NEŠTO KAO DNEVNIČKI ZAPISI (7): Iz nedovršene knjige „Bez Gordane“

Piše: Marko Vešović

30. 5.

Stojeći kraj Gordanina groba, digao sam oči k nebu i ugledao bezbroj oblačaka zvanih ovčice, lakih kao dašak, i dugo ih posmatrao sve dok nisam oćutio da me boli njihova ljepota, ali taj bol je bio divan i sve divniji: kao da su nebesa bila premrežena danima moje i Gordanine sreće. I pomislio sam: kad bih ustao i napustio groblje, sve te ovčice krenule bi za mnom.

Ispušio sam ovaj put dvije cigare Gordani zadušu, a kad sam ustao sa groba, oblačaka na nebu više nije bilo. I pomislio sam: trebalo bi da mi budu ne samo čemerni već i dragocjeni ovi trenuci sa mojom pokojnicom, jer se ni jedan od njih više nikad neće ponoviti. Kao ni ti oblaci.

5. 6.

Kad sam se vraćao od Gordane, sjetio sam se da su se danas navršila tri mjeseca otkako je umrla, pa sam svratio na pijacu, kupio joj pet jarkocrvenih gerbera i ponio na njen grob. I shvatio da mi je svakoga dana sve gore i da će tako biti dok sam živ. I sjetio se stihova Emili Dikinson u mom i Jasninom prevodu: „Vrijeme liječi, tako vele. / No vrijeme nije melem. / Ljudska patnja ko tetiva, / Sa starošću jača biva“.

Ne znam koliko ću još, ne znam šta ću sa svojom dušom u navodnicima, ne znam šta će se sa mnom dalje događati: ko zna, možda ću si privesti novu ženu, ne znam šta ću osjećati za šest mjeseci, ali u ovom času čini mi se očito: ako umrem, recimo, za godinu, svisnut ću, ponajprije, od žalosti za Gordanom.

8. 6.

Na putu do Gordane sretnem moju bivšu studentkinju Esmu: išla ljekaru, jer je dobila upalu vilice, i vraća se na posao u bibilioteku. Malo smo popričali, i Esma nenadno kaže: „Mogu li ja s vama?“ Jako me dirnulo što hoće da sa mnom obiđe Gordanu, pa sam se raspričao kao u učionici kad spojim dva časa i osamdeset minuta ispaljujem sto dvadeset riječi u minuti.

Sjeo sam na mramornu ploču i zapalio, a ona  stajala, pa sam rekao da sjedne i dodao da su, u staroj Crnoj Gori, žene stajale dok se gusla, i izvinjavao joj se zbog svojega guslanja: „Stari i usamljeni, kad nalete na žrtvu koja će ga slušati, ne znaju šta je dosta“.

Ipak nisam prestajao pričati sve do biblioteke. Uostalom, ko će me razumjeti, ako moji ne bivši studenti? Pamtim da sam joj rekao: duša moje Gordane je bila stojna kao one starinske zidanice sa krovovima od škriljca.

Esma mi je uvijek bila bliska, teško je objasniti zašto. Po meni, žena uvijek počinje od očiju. Počinje i najčešće završava, jer sam se od straha pred Evinim šćerima, zapravo pred njinim čarima, skrio u svoju ljubav za Gordanu. U Esminim očima uvijek sam vidio nešto iz Crne Gore, mada znam da je Bosanka. Mora da sam takve oči gledao u svom djetinjstvu, možda je kakva moja rođaka u koju sam bio djetinje zaljubljen raspolagala takvim očima, a potom ih zaboravio.

No Esma mi je bliska i zato što je u braku bez djece, a i ja sam deset godina bio bezdjetan, stoga  u meni njene riječi odjekuju drukčije nego riječi drugih mojih bivših studentkinja. Ili mi se to čini. Što nije važno: glavno je da u to vjerujem.

Onda smo ušli kod Midhata, jednog od najboljih studenata kojim sam predavao, pili kafu i pričali još sat i po. Došla je i Hatidža, takođe moja bivša studentica, koja mi kaže kako joj je njen sin, koji je upisao dramaturgiju, juče rekao: „Ima, mama, jedan profesor, koji se zove Marko Vešović, i veliki je autoritet“. „Stvarno?“, rekla mu je Hatidža: „A od koga si to čuo?“

Ne možeš nikad biti siguran koje je vrijednosti ono što pišeš, ali  znam da sam bio rođeni tumač književnosti, pogotovo poezije, što svi moji bivši studenti znaju, čak i oni koji nisu baš puno razumjeli. Jer sam živio sa književnošću i za književnost. Sve izvan toga može biti upitno.

Jednom, prije rata, popeo sam se na četvrti sprat, ali ne, kao obično, onim stepenicama koje su bile bliže mom kabinetu, nego drugim: htio sam proći kraj učionica gdje sam u mladosti slušao predavanja, tako da sam studentima, koji su me čekali pred učionicom, prišao iza leđa.

„Je li sad ovdje Marko Vešović drži predavanje?“ – pitao je student sa ne znam koje grupe. Uvijek je bivalo takvih koji su željeli čuti pokoje moje predavanje. Bilo je i onih koji su me slušali oba smestra. „Ne“, odgovorio je moj student. „Marko Vešović ovdje drži službu božju!“

I odmah, na izlasku iz biblioteke, sačekala me žalost za Gordanom, kao pred prodavnicom pas koji čeka da gospodar obavi kupovinu. Kad mi je sa ljudima dobro, nakon toga mi je kao da sam je pomalo izdao, iako znam da bi Gordana, kad bi mogla, voljela čuti kako se smijem, i da joj ne bi bile po volji moje suze, jer ni mrtva mati ne bi voljela čuti kako njeno dijete plače za njom.

I valjda stoti put mi prolazi kroz glavu: kako je, mila, moguće da te više nema? Zar ću do groba živjeti sa tim pitanjem, zaglavljenim u mojoj svijesti kao, u djetinjstvu, moja noga u jesenjem glibu Ravnoga Gaja? Tu si, na dohvat moje ruke, a beskrajno daleka, kao zvjezdano nebo koje se zrcali u jezeru.

17. 6.

San. Gužva kao da je sajam knjige. Ili pjesnička manifestacija. Dugo tražim Gordanu. Jedan čovjek pokazuje prstom: „U onom je autu“. Bilo je crno.Potom iz njega izlazi Gordana. Opet joj nisam vidio lice. Ili ga nisam upamtio. Ako ću pošteno, nisam upamtio ništa njeno: san mi je ponudio golo obavještenje da je to Gordana. Žalim joj se da su mi ukrali bundu. Koju nikad nisam imao, ali mi je Gordana bila bunda protiv sibirskog mraza zvanog svijet. Tješi:  „Ma naćićeš je“.

Onda se sjetim da sam ovdje došao čitati stihove, a nemam kod sebe ni jednu svoju knjigu. Što vrlo često sanjam. Nailazi cura koja štampane stvari gura na kolicima. „Da nemate koju moju?“ Ona iz hrpe vadi Knjigu žalbi. Ali su joj korice drukčije nego na javi. „Zašto?“ – pitam se i listam je. Potom se osvrnem oko sebe: nigdje Gordane. Očaj: kako ću je u gužvi opet naći? Buđenje. I misao: na smrtnom odru neću žaliti jedino što ja umirem, već možda više, što i ona mre u meni.

Dok pušim na njenom grobu, znam da se, samo kad čežnja za njom u meni gori, ćutim posve stvaran. A ta čežnja svakoga dana kao da veća je veća.Povratak u stan: u svemu si, mila, u svakoj stvarčici, sve je obilježeno tvojom rukom, zadahnuto tvojom dušom, ali te ni u čemu više nema i nikada te više neće biti i bojim se da ću jednom izluđeti, ili možda svisnuti od te pomisli. Odsada

Za kastu mi je sudra dana

Bez žene i bez sutradana.

Aktuelno