A đe su Crnogorci?

Piše: Nebojša Redžić

Bio je to, zaista, najmirniji izborni dan u 33 godine crnogorskog višepartizma. Emotivno ispražnjeni, hronično razočarani, od obećanja prezasićeni birači, ostali su uglavnom doma, a Crnu Goru nehotice uveli u evropski prosjek kada je u pitanju izlaznost. Tako smo, makar na dan, prigrlili neku od evropskih vrijednosti, ignorišući fakat da uprkos svemu, ostajemo šampioni u spletkarenju, licemjerju, lažavini, podmetanjima i fukarluku. Ipak, izborni dan pamtićemo po apatičnim i nezainteresovanim biračima, koji su valjda konačno postali svjesni da žive u zemlji Dritaniji koja se crveni od srama.

Izbornom danu, pak, prethodilo je iživljavanje funkcionera Ure nad pravnim poretkom u aferi Do Kvon i intervju predsjednika Jakova Milatovića kojim je prekršio izbornu tišinu, ali i demonstrirao nikada veću potrebu za paternalizmom zvaničnog Beograda. Uz to, pljunio na crnogorsku nacionalnu samobitnost, širom otvorio vrata nastavku asimilacije Crnogoraca i prekršio Ustav.

U nedjelju se sve utišalo, makar do objavljivanja prve projekcije izbornih rezultata. Prazne podgoričke ulice podsjetile su me na jedan od onih vrelih ljetnjih dana iz djetinjstva kada se skoro cio grad preseli u Sutomore, a oni malo stariji zalegnu u debeloj hladovini.

I zaista, ljudi su mogli da budu relaksirani: niko im ovoga puta nije rekao da nešto moraju. Niko ih nije evidentirao kao siguran glas. Niko im nije kupovao lične karte. Nijesu u punom broju stigli ni litijaši – glasači iz Hercegovine i Srbije. Nijesu došli ni oni iz Albanije što imaju naše lične karte. Nije bilo automobila sa tablicama iz Srbije koji su do nedavno, znali preplaviti crnogorske gradove obilazeći rodbinu baš tada kada su ovi zauzeti glasanjem.

Nekako su se po strani držali i Beograd i Mosva. Pink i Happy nijesu proglasili bitku za nijedan naš grad. Sklonila se, začudo i crkva Srbije, stavljajući nam tako do znanja da su oni glavninu posla na posrbljavanju Crnogoraca i oduzimanja njihovog istorijskog pamćenja – uglavnom odradili. Tiho i bez pompe, u hladovini borova blizu škole “Savo Pejanović”, glasao je i građanin Milo Đukanović. Jedino su u pripravnosti bili posmatrači iz inostranstva i djelatnici zapadnih ambasada. Oni, kako je primjetio prof. Bešić, imaju pravo da se miješaju i upravljaju političkim procesima kod nas, za razliku od Moskve i Beograda koji to nemaju. A ne bi trebalo da imaju ni prvi, ni drugi, ni treći. No, ipak imaju.

Apatičnost glasača, nije ipak rukovođena jedino time što su ih Vučić, Crkva, Moskva, kupci ličnih karata i oni koji su ranije atakovali na slobodnu opredjeljenja, ostavili na miru. Oni su na taj način pokazali da nijesu baš toliko politički infantilni i do te mjere potkapacitarni da im treba mozgonosac koji će pravilno odlučiti za njih, jer sami nijesu sposobni napraviti “pravi” izbor. Možda je to mali, ali još nedovoljan korak za bijeg od vremena kada su pored njihovih imena stavljali pluseve, minuse ili krstiće.

Ipak, ako tražimo još razloga apatije i odsustva ideje skoro polovine stanovništva za koga glasati, ne smijemo zaboraviti nedostatak najvažnijeg motiva: ovoga puta, stanovništvo zaista nije imalo PROTIV koga da glasa. Inventivnost u izmišljanju neprijatelja, glavnog krivca za sve naše poraze i posrnuća, potpuno je izostala. Jer, onda kada nemamo protiv koga, odlučiti za koga, našem mentalitetu zaista je teško. I zato su mnogi ostali doma.

Krah koncepta građanske Crne Gore

Javnost i mediji bruje da su „najveći pobjednici izbora manjine“. Možda je to tačno, ali niko ne pominje da je najveći gubitnik – koncept građanske države Crne Gore. Jer, govoriti o većem nego ikada uspjehu stranaka manje brojnih naroda, a istovremeno zagovarati budućnost građanske Crne Gore – jednostavno je nonsens.

Može to da se objasni i drugačije: u izbornoj noći likuju Adel Omeragić iz Bošnjačke stranke, Nik Đeljošaj i Genci Nimanbegu lideri nacionalnih albanskih stranaka, Adrijan Vuksanović iz HGI… ništa tiši nije ni Milan Knežević iz koalicije srpskih stranaka, galame i Aleksa i Dritan iz koalicije zamaskiranih srpskih stranaka… jedino nigdje nema nesrećnih Crnogoraca da u njihovo ime makar neko zagalami, zakuka ili da požali (ka’ da bi pomoga’).

U državi i društvu gdje su svi, osim ovih potonjih, okončali posao zaokruženja svog identiteta, ostvarili svoja manjinska prava, iskoristili niske cenzuse koje su u silnim projektima „pozitivne diskriminacije“ ili „afirmativne akcije“ blagovremeno obezbijedili, građanski koncept više liči na jednu lijepu, fino upakovanu utopiju koja nema ni promil šanse da uspije, nego na koncept koji je ustavno definisan kao neprikosnoven i opšte prihvaćen.

Konačno, nema većeg apsurda ili smijurije, nego kada u trenucima slavlja, dok im pred očima igraju boje zastava njihovih matičnih država, o građanskoj Crnoj Gori govore lideri manjinskih partija koje su u crnogorskom parlamentu obezbijedili 10 mandata! I čak s pravom očekuju da mogu biti važan činilac u formiranju neke buduće Vlade, ma ko da je sastavi.

Nikada kao ovoga puta nije bilo bjelodano jasno da je na političkoj sceni nedostajala stranka nacionalnih Crnogoraca, ne desničarska, ne esktremna, ne ona koja bi obećavala da će silom vratiti otete crnogorske manastire i crkve, već stranka desnog centra, koja bi vlastitoj zajednici pomogla da očuva nacionalnu supstancu, kulturno biće i duhovnu baštinu.

Džordž Orvel je jednom zapisao da je „Britanija jedina velika zemlja čiji se intelektualci stide vlastite nacionalnosti“. No, taj stid se od Orvelovog vremena proširio van granica Britanije, kojoj baš zato što je velika, niko neće udariti na identitet, tradiciju i trajanje. Ali, što kada vidimo da se taj stid uselio u malenu Crnu Goru koja, baš zato što je mala, na nepoznat način i dalje odolijeva velikodržavnim alama kojima je okružena i koje, uz pomoć domaćih kolaboracionista i raznih dritana atakuju na nju, dok njeni intelektualci ćute glasnije nego ikada.

Ako se zaista pitate ko su 20% ljudi koji su ranije glasali, a ovoga puta imali pametnijeg posla, ako se pitate ko su još 10% vječitih apstinenata koji ni ovoga puta nijesu glasali, onda je odgovor jasan: gro njih su nacionalni Crnogorci koji u postojećoj političkoj ponudi nijesu prepoznali partiju za sebe. Tačnije, nijesu imali svoju. Crnogorsku.

Zaista je čudno kako Crnogorci ne uspijevaju uspostaviti plodonosan dijalog sa vlastitom istorijom, kako bi pronašli uporište u svom bogatom naslijeđu i iskustvu predaka?! I zašto te blagodeti ne koriste kao odskočnu dasku za novi napor? Možda u pitanju nije opstanak države, ali sve ostalo jeste. Posebno njen sadržaj koji „na oči“ nestaje.

Crnogorci snom mrtvijem spavaju

Bliska budućnost Crne Gore zavisiće od maštovitosti zapadnih ambasada. Na vidiku nema nijednog relevantnog političkog lidera koji je u stanju da raznim eskobarima, hilovima ili lajčacima kaže „dosta“ i krene u izgradnju društva koje je imanentno crnogorskoj posebnosti. Evropa DA, evropski standardi DA, vrijednosti evropske civilizacije DA, ali poslušništvo, servilnost i puka kooperativnost – NE. No, ništa od toga.

Besjedom u izbornoj noći, novi, unaprijed projektovani lider Milojko Spajić, suzio je krug potencijalnih sagovornika za koaliranje i tako otežao posao i zapadnim moćnicima koji bi da poguraju stabilnu Vladu i posvete se drugim zbivanjima u regionu. Ako Spajić neće sa DPS-om i Urom, te ako su mu u „na drugom polu“ Andrija i Milan, izbor je sužen na Aleksu (separatno od Dritana), manjine i….opet bivši DF.

Naravno, znamo da izgovorena riječ u politici nije Sveto pismo, da je jutro pametnije od večeri (čitaj: kad mi u ambasadi kažu da je tako, onda je to tako), pa je izvjesno da će koalirati i oni koji se intimno ne podnose. Ne bi to bio ni prvi, ni posljednji put. Ali, takva vlada bila bi sve, samo ne stabilna i svoj mandat (daju joj se maksimalno dvije godine) provela bi u međusobnim trvenjima i borbi za prevlast među konstituentima izvršne vlasti. Naravno, tu ne bi bilo prostora ni za realizaciju programa Evropa sad 2, pa čak ni za rješavanje najvažnijih ekonomsko-socijalnih potreba običnog čovjeka.

Ništa novo. Zar 42. i 43. Vlada nijesu za Crnu Goru bespovratno potrošeno vrijeme koje ne govori samo o propuštenim šansama, nego i o nazadovanju i regresiji kakva se u Crnoj Gori pamti jedino u vrijeme ratova ili okupacije 1918. godine. To, naravno, ne znači da oni koji su imali cilj da politički unize i ekonomski devastiraju Crnu Goru, ne bi li je doveli u podanički položaj i ubacili u ralje Srpskog sveta, nijesu uspjeli u svojim nakanama.

Zapravo, svi bešići i ostali analitičari, sva live uključenja sa birališta, svi raonići, dritani i ostali rušitelji pravnog poretka, svi milatovići koji kažu da je naša kultura i jezik isto što i srpska, svi krivokapići koji likuju zbog avanzovanja apstola… sve je to jedna te ista balavurdija koja je zadužena za skretanje pažnje sa suštinske teme: Gdje je nestala crnogorska Crna Gora i što je ostalo od našeg naslijeđa i morala koji je vijekovima oblikovao crnogorski duh i činio ga nesalomivim pred svim izazovima u hiljadugodišnjoj istoriji?

Trula partitokratija koja je zajahala i nema namjeru da sjaše, sprječava da ovom zemljom upravljaju ljudi koji dolaze iz srca njenog društva, koji razumiju svakodnevnu stvarnost i izazove, koji baštine istinske crnogorske vrijednosti.

Za opstanak Crne Gore potrebno je nacionalno jedinstvo i institucionalna podrška koja može pomoći u stvaranju neraskidivih veza sa našom prošlošću, kulturom, jezikom i duhovnošću na temeljima crnogorske tradicije u okviru evropskog civilizacijskog kruga. Lišimo li se ontološke suštine, lišavamo se i izgledne budućnosti.

Svaki narod ima svoje jedinstveno biće, razvojni put i istorijsku sudbinu. Nijedan se ne može održati isključivo na osnovu ekonomskih i prolaznih političkih interesa ako zanemari svoju kulturu, etos, duhovnost i ono što ga čini karakterističnim i istorijski prepoznatljivim.

Crnogorci se moraju probuditi iz stanja hibernacije. Dok oni leškare, ćute i prave se mrtvi, njihovi vjekovni neprijatelji i domaći izdajnici, privode kraju svoje prljave poslove. Do narednih izbora – ma kada oni bili – stranka koja bi okupila nacionalne Crnogorce, jednostavno je zahtjev vremena. Jer, građanska Crna Gora “živi” još samo u Ustavu. U Evropi ne postoji nijedna građanska država, pa to ne može biti ni Crna Gora. Pogotovo kada se kao građanisti predstavljaju karikaturalni likovi kao što su Aleksa, Dritan ili Momo Koprivica. U zemlji u kojoj stranke građanske orijentacije, sa svom modernošću i umivenom retorikom, ne mogu dobiti više od 0,5% glasova ili ne uspjeti čak ni da sakupe potpise.

Zato je rezime ovih izbora, koliko god za neke bio bolan, sljedeći: građanska Crna Gora je umrla, živjela multietnička, crnogorska Crna Gora kao društvo naroda, spremnih za suživot, put ka blagostanju i prihvatanju evropskih vrijednosti.