Vaskrsnuće Crna Gora

Piše: Nebojša Redžić

Pritajila se crkva Srbije u Crnoj Gori. Nakon što je na mitovima, lažima i gubitku smisla osvojila vlast prije nepunih šest godina, sada očito želi da živi na lovorikama svog uspjeha, nesvjesna nesreće koju je posijala diljem ove nekada ponosite zemlje. Brinu me „plodovi“ toga zlog sjemena. Ne, nije nesreća u tome što je prethodna vlast pala i što je nestao jedan obrazac ponašanja koji su nam nametali oni stari. Problem je u tome što smo sa novima dobili najgoru verziju sebe, što je javnim prostorom zavladala glupost, neznanje i površnost. Ko je pomenuo bisere Jelene Nedović, čestitku za Veliki Petak Jakova Milatovića, diskusije Vasilija Čarapića?

Postoji zabluda da je glupost nešto tiho, skromno i neupadljivo. Nešto skriveno po ćoškovima, kao da se stidi sebe. Ali, iskustvo je drugačije: glupost je često glasna, samouvjerena, iznenađujuće otporna na stvarnost. Ona nije samo nedostatak znanja, nego stanje u kojem čovjek prestaje da preispituje sebe i svijet oko sebe. Zato je glupost opasnija od neznanja – neznanje možeš nadomjestiti, a zatvoren um teško.

Postoji zabluda da je glupost nešto tiho, skromno i neupadljivo. Ali, iskustvo je drugačije: glupost je često glasna, samouvjerena, iznenađujuće otporna na stvarnost

U javnom prostoru, glupost dobija dodatnu snagu. Tu više nije riječ o pojedincu, nego o pojavi koja se umnožava. Po onom Vučićevom principu – na jednog dolazi stotinu. Kada se neznanje udruži sa ambicijom, a samopouzdanje ne prati stvarna kompetencija, dobiješ miks koji ne proizvodi samo greške, nego i buku. A buka potiskuje smisao.

Zato danas nije problem što neko ne zna, nego što ne zna da ne zna. Ta odsutnost samosvijesti stvara iluziju autoriteta. Ljudi koji bi u uređenom sistemu učili, slušali, rasli, u poremećenom ambijentu počinju da dijele lekcije, odlučuju i objašnjavaju drugima svijet koji ni sami ne razumiju.

Još veći problem nastaje kada društvo počinje da se navikava na to. Kada se kriterijumi snize, pa postane normalno da javni govor bude površan, da se činjenice zamjenjuju utiscima, a znanje improvizacijom. Tada glupost prestaje biti incident – postaje ambijent. Društva koja mu se prepuste, plate cijenu – kroz stagnaciju, nepovjerenje i gubitak nade. Zato borba protiv gluposti nije elitizam, nego odgovornost.

Stoga je upravo simbolika Vaskrsa važna. Da on ne bude samo vjerski praznik, nego ideja obnove – povratka smislu, istini i svijetlu nakon tame. Jer, svako društvo, kao i svaki čovjek, može da se obnovi. Samo ako shvati da biti svjestan svoga neznanja – najbolji je put ka znanju.

Neznanje kao kvalifikacija

U Crnoj Gori Vaskrs se danas slavi tiho. U duhu pobjede nad zdravim razumom. Crkve su pune, a religijski simboli postali su dio svakodnevnog političkog folklora. Sve vjernik do vjernika.

Čovjek bi rekao da se vjera vratila! Ali ne, to se samo proširilo sujevjerje. Jer, ljudi koji egzistiraju na ovom kršu, mnogo su više robovi sujevjerja, nego vjernici. Samo što toga nijesu svjesni.

Ljudi koji egzistiraju na ovom kršu, mnogo su više robovi sujevjerja, nego vjernici

Teško je povjerovati da društvo, koje sve manje cijeni znanje, koje relativizuje istinu i koje bez stida toleriše nekompetenciju, istovremeno može biti religiozno. Vjera, ako je stvarna, podrazumijeva odgovornost. A odgovornost podrazumijeva istinu. Mi toga više nemamo.

Umjesto političkih promjena koje su mnogi dočekali sa nadom, dobili smo eksploziju banalnosti u javnom prostoru. Ljudi bez znanja, bez integriteta i često bez elementarne kulture, počeli su da oblikuju javni diskurs. Lažne diplome više nijesu skandal, nego fusnota. Neznanje više nije prepreka, nego kvalifikacija. Sve se to dešava zajedno sa rastućim religijskim žarom. I to nije slučajno.

Jer, ono što crkva Srbije predstavlja kao vjeru, često je zapravo njen surogat – mješavina straha, lažnog identiteta i praznovjerja. Ljudi nijesu vjernici zato što su razumjeli vjeru, nego zato što se plaše da ne vjeruju. U takvom ambijentu, nije teško objasniti kako se desilo da se vrijednosti koje hrišćanstvo normalno zastupa – istina, praštanje, poniznost – zamijene njihovim suprotnostima. Umjesto istine imamo galamu i Gojka Perovića koji najavljuje istinu koja će tek doći. Valjda je to priznaje da je ovo do sada, makar kada su crkva i vlast u pitanju, bila laž. Umjesto poniznosti, imamo agresivnu samouvjerenost. Umjesto praštanja, stalnu potrebu za asimilacijom Crnogoraca.

Jer, sujevjerje ne oplemenjuje – ono zatvara. Glupost ne zna za granice jer ne prepoznaje sopstvena ograničenja. Takva glupost danas ima mikrofone, funkcije i publiku. Oni koji su bili na margini, sada postaju norma. U takvom društvu, Jelena, Jakov ili Vasilije nijesu incident – oni su sistem. I metafora, jer takvih kao što su oni je na buljuke.

Umjesto istine imamo galamu i Gojka Perovića koji najavljuje istinu koja će tek doći

Laž kao vodilja

I zato, kada protuvama kažeš istinu, postaješ nepoželjan, prokužen, devijantan. Ne mrze oni mene samo zato što sam Crnogorac, nego zato što se usuđujem da im kažem istinu o njima i onome što vidim. A vidim nasilje nad razumom i ogoljenu vladavinu nezasitih protuva sa misijom iskorjenjivanja obrazovanih i mislećih ljudi, poštenih građana, nosilaca tradicionalnih vrijednosti njegoševske Crne Gore. Najgorima je najlakše da negiraju vlastitu prošlost i pretke. Njima je lako da pljunu na vlastitu tradiciju, jer o njoj ne znaju ništa. Njima je ono što im je rekla baba – istorijska činjenica. Umjesto ljudskosti, oni žele da cementiraju kult samovolje, nemoralnosti i sveznanja vlasnika lažnih diploma i znanja.

Te umišljene face obećavale su ekonomski bum, a donijeli su sunovrat. Umjesto preporoda, zaduživanje do guše i budućnost bez nade. Rukovođeni mržnjom prema svemu crnogorskom, oni će danas ući u crkve i zekleti se u hrišćanske vrijednosti. Njihova lažna religioznost, odvela ih je u dogmu i skučenost.

Laž kao vodilja za srpsku istoriju. Mit kao obmana koja treba da rascrnogorči Crnogorce. Iluzija o veličini jednog ropskog naroda koji krađom crnogorske istorije i kulture želi graditi svoj identitet. I sve to u „proizvodnji“ i režiji crkve Srbije koja se, rekoh, primirila jer je svoju ulogu odigrala adekvatno shvatanju da se obraća neukom i neznavenom narodu. Koji im vjeruje.

Problem Crne Gore nije u tome što ljudi vjeruju. Problem je što ne vjeruju na način koji bi imao bilo kakvu moralnu težinu. Ono što imamo je kombinacija straha, navike i potrebe da se pripada nečem većem, bez spremnosti da se razumije šta to znači. A sistem koji počiva na gluposti i sujevjerju ne može proizvesti ništa osim stagnacije, konflikta i trajne konfuzije.

Zato bi Vaskrs morao da bude nešto više od rituala i političke kulise. Morao bi da bude trenutak istine – makar neprijatne. Jer, bez istine, nema obnove. A bez obnove, sve se svodi na isto: buku, strah i iluziju da smo nešto postali, a ustvari hrlimo ka dnu.

U nedostatku crkve u kojoj bih danas proslavio Vaskrs, uskraćen za energiju koja je Crnogorstvo krasila početkom milijenijuma, skeptičan prema odanosti naroda stremljenjima naših predaka kakve su sloboda i nezavisnost, danas ću slaviti samo vjeru u vaskrsnuće jedine nam Crne Gore. Kad jednom spoznamo istinu, kad odbacimo laži i zablude “oslobodilaca”, kad se vratimo vrijednostima naših prađedova, eto nama ponovo slobodne Crne Gore. Valja u to vjerovati, zar ne? Kad ako ne danas?!