KATA – VJEČITI STUDENT I TUČAROŠ, KOJI JE HAPSIO IZ ŠALE: ”Što ćete, tada sam bio tamo, sada sam ovdje, to je život”

Piše: Nebojša Redžić

Tačno sam znao da će koprcanje Milivoja Katnića, kada ga budu odvajali od fotelje, trajati najduže i da će biti najgrčevitije od svih koji odlaze. Istina, konkurent mu je jedino ”naš Aleksa” sa 150 puta ponovljenim ”ponosan sam”. Ipak, Bečić je nov u stolici, njegova zadnjica se tek godinu i nešto navikla na državne jasle i ne čudi me što se i on batrgao. Katnić je, pak, neka druga vrsta osobe, neko ko je srastao sa funkcijama samo zato što je važio za žestokog momka i neko ko misli da se nasiljem, nekada fizičkim, sada pravnim i verbalnim, mogu riješiti svi problemi u životu.

Zaista, objašnjenje “uspjeha” u karijeri Milivoja Katnića, neodoljivo me podsjeća na onu anegdotu o odjeljenju koje slavi 30 godina mature, pa vijećaju gdje da se okupe. Jednoglasno su bivši drugari iz gimnazije: ljekari, profesori na visokoškolskim ustanovama i par arhitekata koji se znaju od srednje škole, odlučili da će im najzabavnije biti na jahti Pere ponavljača. Jer, Pera, znate, nikada nije bio dobar đak, ali je imao široka ramena i smisao za plivanje u mutnim vodama balkanske svakodnevnice. Zato je jedino Pera, uprkos njihovim diplomama i karijerama, imao jahtu. Veliku, najveću.

Anegdota nema ambiciju da opiše gabarite Perine jahte, ali vi zamislite da je velika taman onoliko koliko je golema ona koju je imao Svetozar Marović. To je, znate, onaj Sveta, koji je od Budve napravio Svetozarevo, od Svetog Save ideologiju prosječnog crnogorskog primitivca, a od prepune kase opštine Budva – investiciono razvojni fond familije Marović. I da: to je onaj Sveta kojeg je uhapsio Milivoje Katnić i dugo se hvalio da je to najkrupnija riba u njegovom akvarijumu uspjeha na mjestu Specijalnog državnog tužioca za organizovani kriminal.

Ali, ulovljena riba nije riba ako je ne držiš u šaci i fotkaš se sa njom za društvene mreže. Riba koja je upecana u Budvi, a bitiše u Beogradu, samo u glavi Milivoja Katnića može sloviti kao uspjeh. Kad već drugih uspjeha nemaš, kad imaš desetine otvorenih, a premalo zatvorenih predmeta, kada ti optužnice padaju, presude po njima se ukidaju, kada ti predmeti nestaju iz ladice, a ribe selektivno loviš, kada mnogo pričaš, a ništa pametno ne zboriš, onda ti penzija dođe kao veličanstvena nagrada. Posebno kada se kao alternativa za penziju u dijelu javnosti pominje hapšenje za nepočinstva.

Simbol neprava i nepravde

Dugo sam se sa sobom borio oko koncepcije teksta o Milivoju Katniću. Možda zato što ovdje ne moram da guglam, tražim datume, podatke, podsjećanja. Ma, sve što ću napisati o Milivoju, nosim sa sobom svakoga dana, to me proganja, umjesto da proganja njega, to dugo želim da objavim, ali ta knjiga u koju sam smjestio ono što znam o njemu vjerovatno nikada neće izaći jer bi gabaritima ličila na Perinu jahtu, ili ”Rat i mir” Lava Tolstoja.

U toj borbi – da budem ličan ili ne – da kažem sve što znam, ili da mu iz nekog obzira nešto prećutim, vjerovatno ću pobijediti sebe i ispisati samo fragmente. Jer, ako su mi roditelji u životu pokazali put, najbolji prijatelj Rade mi ga usmjerio, Milivoje je osoba koja mi ga je učinila drugačijim nego što sam ga zamišljao. Najblaže rečeno. Recimo, dok sam 1999. godine u Rimu, bez prebijene pare u džepu u prelijepom majskom danu sjedio na zidu Fontane di Trevi i pisao dnevnik za jedan podgorički medij, sa optužnicom Vojnog suda i potjernicom koja je izdata za mnom ”zbog izdaje zemlje”, jedna rečenica je glasila ovako: ”Onoga ko mi je ovo učinio, jednoga dana će svakako stići moje besane rimske noći, moj bol u grudima dok mislim za zagrljaj svog sina Vladimira i poljubac ćerke Anje…”. A na optužnici i potjernici, samo zato što sam tada bio glavni i odgovorni urednik radija ”Free Montenegro” i puštao u etar talase Radija Slobodna Evropa i Dojče vele, stajao je potpis meni nepoznatog Milivoja Katnića. Zašto se tada okomio samo na mene, zašto je ostavio na miru režimske novinare, a ustremio se na jedini slobodni medij koji je javljao istinu o NATO bombardovanju, to zna samo on.

Eto, ako je ova prijevremena penzija koju će, uprkos žalbi koje će poslati u Strasbur, zapravo onaj dio iz moje želje da ga ”stigne” neka kazna, onda sam ovih dana beskrajno srećan i sa uživanjem čitam sve što se tiče njegovog koprcanja u kome je nadmašio ”našeg Aleksu”.

Jer, nije mala stvar kada nekoga znate od studentskih dana, a doživite da ga ispratite u penziju. Istina, to da ga ”znam” od tada (ranih 80-tih) shvatio sam mnogo kasnije, jer sam kao brucoš Pravnog fakulteta u Podgorici, htio ne htio, morao biti upoznat sa nekim regulama koje važe u studentskom životu. Recimo, ako si student iz nekog drugog grada pa poželiš da dobiješ sobu u Studentskom domu u Podgorici, morao si se obratiti tipu koga zovu Kata i njegovoj ekipi. Ta je ekipa, osim po odlučujućem uticaju u dodjeli studentskih soba, bila poznata po žestokim fer tučama i višegodišnjim studijama koje im nikako nijesu išle od ruke. Zašto bi se oni, uostalom, trudili da završe svoje fakultete, kada su i ovako od života imali sve što su u tom trenutku htjeli.

Eto, tako sam ja, student prve godine Prava sa 17 godina života, čuo da mi je kolega i taj neki Kata, koji je znatno stariji od mene i sa kojim je dobro biti dobar ako želiš da ostvariš nešto što ti po zakonima one zemlje (tada SFRJ) pripada. Srećom, ja sam živio sa roditeljima, pa mi ta vrsta pomoći nije ni bila potrebna. Ali sam saosjećao sa mojim drugovima iz ”ostatka” Crne Gore.

Sad, problem nastaje u tome što su i nekoliko decenija kasnije, neki ljudi morali da se pomire sa činjenicom da je ”dobro biti dobar” sa tim Katom, koji je sada Specijalni državni tužilac i koji ti može pomoći, a bogami i odmoći, da ostvariš neko pravo. I zato je dobro što će Milivoje Katnić, simbol neprava i nepravde, sinonim za nemiješanje u svoj posao i paradigma korupcije i zaštite organizovanog kriminala, konačno otići u istoriju. Pardon, u penziju.

Tada je bio tamo, sada je ovamo

Sa Milivojem Katnićem sam se zvanično upoznao u holu Skupštine Crne Gore, na koktelu upriličenom poslije pojma nemam kojeg događaja. Bio je tek izabran za ”specijalnog”, sav je blistao povremeno čisteći prašinu krupnom šakom sa, kao bob staza ispeglanog odijela i stajao do svog kolege Ivice Stankovića. Dok sam se rukovao sa Ivicom koji je bio dobar prijatelj mog brata od strica Pera, VDT mi je učtivo predstavio svog kolegu Katnića. Pružio sam mu ruku i procijedio kroz zube: ”Ah, da, mi se znamo iz nekog vremena kada ste malo htjeli da me sklonite u vojni zatvor”.

”Što ćete, tada sam bio tamo, sada sam ovdje, to je život”, izgovorio je legendarnu rečenicu koja mi se godinama vraćala u misli dok sam gledao kako se uz njegovu “pravdu” vjera pretvara u nevjeru, pravo u nepravdu, a čovjek u svoju suprotnost. Preda mnom je stajala metafora konvertitstva, osoba koja sa istom strašću brani suprotstavljene ideologije, još laganije mijenja partije koje preferira, a najlakše od svega ljude koji traže pravdu – pretvara u žrtve nepravde.

”Znate, ja sam uvijek bio ovamo”, rekoh mu, ne bez ponosa u glasu.

”Da, da, znam ja da Vi na Fejsbuku često pišete o meni”, rekao mi je uz isti onaj osmijeh kojim se sladio optuženicima o kojima je onako zorno svjedočio Sinđelić. Na moje pitanje otkuda zna da ja na Fejsu pišem o njemu kada nijesmo prijatelji na toj društvenoj mreži, zbunjeno je odgovorio: ”Rekla mi je ćerka”.

”Pa, nijesam ni sa njom prijatelj na Fejsbuku”, odgovorih uz ciničan osmijeh kojim sam mu stavio do znanja da znam dosta o njegovim mehanizmima praćenja i uhođenja ljudi. Čak mi je relevantni izvor rekao da je broj ljudi koje prati i prisluškuje novi ”specijalni” – nepristojno veliki.

Neprijatno ćutanje koje je uslijedilo nakon mog, nimalo učtivog odgovora vezanog za Fejsbuk objave, prekinuo je neko od poslanika koji je prišao da upozna novog SDT. Neprimijetno sam se udaljio, ne želeći da budem ni u istoj prostoriji sa osobom koja je, dok je bila «tamo», potvrdila optužnicu Vojnog suda tamo njihove SR Jugoslavije, po kojoj je trebalo da budem osuđen na dugogodišnju robiju.

Bješe mi žao što mu nijesam rekao da sam ponosan što sam bio ”izdajnik” te njihove države, a još više vojske koja je žarila i palila od Dubrovnika do Vukovara i Sarajeva. Bio bih, čak, ponosan i da su mi takvi kao on sudili, da nije bilo upozorenja mog prijatelja Tiha (Srbina) koji mi je rekao da tada nije bio cilj moje hapšenje, nego nečija želja da me dobro istuku.

Milivoje Katnić je toj nečijoj želji dao pravni osnov. Srećom, 52 dana provedena u Rimu i umijeće snalaženja kojim sam u pustinji uvijek znao naći oazu, a od praznog džepa načiniti puni, spasili su me inkvizitorske odmazde. Samo zato što sam Crnogorac. I to ne onaj koji je ”tada bio tamo, a sad je ovamo”.

Tužilac u besudnoj zemlji

Kada neko u besudnoj zemlji postane tužilac, čovjek od njega često ima i neko lično očekivanje. Naravno, osim onoga da svako koga treba da stigne ruka pravde, završi gdje mu je mjesto. Tako sam i ja mislio da će drčni Katnić jednom ipak aktivirati optužnicu koju je svojevremeno pripremila njegova prethodnica Ranka Čarapić, a ticala se vlasnika koncerna Vijesti. Optužnica, koja je, čini mi se, imala tri stavke o nezakonitim radnjama vlasnika tog lista, nije ugledala svjetlost dana za njenoga mandata, ali je bila odličan osnov da se time pozabavi neko ko ima petlju. Mislio sam da će to biti Milivoje, znajući kako revnosno braniti politiku koja mu se u određenom trenutku učini kurentnom.

Shvativši da godine prolaze, a od optužnice (pa time ni od mog vlasništva koje su mi vlasnici Vijesti ukrali) nema ništa, jednog lijepog dana 2019. godine poslao sam mail u SDT. Zatražio sam da budem primljen kod Katnića u svojstvu građanina. Iznenađujuće brzo, dobio sam odgovor da će me Katnić primiti u svojoj kancelariji već narednog dana.

Ne znam je li on znao zašto želim da razgovaram sa njim, ali već od starta me je nervirala njegova intimizacija u nastupu. Gotovo familijarizam. Nije to ni bio razgovor. Bio je to jednočasnovni monolog u kome mi je on najprije govorio o svom crnogorstvu, pa nakon toga o plati kojom je veoma zadovoljan, pa o putu do kuće sa pratiocima koji smatraju da bi neko mogao pokušati atentat na njega, da bi ”poentirao” pričom o pokušaju mog hapšenja i konstataciji da su on i njegove kolege ”sve to posmatrale kao šalu”.

Kada sam konačno došao do riječi, objasnio sam da je sve to bilo daleko od šale, da mi je načinio pakao od života, da mi je narušio zdravlje, poremetio karijeru, pokvario porodičnu harmoniju… Nijesam bio siguran da moje riječi dopiru do njega.

Zato sam odlučio da pređem na stvar. Objasnio sam mu da su me Vijesti opljačkale. Zna, kaže. Dao mi je čak i pravnu pouku što da učinim da se naplatim. Ali, ne. Mene je zanimalo hoće li i kada će aktivirati optužnicu koju je pripremila Čarapićka. Moju sumnju da je na sastanku sa jednim od vlasnika Vijesti još na startu njegovog mandata pao dogovor da se ta optužnica neće potezati, potvrdio je onog momenta kada mi je rekao da ”ne zna da takav predmet postoji”.

Pa, o tome su pisali mediji, do detalja je objašnjavano za šta ih tereti, govorio sam mu. Kao da sam govorio zidu.

Umjesto odgovora, uhvatio se za detalj sa početka našeg razgovora kada sam mu rekao da honorarno radim za Amerikance i da u ”mojoj, nezavisnoj Crnoj Gori nemam radni staž”. U momentu kada sam htio da ustanem i pozdravim ga, uskliknuo je: ”Molim Vas, hoćete li Vi meni da dozvolite da Vam ja pronađem posao preko nekih mojih veza?”

”Kako bih mogao da Vas odbijem, gospodine Katniću. Naravno da prihvatam”, rekoh mu dok mi je diktirao svoj broj mobilnog i kazao da često treba da budemo u kontaktu. Gledam ja njega tako kako me laže, on zna da me laže, a ipak laže, ja znam da me laže, a ipak ga slušam kako laže.

Vidjeli smo se 4-5 puta nakon tog obećanja. Uvijek bi stao sa mnom, pružio mi ruku i izgovorio bi istu rečenicu: ”Ne brinite, radim na onome, javiću Vam kad nešto završim”. Nikada se nije javio. Možda zato što nijesam ni očekivao da će se javiti.

Ni njegovi mu ne vjeruju

O Milivoju Katniću isto mislim još od dana kada sam ga, kroz optužnicu koju je protiv mene potvrdio, upoznao 1999. godine. Ne bih to mišljenje promijenio ni da mi je našao posao u nekom njegovom Glosariju ili sličnim firmama u kojima su njegovi prijatelji monopolisti. Štoviše, nikada ne bih ni poželio tamo da radim. Uostalom, zašto bih ja njemu išta vjerovao, ako znam da mu ni njegovi kumovi i bliski poslovni saradnici ne vjeruju?

Pouzdano znam da mu ne vjeruju ni u najjačoj crnogorskoj partiji, jer nikada ne znaju hoće li mu naići ”žuta minuta”, pa da stavi lisice na ruke nekome od čelnika njemu bliske partije. Jedino nikada nijesam uspio da provjerim da li je tačno da mu Bemax isplaćuje 50 hiljada eura mjesečno za lojalnost. A kada nešto ne provjerim, ne mogu ni da tvrdim. Iako istu cifru pominju veoma respektabilni ljudi bliski bivšoj vlasti.

Milivoja Katnića cijenio bih samo da je radio svoj posao. Da je zatvarao otvorene predmete, da je pisao optužnice bez selekcije, da je više bio pravnik, a manje sluga politike. Ovako, za njim će žaliti samo kriminalci i osobe koji su državu shvatili kao imovinu, a ne kao domovinu.

Naravno, pod uslovom da Tužilački savjet izborom novog glavnog SDT-a pokaže da je nezavisan od svakog monopola vlasti. U protivnom, najgora moguća varijanta bila bi da se umjesto ”našeg” Katnića, izabere neki ”njihov” Katnić.