NASTAVAK HAJKE NA PORTAL AKTUELNO: Operativac ”srpskog sveta” tužbama bi da izbriše tragove svojih malverzacija

Portal Aktuelno već godinama je na meti raznih interesnih grupa povezanih sa ”srpskim svetom”, svetosavskom bezbjednosno obavještajnom operativom i korumpiranim zapadnim lobijima, zbog beskopromisne borbe za Crnu Goru i iznošenja činjenica o društveno-političkim devijacijama.

Osnovno oružje kriminalno-hegemonističkih krugova u borbi protiv istine koju o njima iznosimo je reketiranje preko sudova. Taman kada smo završili sa iznošenjem činjenica u procesu koji se vodi po reketaškoj tužbi opskurnih rashodovanih političkih resursa militantnog svetosavlja Božene Jelušić i Suade Zoronjić, stigla je nova tužba od jednog od glavnih operativaca ”srpskog sveta” zaduženog za eknomsko potčinjavanje Crne Gore Beogradu – Dejana Ljevnaića.

Kontoverzno lice koje se povezuje sa predsjednikom Republike Srbije Aleksandrom Vučićem i predsjednikom BiH entiteta RS Miloradom Dodikom, Ljevnaić je ponovo pred Osnovnim sudom u Kolašinu tužio Portal Aktuelno radi naknade nematerijalne štete zbog navodne ”povrede prava ličnosti nastale navodnim nanošenjem duševnih bolova” od strane naše medijske kuće. Ljevnaić, koji važi za glavnog Vučićevog i Dodikovog agenta u sprovođenju agende ”srpskog sveta” sa posebnim akcentom na preuzimanje kontrole nad ski turizmom na sjeveru Crne Gore, traži naknadu od 4.000 eura.

Ljevnaić je u svom reketaškom tužbenom zahtjevu takođe predložio da sud sprovede brutalnu cenzuru i ukloni 15 tekstova sa Portala Aktuelno u kojima je izložena šema njegovih malverzacija i obrazac po kojem je sprovodio agendu ”srpskog sveta”. Tekstove o Ljevnaiću možete pročitati na OVOM LINKU.

Advokatski tim Portla Aktuelno u svom odgovoru na tužbu potpuno je obesmislio ovaj reketaški tužbeni zahtjev i po ko zna koji put dokazao da se protiv naše medijske kuće vodi nezapamćena hajka.

Odgovor našeg advokatskog tima na reketašku tužbu agenta ”srpskog sveta” Ljevnaića prenosimo u cjelosti da bi ostala kao svjedočanstvo časne borbe za pravdu i dobrobit Crne Gore koja će se kad tad biti potvrđena.

Tužilac podnosi tužbu radi naknade nematerijalne štete zbog navodne povrede prava ličnosti nastale navodnim nanošenjem duševnih bolova od strane tuženog. U tom pravcu uz tužbu kao dokaz dostavlja veći broj tekstova objavljenih na portalu „Aktuelno“, kojim mu je navodno tuženi nanio duševni bol i patnju. Tužbeni referat bavi se izvlačenjem djelova iz objavljenih tekstova, uz nejasno određenje da li se u konkretnom radi o netačnim informacijama ili pak o vrednosnim sudovima. Tuženi je u svim tekstovima, koje kao dokaz predlaže tužilac, jasno objasnio razloge pisanja tekstova i interes javnosti da zna, a isti predstavljaju lični stav i vrednosni sud autora.

Članom 48 Zakona o medijima propisano je da:

„Svako na koga se odnosi informacija koja može da povrijedi njegovo pravo ili interes, ima pravo da od glavnog urednika zahtijeva da objavi odgovor kojim se pobijaju, dopunjuju ili ispravljaju neistinite, nepotpune ili netačno prenijete informacije, bez naknade.

Svako može protiv glavnog urednika​​ podnijeti tužbu za objavljivanje odgovora ako glavni urednik ne objavi odgovor, a za to ne postoji neki od razloga iz člana 52 ovog zakona ili ako odgovor objavi na nepropisan način.

Objavljivanje odgovora ne sprječava ovlašćeno lice da zahtijeva i ispravku informacije.“

Tužilac nikada nije podnio zahtjev za objavu odgovora, niti zahtjev za objavu ispravke, niti tužbu za ispravku, što jasno navodi da u konkretnom tužiocu cilj nije bio da se objavi odgovor, i ukaže na moguću netačnost ili neistinitost informacije, kako bi pobio ili ispravio navode odnosno informacije u tekstovima. Upućujemo i na to da je ESLJP u više navrata u svojim presudama jasno naveo da zahtjev za objavljivanje odgovora ili ispravke predstavlja obavezan korak prije podnošenja tužbe za naknadu štete. (primjer: Melnychuk protiv Ukrajine, 05.07.2005. godine, br predstavke: 28743/03). Sama ova okolnost, odnosno nesporna činjenica, upućuje da neistinitih informacija nije ni bilo.

Tužilac, nesporno javna ličnost, čije se ime često pojavljuje u medijima u ulozi javnog funkcionera, direktora JP „Skijališta“ Srbije, direktora Olimpijskog centra Jahorina… u tužbi dalje navodi da je objavljivanjem navedenih tekstova tužiocu nanešen duševni bol čiji intenzitet i trajanje opravdavaju dosuđivanje novčane naknade nematerijalne štete kao adekvatne satisfakcije. Portal „Aktuelno“ se prije javnog angažmana tužioca nije bavio tužiociem na bilo koji način, niti ovaj portal i tuženog tužilac lično zanima, već su tekstovi plod istraživačkog novinarstva i djelovanja tužioca kao javnog funkcionera i u ostalim sferama profesionalnog djelovanja. Podnošenje ovakve tužbe predstavlja zloupotrebu suda sa ciljem sprječavanja izvještavanja i zastrašivanja i samog tuženog i drugih medija, kako se ne bi osmjelili i upustili u javnu raspravu sa javnim funcionerima i politikama koje propagiraju. Cilj tužbe je jasan – gušenje slobode izražavanja – prava garantovanog  članom  10 st 1  Evropske konvencije, kojim je definisano da svako ima pravo na slobodu izražavanja, slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. To isto se navodi i u  Ustavu CG. Takođe, Zakon o medijima u članu 3 navodi:

„Mediji slobodno objavljuju informacije i mišljenja o pojavama, događajima i ličnostima poštujući Ustav, zakon i Kodeks novinara Crne Gore i druge opšte akte kojima je propisana zaštita profesionalnih standarda.

U presudi Evropskog suda za ljudska prava Handyside (predstavka br 5493/72), sud naglašava slobodu izražavanja u demokratskom društvu riječima ’’sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja takvog društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Prema st.2 čl.10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, ona je primjenjiva ne samo na ’’informacije’’ ili ’’ideje’’ koje su primljene s odobravanjem ili se smatraju neuvredljivim ili nevažnim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili neki dio stanovištva. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih nema demokratskog društva’’.

Takođe, ističemo da naslovi tekstova, koje tužilac apostrofira u tužbi, pa bili oni i provokativni, predstavljaju subjektivni doživljaj onoga ko iznosi takav stav u skladu sa pravom na slobodu iznošenja mišljenja i kao vrednosni sud, ne predstavlja činjeničnu tvrdnju, pa je kao takav dozvoljen i nije podoban za dokazivanje.

Mediji imaju pravo izražavati svoje stavove i komenare o radu javnih ličnosti pa shodno tome i radu javnih funkcionera, posebno u kontekstu javnih pitanja kao što su investicije u gradu. Novinarski posao nije utvrđivanje činjenica i dokaza do krajnje sigurnosti, već iznošenje sumnji i kritika u javnosti kako bi se podstakla transparentnost i odgovornost javnih funkcionera i institucija. Njihova dužnost je da istražuju, postavljaju pitanja i iznose stavove i vrednosne sudove. Članci koji su objavljeni na portalu Aktuelno.me bazirani su na provjerenim izvorima i informacijama koji su dobijeni iz povjerljivih izvora. Tužilac je, ponavljamo imao mogućnost da zatraži objavu i demantuje ili zatraži ispravku na portalu tuženog, ukoliko je smatrao da su navodi netačni, što nije uradio, a što ukazuje na to da nije imao konkretne argumente kojima bi osporio iznešene stavove. Ova činjenica dodatno potvrđuje vjerodostojnost sumnji tužioca i tačnost informacija koje je objavio. Uloga novinara nije da vodi pravne postupke i procesuira krivične radnje, to je posao tužilaštva i drugih državnih organa. Ovo je ključni aspekt slobode medija i istraživačkog novinarstva, zaštićen praksom Evropskog suda za ljudska prava, kao što je potvrđeno u presudi Lingens protiv Austrije, gdje je sud naglasio da se istinitost vrednosnih sudova ne može dokazivati pred sudom​.

Pri ocjenjivanju da li je prekršen član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji garantuje slobodu izražavanja, potrebno je proći test neophodnosti u demokratskom društvu. Ovaj test zahtijeva da se utvrdi da li miješanje domaćih vlasti u slobodu govora odgovara hitnoj društvenoj potrebi, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići miješanjem, te da li su razlozi i opravdanja dovoljni. Hitna društvena potreba podrazumijeva da postoji ozbiljan i neposredan razlog zbog kojeg je neophodno ograničiti slobodu izražavanja kako bi se zaštitilo drugo pravo ili javni interes. To znači da intervencija mora biti opravdana radi zaštite od stvarne opasnosti, kao što su govor mržnje ili kleveta koja može izazvati ozbiljne posljedice ili prijetnje javnoj sigurnosti.

U vezi s tim, upućujemo na odluku Ustavnog suda Crne Gore u slučaju Už-III br. 87/09, od 19. januara 2012. godine, gdje je Ustavni sud naveo stavove koji se mogu primijeniti i u ovom predmetu. U toj odluci, Ustavni sud je ocijenio da Viši i Vrhovni sud nisu utvrdili sve relevantne činjenice za utvrđivanje pravnog osnova za dodjelu naknade za nematerijalnu štetu, posebno u pogledu povrede ugleda i časti tužioca, te intenziteta duševnih bolova koje je pretrpio. Viši i Vrhovni sud su, prema mišljenju Ustavnog suda, arbitrerno zaključili da postoji povreda časti, ugleda i dostojanstva ličnosti iznošenjem neistinitih podataka, te su na toj osnovi dodijelili naknadu štete, ne uzimajući u obzir potrebu za odmjeravanjem između dva ustavom garantovana prava – prava na slobodu izražavanja i prava na čast i ugled. Ustavni sud je zaključio da redovni sudovi nisu adekvatno obrazložili da li je dodijeljena naknada štete bila neophodna u demokratskom društvu i proporcionalna legitimnom cilju zaštite ugleda tužioca. U ovom i svakom sličnom slučaju, sud mora odmjeriti pravo tužioca na čast i ugled u odnosu na pravo tuženog na slobodu izražavanja.

Izrazi navedeni u tekstovima su mišljenja i stavovi autora o radu tužioca kao javnog funkcionera i javne ličnosti koji ne mogu biti objektivno dokazani kao tačni ili netačni, jer predstavljaju ličnu procjenu ili uvjerenje autora. Za razliku od činjenica, koje se mogu provjeriti i dokazati, vrednosni sudovi su inherentno subjektivni. Važno je naglasiti da negativni vrednosni sudovi predstavljaju dio legitimne kritike. Negativni vrednosni sudovi se razlikuju od činjenica jer predstavljaju ocjenu ili stav autora prema određenoj temi ili osobi. Evropski sud za ljudska prava je u više navrata istakao da sloboda izražavanja uključuje i izražavanje koje može biti šokantno, uvredljivo ili uznemirujuće. Stavovi i sudovi iznešeni u spornim tekstovima nisu bezrazložni lični napadi već su dio šire kritike načina na koji tužilac obavlja svoj posao Kritika je usmjerena na javno djelovanje tužioca, a ne na njegovu ličnost. Negativni vrednosni sudovi neizostavan su dio slobode izražavanja u demokratskom društvu. Oni omogućavaju otvorenu i kritičku raspravu o pitanjima od javnog interesa. U slučaju tužioca koji je javna ličnost, ovakve kritike su ne samo dozvoljene već i neophodne za održavanje transparentnosti i odgovornosti u javnom diskursu.

Izrazi korišćeni u tekstovima predstavljaju legitimnu kritiku profesionalnog rada tužioca. Cilj tuženog bio je da javnosti iznese informacije koje su od interesa za građane Kolašina i Crne Gore. Kritika je usmjerena na profesionalne aktivnosti i način rada tužioca, a ne na ličnost tužioca. Kao javni funkcioner i javna ličnost, tužilac je prihvatio ulogu koja podrazumijeva veću izloženost kritici, a stavovi tuženog i izrazi korišćeni u tekstovima su dio te opravdane i legitimne kritike koja doprinosi transparentnosti i odgovornosti javnih funkcionera. Ukoliko se podrobnije analizira sama tužba i razlozi navedeni njoj, a koji su navodno uslovili duševne bolove tužioca, dolazimo do zaključka da tužiocu duševne bolove nanosi stav tuženog da je tužilac „kontroverzna ličnost“, „“stari saradnika Skijališta Crne Gore“, da s epojavljuje u sumnjivim poslovima, da je pedstavljen u negativnom kontekstu i sl.

Mediji i novinari imaju dužnost da skrenu pažnju javnosti na nedostatke u radu javnih funkcionera i javnih ličnosti, posebno kada postoje sumnje u njihovo djelovanje, za koje postoje provjerene insajderske informacije i opravdane sumnje da se radi o nelegalnim poslovima. Vrlo često je potrebno koristiti oštriji ton kako bi se te poruke prenijele i stigle do šire javnosti i nadležnih organa. Ako javni funkcioner ne obavlja svoj posao kako treba, kritički tekstovi su način da se pokrene odgovornost i podstakne transparentnost. Dužnost je nadležnih organa da preduzmu odgovarajuće pravne radnje ako se utvrdi nezakonito postupanje ili neodgovorno upravljanje, a ne medija. Kritika iznešena na portalu tuženog nije lična, već se odnosi na profesionalne rezultate i odgovornost koju javni funkcioneri imaju. Ukoliko zamislimo situaciju u kojoj bi sud zabranio ili cenzurisao medijske članke na način kako to tužilac pokušava postići, takva odluka bi imala ozbiljne i dalekosežne posljedice po slobodu medija, istraživačko novinarstvo i demokratsko društvo u cjelini. Istraživačko novinarstvo se temelji na istraživanju i iznošenju informacija koje su često skrivene od javnosti. Ove informacije su ključne za razotkrivanje korupcije, zloupotrebe moći i drugih nepravilnosti. Ako bi novinari morali dostavljati dokaze za svaku svoju tvrdnju kao u krivičnom postupku, istraživačko novinarstvo bi praktično nestalo. Novinari bi mogli pisati samo o pravosnažnim presudama, čime bi se ugrozila sama suština slobodnog i nezavisnog novinarstva. Pravosudna cenzura bi vodila do široke autocenzure među novinarima i urednicima. Strah od tužbi i pravnih sankcija bi ih prisilio da izbjegavaju objavljivanje bilo kakvih kontroverznih informacija. To bi dovelo do situacije u kojoj bi samo one informacije koje su bezopasne za moćnike bile dostupne javnosti, čime bi se značajno smanjila transparentnost i odgovornost. Kritika i sumnja su ključne za novinarstvo i demokratsko društvo. Ovakva vrsta zaštite kakvu tužilac traži bi zapravo vodila zaštiti javnih funkcionera od bilo kakve kritike i obesmislila svrhu medija i istraživačkog novinarstva.

Imajući navedeno u vidu, predlažemo da Sud, nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cjelini, s obzirom na to da bi svaka druga odluka suda predstavljala oblik i vid cenzure medija i obaveže tužioca da tuženom naknadi troškove parničnog postupka po AT-u, uz uvećanje za PDV, sve prednje u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.