu duhovnu, ideološku i kulturnu ikonu „srpstva“ bili su duboko štetni za konstituisanje srpske nacije! Zloupotreba Njegoša nije vodila „srpstvo“ u budućnost, nego u konstrukciju lažne prošlosti koja legitimira stalno održanje tribalne antimoderne organizacije života na principu trajnog panađura!

„Nacionalni mudraci“ pokušali su se dockan svetosavljem osloboditi od njegoševske mitologije, jer ih je očigledno počela pritiskati, ne zato što je nemoderna, nego zato što je previše crnogorska! Pretovarili su na pleća Save Nemanjića iste nacionalističke i klerikalističke fantazme koje su tovarili na Njegoša! „Svetosavci“ su tako diskretno priznali da Njegoš nije ni stožer srpstva ni Srbin!

S Njegošem ili Savom Nemanjićem svejedno, velikosrbi tribaliziraju srpsku naciju. Onemogućavaju je da bude moderna nacija! Nije li sadašnje stanje „srpstva“ najbolji dokaz kako prolazi narod koji za vodiče uzima falsifikovane uzore!

Proces buđenja velikosrba iz nacionalističkog i klerikalističkog košmara mogao bi započeti samo ako Njegoša u svakom pogledu ostave na miru!