BOEM KOJI SE RADOVAO SVIJETU: Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo

Pjesnik, reditelj, novinar i slikar Miroslav Mika Antić preminuo je 24. juna 1986. godine. Njegov život bio je uzbudljiv i inspirativan kao i njegova poezija.

Miroslav Antić otišao je sa ovoga svijeta prije tačno 35 godine, ali je ostao besmrtan. I danas žive njegovi stihovi, pjesme i anegdote, pa se čini da je i Mika tu – slika u svom rodnom Mokrinu, odmara ploveći Tisom ili ispija prvu jutarnju kafu u beogradskoj “Posljednjoj šansi”.

Iza ovog “posljednjeg boema 20. vijeka” ostalo je nebrojano pjesama i priča. Mika je živio autentično i neponovljivo, a tako je i umro.

U knjizi “Sjutradan poslije djetinjstva” Nemanje Rotara kojem je Mika Antić bio ujak, autor je zapisao i nevjerovatnu priču koja se zbila neposredno nakon smrti velikog umjetnika.

Mika Antić umro je u bašti svoje kući u Ulici Mihaila Babinke u Novom Sadu baš dana kada je primio Avnojevsku nagradu. U tom trenutku već je bio obolio od raka vilice i hirurzi su mu odstranili dio jezika.

Činjenicu da više ne može da govori pjesnik je teško podnio. Mnogo je pio i, skoro fanatično, slikao. Tada je nastao ciklus predivnih slika suncokreta “boje sunca” koju je Mika dobio miješajući oker sa zlatnim prahom.

I tako je Mika Antić umro sa zlatom na rukama! Pokušali su da mu operu ruke, ali prah nije silazio.

Mika je ležao na odru dok su mu šake svjetlucale kao u biblijskoj priči. Na onaj svijet pjesnik je otišao zlatnih ruku.

Boem koji se radovao svijetu

Tokom života promijenio je mnogo gradova i zanimanja, snimao je filmove i bavio se slikarstvom, pisao je za novine i pisao prozu, ali je uvijek bio najprije pjesnik. Bio je i boem koji se radovao svijetu oko sebe i taj svijet proslavljao u svojim pjesmama koje se i danas pamte.

Antić, “vječiti dečak”, izuzetan liričar i inventivan dječiji pjesnik, napisao je oko 30 djela – zbirke pjesama “Ispričano za proljeća”, “Plavo nebo”, “Roždestvo tvoje”, “Psovke nježnosti”, “Garavi sokak”, “Koncert za 1001 bubanj” i “Kikinda”. Tu su i pjesme za djecu “Plavi čuperak”, “Posljednja bajka”, “Nasmijani svijet”, “Šašava knjiga”, “Prva ljubav”, “Svašta umijem”, kao i radio-drame “Otužni marš” i “Povečerje”.

Radio je i na filmskim projektima “Sveti pijesak”, “Doručak s đavolom”, “Široko je lišće” i “Strašan lav”.

Na Filozofskom fakultetu u Beogradu je studirao ruski i češki jezik. U Pančevu je radio u tehničkoj službi tamošnjeg pozorišta, a od 1951. godine kao novinar-saradnik u listu “Pančevac”.

Antić je prvu pjesmu objavio 1948. godine, kao 16-godišnjak, u beogradskom časopisu Mladost, a prvu knjigu pjesama “Ispričano za proljeća”, dvije godine potom. Od 1954. godine je bio novinar u novosadskom Dnevniku, tako je u toj i i docnije u takođe novosadskoj novinsko-izdavačkoj kući Forum je, uz manje prekide, radio sve do prerane smrti, u 54. godini.

Njegova “Besmrtna pjesma” ušla je u anale.

“Ako ti jave: umro sam,

a bio sam ti drag,

onda će u tebi

odjednom nešto posiveti.

Na trepavici magla.

Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad

mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam

evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba

lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.

I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme

leteti visoko…

Visoko.

Zar misliš da moja ruka,

koleno,

ili glava

može da bude sutra

koren breze

il’ trava?

Ako ti jave: umro sam,

ne veruj

to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio

da ti namignem malo.

Da za mnom ostane nešto

kao lepršav trag.

I zato: ne budi tužan.

Toliko mi je stalo

da ostanem u tebi

budalast i čudno drag.

Noću,

kad gledaš u nebo,

i ti namigni meni.

Neka to bude tajna.

Uprkos danima sivim

kad vidiš neku kometu

da nebo zarumeni,

upamti: to ja još uvek

šašav letim, i živim”.

Izvor: cdm