Raonićka vremena

Piše: Nebojša Redžić

Nostalgija za vremenom u kome smo na TV ekranima gledali jedino Televiziju Crne Gore i dva kanala RAI, slušali Radio Crne Gore, a od novina čitali Pobjedu i beogradske i zagrebačke listove, nalik je onoj gdje neko pati za danima kada se imenica partija pisala sa velikim P. Jer, postojala je samo jedna Partija, jedno mišljenje, jedna svijest i jedna uređivačka politika. Generacije koje su stasavale u sedamdesetim i osamdesetim godinama, oduševljavale su se italijanskim reklamama i fudbalom, čekale San Remo i smijale se Italijanima koji su sinhronizovali filmove, pa su kauboji i Indijanci govorili kao Rimljani. Radio Crne Gore, htjeli ne htjeli, slušali su i prepričavali svi. No, studentska radio emisija „Student express“ čije je emitovanje 1986. godine odobrio tadašnji urednik Radija Danilo Burzan, a čiji sam bio urednik, dočekana je kao jeres jer je „peckala“ neke službene stavove Saveza komunista. Nama se bavila Univerzitetska konferencija SK i trpjela nas dvije godine dok nas nijesu posmjenjivali. No, mi smo bili samo podmladak i radili smo im samo dio onoga što je činio cetinjski „Ars“ koji je više od svih drugih tražio dlaku u našem samoupravnom, beskonfliktnom jajetu. Uz to, podsjećao ih je da su Crnogorci autohtona nacija, pa su ljudi iz Arsa postali dežurni neprijatelji komunizma.

A onda je kod nas došao pluralizam. Politički i medijski. Uporedo sa višepartijskim sistemom i raznobojnim strankama, nakon 1990. godine stidljivo su se rađali mediji koji su sebe označavali prefiksima „nezavisni“, „slobodni“. Magazin „Krug“ koji sam 1990. godine osnovao sa svojim društvom, šokirao je žabokrečinu komunističke svijesti, a „Monitor“ je od oktobra te iste 1990. godine postao cunami koji je, uporedo sa Liberalnim savezom, iz podruma i ispod krša, iznio na površinu sve ono što je decenijama skrivano o crnogorskom identitetu. Prvi privatni medij koji je stigao na talasu velikosrpstva, uz tada već uveliko otrovanu „Pobjedu“, bio je radio „Elmag“. I tako redom, sve dok obavještajna služba Vojske Jugoslavije nije osnovala „Dan“, a kao pandan njemu – nastale Đukanovićeve „Vijesti“. Eh, da: „Vijesti“ su, osim što su inaugurisale novinarski reket kao način života, postale i prvi medij čija je uređivačka politika varirala od ultra crnogorstva, do promovisanja litija i ravnogorske, velikodržavne ideologije.

Uporedo sa povećanjem broja medija, srozavao se i kvalitet medijskih djelatnika, a odgovornost sa napisanu i izgovorenu riječ bila je na sve klimavijim nogama. Lustracije je bilo samo u naznakama, ali se nikada nije desila. Niko od novinara – ratnih huškača nije otišao ni u Hag. Mnogi od njih i dalje jašu, neko u “Srpskoj kući” na Vučićevim milionima, neko u „srpskom“ Herceg Novom, nedovršenog posla u Dubrovniku.

Za razliku od vremena kada je medija bilo malo i kada se novinarom nije mogao zvati bilo ko, stigli smo do današnjih dana kada svako ko se dohvati mikrofona ili sjedne ispred kompjutera da senzacijama i lažima puni portale, postaje medijski djelatnik. Upravo takvi, koji od škole imaju fakultet iz Tutina ili Mojkovca, a u CV-ju članstvo u nekoj NVO koja se folira da se bavi ljudskim pravima i medijskim slobodama, uneredili su nam se u novinarstvo i minirali prije 15-20 godina ideju da se uvedu novinarske licence i red – tamo gdje danas vlada haos. Mediji nam više nijesu “sedma sila” nego nužnici zla.

Teror NVO aktivista

Što smo dočekali? Baš kao što su se u potaji razne NVO pripremale da preuzmu vlast, identifikujući negativan odnos prema decenijama najjačoj partiji sa animozitetom prema državi i svemu crnogorskom, tako su i medijsko nebo Crne Gore zauzeli razni kvazinovinari, narasli na grantovima bogatih zapadnih država, koje su svoju nesposobnost da riješe balkanski čvor, redovno kompenzovale debelim svotama novca kojim su pomagale one koji su se zalagali za princip smjenjivosti vlasti. Usput, nije ih bilo briga, ili nijesu ni primjetili, da je moćni DPS u decenijama vladavine preuzeo monopol na crnogorstvo, a da svrgavanje te stranke na čemu su predano radili, znači i udar na one vrijednosti na kojima je vjekovima opstajala tradicionalna Crna Gora.

Uz nakaradne medijske zakone i regulativu koja je favorizovala prosječnost i površnost, a medije prepustila samoregulaciji za koju su do dana današnjeg nesposobni, stigli smo do situacije gdje razne ništarije i nikogovići koji su zasjeli u direktorske fotelje, maltene sahranjuju integritet i dostojanstvo novinarske profesije, bez mogućnosti da na tom putu budu zaustavljene, još manje sankcionisane. Pogledajte samo dva primjera: Savjet RTCG kojeg čini devet članova iz tamo nekih sektora koji nemaju nikakve veze sa novinarstvom, čini barem pet, a neki kažu i šest članova iz NVO organizacija koje su bile uvezane sa Građanskom alijansom iz koje je stigao Boris Raonić koji je danas (o tempora, o kuku!) generalni direktor RTCG! Kada sam nakon raspisanog konkursa za direktora najavio kandidaturu, predsjednik Savjeta Veselin Drljević prijateljski mi je savjetovao da odustanem jer „Raonić već ima šest sigurnih glasova“. Čak mi je naglasio da će mu on dati i sedmi glas „jer ipak treba da sarađujemo u narednom periodu“. Poslušao sam ga.

Slična situacija je u Agenciji za elektronske medije, nezavisnom regulatornom organu za oblast audio-vizuelnih usluga. Od pet članova Savjeta koji o svemu odlučuju – pa i o tome hoće li izreći sankciju medijima kakvi su TV Pink, Happy ili Sputnjik – tri su pod kontrolom Raonićeve Građanske alijanse. Zakon i etički kodeks novinara za njih ne važe, pa su čak prije tri mjeseca izabrali direktoricu čiji je izbor naložila URA. Ako vam se ne dopada izbor, ili smatrate da je nezakoinit, idite na sud koji će za par godina, kada direktor i Savjet budu pred istekom mandata, možda i odlučiti da je zakon bio na vašoj strani.

Tako su u crnogorskim medijima nastupila raonićka vremena u kojima opskurna osoba koja je studirala četvrt vijeka, koja nikada nije imala dodira sa novinarstvom, koja je prevarant, denuncijant i ništa roba, nesmetano sprovodi naloge svojih mentora iz DF-a i Ure, proganjajući iz Javnog servisa sve što je crnogorsko. Za sve to koristi regule od kojih su mnoge, ako ne i sve, usvojene u doba bivše vlasti kada je voljom većine u parlamentu, promovisano zakonodavstvo koje omogućava dugoročnu i ničim ograničenu vladavinu površnosti, neznanja i progona neistomišljenika.

Tako je to iznutra. Iz sopstvenog Javnog servisa napadnuta je bit Crne Gore, proganja se Ustavom i aktima RTCG definisani službeni crnogorski jezik, ubija se njen identitet, a trend gostovanja svih koji misle i dišu kao ravnogorci, neprekinuto traje već mjesecima. Čak i u sportskom programu.

Doda li se aktivnostima Javnog servisa činjenica da je Crna Gora na meti hibridnog rata koji je generisan od obavještajno-bezbjednosnih centara iz Beograda i Moskve, uz podršku propagandnih ispostava stranih službi za subverzivno djelovanje stacioniranih u Crnoj Gori, normalnom čovjeku ostaje da se zapita: kako to da Crna Gora još postoji i odolijeva ovakvom spoju nazadne, anticivilizacijske, antievropske, a nadasve anticrnogorske svijesti?

Put bez povratka

O stanju u crnogorskom medijskom sektoru ništa ne govori tako slikovito kao činjenica da je svih pet nacionalnih tv frekvencija (to su one tv stanice koje možete gledati i kada nemate kablovsku) u rukama vlasnika iz Srbije! Mnogo, pa čak i da su iz neke prijateljske i dobronamjerne države. I to – zahvaljujući Dritanovoj i Raonićevoj većini u Savjetu tog tijela (AEM-a).

S ove druge, kako je nazivaju – crnogorske strane, nalaze se uglavnom mediji pod kontrolom kriminalnih struktura koje pod krinkom zaštite nacionalnih interesa i identiteta, zapravo štite vlastite „poslovne“ aktivnosti. Predstavljaju se kao oličenje patriotizma i „stub državnosti“, a njihovi skriveni vlasnici i nalogodavci koketiraju sa medijima čija je provenijencija velikosrpska. Oni funkcionišu pod kontrolom „organa“ nalik Centralnom komitetu SK, a njihov nalogodavac je, prema našim saznanjima, Milan Roćen. Ima onih koji tvrde da osim nekolicine portala kojima ovoga puta iz „kolegijalnih“ razloga neću navoditi nazive (poznaćete ih po tome što objavljuju istu informaciju ne trudeći se da izmijene čak ni naslov, ali i po žigu firme koja ih finansira), Roćen dozirano kontroliše i medije kakvi su Dan, Vijesti, pa čak i Javni servis. Naravno, ne u korist državnosti Crne Gore i identiteta najbrojnijeg naroda, nego u korist vlastitog biznisa.

U takvom ambijentu, moguće je sve, pa čak i to da se na Javnom servisu progoni crnogorski jezik, da čovjek koji se 35 godina bavi novinarstvom prijavljuje policiji poslanicu zbog partijskog stava, da odlazeći gradonačelnik otvara televiziju opštinskim novcem od kadra sa „Trećeg“ i „IN TV“, gdje profesionalizam i znanje ne igraju nikakvu ulogu, da Nacionalni savjet naroda kojem je matica u drugoj državi ima svoju nacionalnu televiziju, da neke tv programe uređuju popovi, da više nema nijedne TV stanice u Crnoj Gori kojoj je urednik nacionalni Crnogorac…

Novinarstvo u Crnoj Gori oboljelo je od najteže bolesti. Crnogorski medijski prostor je zagađen kao vazduh u Pljevljima. Za razliku od Pljevalja, tunel ka Prijepolju i Srbiji za medije je prokopan već odavno (još od vremena kada su opskurne osobe tipa izvjesne Marinkovićke godinama „učile“ našu đecu ovom zanatu), ali donosi samo štetu. Možda će nam Mirka Dević i Sonja Drobac spasiti državu i učiniti da se crnogorski identitet sačuva. Ali, kako god da okrenemo stvar, mora se konstatovati da su crnogorski mediji otišli na put bez povratka. Ako ne vjerujete meni, uzmite daljinski upravljač i sve će vam se samo kazati.

I da: podržavam ideju da CV-ji javnih djelatnika budu u svakom trenutku dostupni javnosti i istaknuti na internetu.