MARKO VEŠOVIĆ: Nešto kao dnevnički zapisi (22)

Piše: Marko Vešović

22.7.2018.

LJUBICA AGIĆ 1908 – 1933

Ovaj san od prije nekolika dana zaboravio sam da zapišem. Još smo u Kikićevoj, a Fincijev stan ima više soba nego u zbilji i u njima su sjedile u gostima većinom žene. Ili sam jedino njih upamtio. Jer ni na ulici muškarce ne primjećujem. Kazivale su gadne tajne ljudi koje smo prije rata dobro znali, bar to smo mislili, a zapravo o njima nismo znali ništa važno. San je trajao dugo, ali sam zaboravio sve što su rekle gošće, sjećam se tek svog iščuđavanja: kako je moguće da su ti ljudi bili takvi, a nisu na to primorani? Ili možda jesu? Đavlom. Gordana je čak rekla: užas jedna, njen omiljeni citat: Branko Čučak je stotinama puta u kafani ponovio: “Užas jedna“.

Za Gordanom uđem u jednu od soba viška, ljubim joj grlo, mlada je, nema više od četrdesetak, za tren skinem je golu, liježem je na kauč,

ruke mi pune nje, ima je kao Rusije, i ona se raspalila i zbori: “Ispuni me. Ispuni me “. I odjednom pita: „Jesmo li mi normalni? Kuća nam puna gostiju“. Ustajem s nje, gledam joj božanski mlade butine: istetovirane! Šta je to? – pitam u čudu i probudim se.

Od Gordane snovi često prave ono što sam čeznuo da mi bude. Nekad u snu živim s njom ono što sam, dok je postojala, zalud na javi priželjkivao. Ali, stani, je li uvijek baš tako bilo tako? I sjetim se da je govorila ispuni me kad smo kao novopečeni supruzi bili na Jahorini. Te riječi liče na nju. Osjećala se cijela ispunjena, i njena duša i njena emilija. I to sam zaboravio. I sjetih se Kipra. Tamo sam bio možda žešći nego na Jahorini, i osjećao kako me tijesno obuhvata, valjda zato što je bio puniji krvi. To nam je bio treći medeni mjesec.

Zapisujući ovo, sjetih se jedne sitnice. Uoči rata, kad bijah prešao sto kila žive vage, došla Azra i kaže da sam smršao. Ili je htjela da od nje nešto lijepo čujem, ili joj se pričinilo? „Jok“, veli Gordana. „Ni grama. Ja vagam!“ Azra se nasmijala.

Jedno im je bilo isto: moju ljudsku težinu njih dvije su znale bolje nego iko. Sad mi pomalo žao što Azra, koja je o meni znala sve,  nije vagnula i moju kilažu. Žao i zbog sebe i zbog nje. Nisam, bezbeli, na to smio ni pomisliti, jer bi Azra morala Gordani reći sve. Od osnovne škole do Azrine smrti, među njima nije bilo tajne.

Desilo bi se kašto da u snu Azru opalim,a tome nisam bio kriv ja  njego ljudska priroda,jača od pojedinca. Ili ne sasvim: Azra zaista nije bila lijepa, ali ženska senzibilnost u mom slučaju vrlo djeluje na Crven Ban. I možda se, šta ga znaš, ne bi ubila da sam se kašto obreo među njenim nogama. Posve sâm, slobodan od svega, pomišljam da bi mi život s obje bio idealan. Kako bi mi bilo s Azrom, ne mogu zamisliti, ali vjerujem da bi Gordana muškarcem u meni bila zadovoljnija. Jer bih osjećao krivnju zbog dvoženstva. A kad se ćutim krivim, porastu mi krila.

Iza odlaska u penziju, imao sam vremena da se sjetim šta sam sve pasko Gordani od 1967. godine radio, i sebi bio toliki krivac da sam nekad želio ne silaziti s voljene. Pa kažem sebi: svako muško je krmak, a čak bi i ti mogao biti smatran nekom vrstom muška, stoga ne pomišljaš kakav bi Gordani bio život s inočom. Taj krmak smatra da bi Azra bila očarana što ju je stavio na listu svojih naslada. I točno je da bi mu život s obje bio idealan: od jedne bi dobijao što ne može od druge. Jer su muslimanke odgajane da budu mekše prema mušku.

Točno, ali se sve ne svodi na zigu-zigu, kako je Gordana zvala čisti seks. Kad ne čitam i ne pišem, a dođe Azra, pa  uđem u priču s njih dvije, osjetim punoću postojanja kakvu nikad nisam. Zapahne  me najistinskiji život. I kao da imam dvije supruge. To ne možeš poreći. Bio si rječitiji kad pričaš s obje. Kao što si, na početku veze s Gordanom, bio izuzeto rječit jer te slušaju obje.  Ni to ne možeš poreći. Kao ni to da bi ti život s obje bio mnogo bogatiji.

Suva je šteta što će s tobom umrijeti nerealizirani Novo. Koji je oženio stariju sestru i, nakon ne znam koliko, dođe mu u goste mlađa koja ostane da s njima živi. Novo taslačio obje. Kad ga je društvo opominjalo da svastiku vrati njenoj kući, Novo je rekao: Neće ona źiva!  Jeste, Novo iz moga zavičaja koji je ž izgovarao kao ź.

Jednom sjele Gordanine prijateljice, tu su bile obje Azre, Kovačevićka i Kafedžićka, pričaju o Skodrom o Modrom. Nekad upadnem u razgovor da ih potaknem na zezanje. Molijer kaže da je ipak bolje biti oženjen nego mrtav. Ovo pamtim jer stvari iz knjiga neko vrijeme nosiš u glavi i zaboraviš, ali kad nekom citiram tuđu misao, tim bih je često uključio u svoj trajni duhovni prtljag – Valeri bi rekao: sebi je dodao – što je dobar posljedak moje profesije. Stihovi talijanske romanse iz romana Istorija Elze Morante: “Gle, vedra neba osutog zvijezdama, za krađu djevojaka noć kao stvorena“, sad ne bi za mene postojali da ih nisam citirao studentima.

Na toj sjedeljci, ne znam koja se sjetila pjesnika Tomislava Obradovića koji je vazda imao između 120 i 140 kila, a žena mu Ljubinka dajbože da je imala šedeset. “Zbilja, kako je njoj pod njim?“ –upitala se Azra Kafa. A Gordana će: “U Kreševu vele: đe ste vidjeli da je plast ugušio miša“. I opet oćutjeh blaženstvo što sam i vaganje i miša, dvije mrvice Gordane, spasio od zaborava. Je li se miša sjećala kad je pritisne moja stotka, nekad i više? Kad je iz Novog Sada dolazio u Sarajevo, Stevan Tontić mi reče da je Tomo, pred infrakt koji će ga ubiti, imao 160 kila.

Zadnjih petnaestak dana Azra nam nije dolazila, mada nikad nije prošla hefta da ne dođe. „Šta ovo nema Azre?“ – dvaput se pitala Gordana. Ugnuo sam ramenima. I dodao: „Ne znam živa roba s tolikim talentom da život sebi komplikuje“.Znali smo da je Azra prvo svoja vlastita, a tek potom i žrtva okoline.

Kad smo čuli da se ubila, sve je bilo jasno: nije dolazila jer ne bi mogla prećutati Gordani šta namjerava. Koja ne bi mogla protiv te nakane ne poduzeti sve što je moguće. Posljednjih petnaest dana Azra je zauvijek prestala živjeti za druge. Živjela je isključivo za svoju smrt.

Da je Gordani povjerila svoj naum, možda bismo je zovnuli da živi kod nas, bar sprva, Ivana bi imala dvije majke, a ako bi nadživjela Gordanu, sad bi mi bila supruga, znao bih pouzdano jesu li muslimanke prema mušku mekše, i ne bih u pjesmi napisao: „podivljaću od samoće“. A moja voljena se, dok je umirala od raka, ne bi pitala: „Kako će Marko?“, znala bi da me ostavlja ženi koja bi me razumjela gotovo kao Gordana. Ali sad jebaji ga.

23.7.18

Kao u Brodskog: planeta je sva ispunjena tvojim odsustvom. I kao Andrića: sva lepota sveta pretvorila mi se u žalost za tobom.

10.6. 2019.

Grozne su vrućine ovih dana, pakao je u mom potkrovlju gdje radim, zato spavam u dnevnoj sobi koja najhladovitija. U popodnevnom snu Gordana i ja sjedimo upravo na kauču koji je stari jarac, kad se posljednji put zaljubio u svoju ženu, svojom pohotom razvalio. Osjetim da me Gordana gleda, okrnem se, jako je mlada, dvadesetak godina, cmoknem je ispod lijevog oka i probudim se.

U snu je bila ljepša nego na javi, i na fotografijama često je takva, a mene kamera nije htjela, često imam grč na licu, i nadraža mi je ona gdje sjedim za stolom –  kuhinjskim, još nisam imao pisaći –  snimljen iz profila, s pisaljkom u ruci, nagnut nad otvorenom sveskom, imam duge solufe, i nasmiješen sam, jer iza mene je Gordana: stavila ruku na moje rame: kao, ne da mismeta da pišem.

Što je trebalo da se hiljama puta desi, nikad se nije zbilo, nikad mi nije stavila ruku na rame i rekla: “Hoću da se volimo”.Jer mi smo se svaki put voljeli, osim kad omanem, tad mi je bilo jasno: ne mogu da jebem! To se nije dešavalo  često.

Je li se bojala da će se voljenje na njen poziv pretvoriti u propalu jebačinu? Čak i kad bi mi rekla:

“Danas me značajno gledate”, to nije bio poziv na ljubav već pristanak, jer joj je iz mojih očiju sve bilo jasno, u njima je vidjela “gladno dijete koje hoće odmah sise”, i nije bilo pregovora o njenoj kapitulaciji. Nekad je bilo čarobno kad je po stoti put zavodim, ali nekad bih je, nestrpljiv, naprosto povalio, i tada se morala osjećati donekle silovanom, no možda joj je bilo drago kad je siluje njen jedini. Jeste, naš život je bio negeometrijski, pa mu je i to davalo čari. Nekad sam bio udvarač koji je najnježnje podsjeća na razloge da mu daruje ono što je žudio,a nekada divljak koji otima ono što mu po zakonu pripada. Obojicu je ona stvorila. Uz moju asistenciju, doduše. I omakoše mi se dva stiha, a takvi su mi sve draži: “Naša srca, kad ne budu u tebi i u meni, tražiće se po vaseljeni”.

 15.6. 2019.

Probudio sam se u četiri iza ponoći. Drugi put sam sanjao da se Gordana vratila, a prvog sna sam se u ovom sjetio. U oba je bila u bolnici, a u ovom je operisana. Od tada ne mogu da spavam, veli. Grlim je i htio bih joj reći: ne dam te iz svog zagrljaja, ali to ne mogu da kažem, jer znam da sam je davno dao.

Budim se, opet apaurin, onaj sam popio oko jedan, neće mi zar biti zlo. Prošle su 3 godine, 3 mjeseca, i 10 dana, a u meni jaka želja  da s njom budem zauvijek, i još jača da se ne pobudim iz jednog od snova u kojim je grlim živu. Spavaj, velim i, sve će biti  dobro,  i svaka stvar će biti dobra. Kad umreš. Šta da radim? /Živjeti valja /Čak i kad te do kalja, /Čak ti se gadi.

21.7. 2019.

Početkom juna, u cvjećari na Ciglanama pitao sam koje cvijeće je najotpornije na vrućinu. Od onog što oni imaju, vele, to bi mogle biti ruže. I kupim po jednu saksiju, za  Mariju i Gordanu Potonja je brzo ocvjetala, a Marijina još cvate.

Isto se prošle godine desilo i s dvije trubice, ranim proljetnim cvijećem: ona na Gordaninu grob ubrzo je ushala, a na Marijinu je cvjetala sveljeto. Kad sam je pokazao Milici Lazić, osušenu a još, cvjeta, rekla je: ”Dala je sve od sebe”. O trubicama sam pričao prijatelju Mirzi Salčnu, i dodao: “Možda je sevapnije  ponijeti punici cvijeće na grob?” Mirza, koji zna da sam ateista, uz osmijeh je rekao: ”Možda, boga mi”.

Gordaninu ocvalu saksiju s ružom nisam bacio u korpu za smeće, jer šta znaš, možda ima pupoljaka. I nakon desetak dana, rasvjetale su se tri krasne ruže. Uprkos velikim vrućinama,svaki dan sam išao zaliti ih. Danas dođem na grob, a ruža nema. Osjetio sam se kao paučak, riječi koje je Gordana upotrebljavala često. Četvrtasta plitica od zelene plastike u kojoj je bilasaksija ostaće na njenom grobu da me prazninom podsjeća gdje sam. Niđe. Vladimir Pištalo nedavno me pitao mejlom: “Markane, đe si, šta ima?” Odvratio sam: “Pravo da ti kažem – niđe sam”. I sami od sebe u glavi su se sklopiše stihovi:”Treba k tebi što prije da siđem //Kako bismo skupa bili niđe”.

KRAJ