60 GODINA STONSA: Ričards planira proslavu u invalidskim kolicima

Tokom evropske turneje Roling Stonsa 1976. godine, na koncertu u Njemačkoj, Kit Ričards je zaspao na bini.

Nikad nije bio preveliki ljubitelj „Fool To Cry“ – singla sa njihovog tada najnovijeg albuma Black and Blue – i, nakon što je odsvirao solo, gitarista je naprosto zadrijemao.

Nekoliko minuta kasnije, probudio se na ogroman vrisak publike.

Ričards je zakuntao sa stopalom na pedali za efekte, izazvavši glasnu buku koja je neprijatno odjeknula arenom.

Uprkos svim pričama o Ričardsovom hedonizmu i raskalašnosti, ovo gašenje na sceni nimalo se ne uklapa u njegov karakter.

„Kit će se uvijek ganjati sebe do smrti na sceni. Uvijek“, rekao je roud menadžer Stonsa Ijan Stjuart Ričardsovoj biografkinji Barbari Šaron.

„Nekih večeri će se kretati, drugih će samo stajati i svirati. Nekih večeri možda neće biti u elementu i omaknuće mu se neka rijetka falš nota, ali on nikad ne zabušava.“

Čak i u 77. godini, slavni gitarista i dalje živi za turneje.

Bina je mjesto na kom se uvijek osjeća kao kod kuće, uzbuđenje nastupa pred publikom nikad nije splaslo.

„Ne znam da li uopšte možete da postanete imuni na to, ali mene i dalje radi, čovječe“, kaže.

Zahvaljujući pandemiji, međutim, „uobičajeni godišnji fiks adrenalina“ za zvijezdu ovaj put je izostao.

„Bili smo spremni, naoštreni da pođemo na turneju, kad je virus udario, tako da je bilo pomalo u fazonu: ‘Priprema, pozor, stani’. Ovo je bila jedna veoma uvrnuta godina za sve nas, zar ne?“

„Nikad nema odmora“

Ričards karantin provodi u kući u Konektikatu, čitajući serijal istorijskih romana Gospodar i vojskovođa, dok povremeno stvara novu muziku i gleda američke predsjedničke izbore sa radoznalom rezervisanošću stranca sa boravišnom vizom.

„Oh, čovječe, ludo je“, smije se on.

„Ne želim čak ni da zalazim u to. Krijem se.“

Da bi nadoknadio odsustvo novih koncerata, Ričards je nadgledao reizdanje klasičnog albuma uživo, snimljenog sa njegovim drugim bendom, The X-Pensive Winos, 1988. godine.

To je jedna opuštena, emotivna ploča, koja pruža rijetku priliku da Ričardsa doživite kao ključnu ličnost benda… Što ne znači nužno da mu je ta uloga legla.

„To je bilo prvi put da sam imao šansu da budem frontmen, tako da sam naučio mnogo o tome kako izgleda posao Mika Džegera“, kaže on.

„Morate da budete posvećeni sve vrijeme.“

„Sa Stonsima, mogu da ustuknem ili da se malo osamim sa Čarlijem [Votsom] pozadi. Ali, shvatio sam da kad ste vi broj jedan, nikad nema odmora.“

Album je snimljen u ključnom periodu Ričardsovog života. Nedugo prije toga skinuo se sa heroina, otuđio se od Džegera (pjesma „You Don’t Move Me“ napisana je o njihovoj svađi) i postao je novi otac dvijema ćerkama, Teodori Dupri i Aleksandri Nikol, rođenim 1985. i 1986. godine.

Na sceni, u međuvremenu, uživao je u nastupima i manjim koncertnim prostorima od fudbalskih stadiona koji su postali uobičajena lokacija za Stonse.

„I dalje volim da sviram po klubovima, samo zbog atmosfere i zvuka“, kaže on.

Rolingstounsi (Foto: Rollingstone.com)

Zveknuo ga Beri

Album uživo snimljen je u Holivud Paladijumu u Los Anđelesu, čiji drveni pod „predivno nosi zvuk“, kaže gitarista.

To je, hvali se on na ploči, „i bina sa koje je bio izbačen mnogo puta“ – referenca na slučaj kad je pokušao da se popne i svira sa svojim idolom Čakom Berijem, samo da bi ga obezbjeđenje nasilno uklonilo.

„Nisam znao ko je“, prisjetila se kasnije bluz legenda.

„Mislio sam da tip hoće nešto, ali nisam mogao da ga prepoznam.“

Nije to bio njihov jedini sukob.

„Jednom sam napravio grešku kad sam dodirnuo njegovu gitaru dok je bio van svlačionice, a on se vratio i opalio mi ćušku“, prisjeća se Ričards.

„Ali to je u redu. Bili smo dovoljno veliki prijatelji da pređemo preko toga – posle toga sam uradio Hail, Hail Rock and Roll [koncertni film snimljen na Berijev 60. rođendan] sa Čakom, tako da smo to izgladili.“

The Winos su bili anomalija krajem osamdesetih – odbačena je nakinđurena, programirana produkcija koja je zavela mnoge rok bendove, a pojačana je Ričardsova ljubav prema bluzu.

Takođe je angažovao neka od najjačih imena u fanku, od basiste Butsija Kolinsa do saksofoniste Džejmsa Brauna Masea Parkera.

Iz perspektive 2020. godine, to ploči daje bezvremeni kvalitet, neopterećen ekstravagancijama svoje ere – ali ističe i Ričardsovo stalno promovisanje crnačke muzike i crnačkih građanskih prava.

Na njihovim ranim američkim turnejama Stonsi su čak imali klauzulu u ugovoru da neće svirati u prostorima u kojima vlada segregacija.

Ukoliko dođu i otkriju da je promoter izigrao dogovor, mogli su da odu sa zagarantovanim honorarom od 40.000 dolara bez nastupanja.

„Primjećivali biste određene stvari svuda u vazduhu“, prisjeća se Ričards tog perioda, „kao što su restorani ili toaleti sa natpisom ‘samo za belce’ i tome slično. Bilo je to prilično otvoreno. Prosto endemski, sistemski. I sad moraju sa tim da se nose, znate?“

Izrazio je podršku pokretu „Crni životi su važni” i protestima koji su uslijedili poslije smrti Džordža Flojda i Brione Tejlor ranije ove godine.

„Krajnje je vrijeme, znate? Djeca rade nešto. Dešavaju se fantastične stvari. Pomalo je kao ‘Alisa u zemlji čuda’, zapravo. (Vječita enigma od čovjeka, on ne nudi objašnjenje za ovu posljednju izjavu, prosto je ponavljajući kao da bi njeno značenje trebalo da bude jasno svima.)

Slučajni pjesmopisac

Razgovor se dotiče budućnosti Stonsa. Ranije ove godine, bend je objavio ogoljeni, fanki novi singl, „Living In A Ghost Town„ inspirisan ranim fazama izolacije.

Njihov prvi novi materijal u posljednjih osam godina, preuzet je sa sesija za predloženi novi studijski album – ali pandemija korona virusa je odložila te planove.

„Kad su u pitanju Stonsi, moramo da budemo u istoj prostoriji da bismo svirali“, kaže Ričards.

„Bio sam u kontaktu sa Mikom i Ronijem [Vudom] i pokušavam da razlučim da li bismo mogli da izvedemo zajedničku sesiju u narednih nekoliko nedjelja – ali sve je to pomalo eksperiment, zapravo“.

Ipak, on i dalje sve vrijeme piše muziku, držeći dvije ili tri gitare „po kući na strateškim tačkama, u slučaju da ga krene.“

„Biti pjesmopisac jedna je od tih stvari“, kaže on. „Možete da čujete nekoga da vam kaže nešto u kuhinji i dok stignete do dnevne sobe već imate pjesmu u glavi.“

Ričards je slavan po tome da je slučajno postao pjesmopisac. Veći dio prva dva albuma Stonsa komponovali su drugi.

Potom, podstaknuti primjerom Lenona i Makartnija (koji su napisali prvi hit za bend „I Wanna Be Your Man„), Džeger i Ričards su poradili na vlastitom originalu.

Rezultat je bio „As Tears Go By„, koju je na liste dovela Merien Fejtful, i od tada je rođen jedan od najvećih tandema u pisanju rok pjesama.

Za svega nekoliko godina, napisali su klasike kao što su „Paint It Black„, „Get Off My Cloud“ i „(I Can’t Get No) Satisfaction„, čiji se rif Ričardsu javio u snu.

„Bio je to srećan pogodak, moram da priznam“, kaže on.

On tvrdi da nikad nije učio pisanje pjesama, oslanjajući se umjesto toga na instinkte.

„Znate, samo ih ugrabite iz vazduha i ne znate odakle su došle. To je predivna misterija“, kaže on.

Da li je onda napravio planove za proslavu 60. godišnjice Stonsa 2022. godine?

„Nisam o tome ni razmišljao!“ smije se.

„Ne znam. Možda nabavim nova invalidska kolica.“

Zastavši na trenutak, ponovo pokušava da odgovori na to pitanje.

Ovaj put, u glas mu se uvlači naznaka nostalgije.

„Da, bio je prilično izuzetan ovaj konkretan život. Nekad ne umijem da shvatim kako sam, do vraga, stigao dovde.“

„Ali muzika je ta koja vas tjera da gurate dalje i zato se trudim da se skoncentrišem na nju.“

(BBC na srpskom)