A kakva su to crnogorska đeca koja se odriču svoje majke?

Piše: Nebojša Redžić

Kada bi se o sudbini Crne Gore odlučivalo na liniji Beograd – Pljevlja – Podgorica, onda bi njeno trajanje bilo oročeno na 10 godina. Toliko je, naime, Milojko Spajić, lutka na koncu Andrije Mandića i Aleksandra Vučića, izračunao da joj treba dati fore. Dok on ne pozavršava još neke poslove vezano za fee od kreditnih zaduženja države i kojekakvih procenata koje ubira kao premijer.

Kada deset godina prođe, neka đavo nosi i Crnu Goru i njenu samobitnost i njeno viševjekovno trajanje i njenu demografsku strukturu i njeno biračko tijelo i njen multietnički sastav – rezonuje Milojko koji će za deceniju već biti u srednjim godinama kada učen čovjek obično prestaje da stvara i počinje da živi od onoga što je stekao.

A za deset godina, kada će shodno Spajićevom  planu o izmjenama Zakona o državljanstvu novi državljani Crne Gore steći pravo glasa, novih 700 hiljada (do million) državljana Crne Gore mogu, recimo, osnovati stranku koja bi odmah bila najjača i najbrojnija u Crnoj Gori, pa pobijediti na izborima, dvotrećinski promijeniti Ustav, ukinuti Crnu Goru, izbrisati granice i uključiti je u sastav ”srpskog sveta”. Usput, naravno, prekopati nam groblja predaka koja je Dritan ionako već prepisao na Beogradsku patrijaršiju, ukinuti sve što nosi prefiks “crnogorski”, napraviti zatvore za ono malo Crnogoraca koji će preostati, pa čak – u čast idejnog tvorca koncepta nestanka Crne Gore – ukinuti joj ime i nazvati je, recimo, Milojkova bara. Ili Milojkostan. Kad već imamo istorijski Serbistan.

I sad će neko da mi kaže da onaj beogradski nacista Aleksandar Raković nije znao o čemu govori kada je juna 2019. godine kazao: “U jednom momentu njih 100.000 ostaće protiv nas 7 i po miliona, a onda će biti prilike da sa njima razgovaramo, kako im dolikuje.”

Nebitno je što su identične prijetnje Jevrejima godinama upućivali Hitler i njegovi nacisti, sve dok ih nijesu realizovali. Kada je u pitanju uništenje Crne Gore i Crnogoraca, sva sredstva su dozvoljena. Još od Načertanija 1844. godine gdje je proklamovano njihovo nestajanje, preko spisa Vuka Karadžića “Srbi svi i svuda”, falsifikovanja Gorskog vijenca gdje je “Ogledalo gorsko” preimenovano u “Ogledalo srpsko”…do današnjih dana kada su se sve nečastive sile udružile da dokusure ono što je od Crne Gore i Crnogoraca ostalo.

Odavno sam već napisao da Vučić za te svrhe nikada u Crnu Goru neće poslati vojsku. Jer, nakotilo se ovdje dovoljno domaćih izdajnika i izroda koji taj zadatak mogu realizovati i bez bratske pomoći. Neće Vučić dozvoliti ni formalno-pravne manjkavosti, kakve je imala sramna i nelegalna Podgorička skupština 1918. godine kada je pravnom hajdučijom ukinuta Crna Gora. Zato je sve pravne eksperte uključio u jedinstven zadatak na nestanak Crne Gore odradi po zakonu. Dobro de, malo teže po Ustavu. Ali, ko još ovdje mari za Ustav? I što je najvažnije, ne treba žuriti, jer se pokazalo da je sve što je brzo – i kuso. Ovoga puta, Srbi za sveti cilj nestanka Crne Gore, imaju strpljenja. Makar onoliko koliko je proklamovao Milojko – 10 godina.

Treba izmisliti još Srba

Kako, dakle, Milojko želi realizovati svoj naum? Uz opasku da su “patriote zabrinute”, lijepo je čovjek objasnio: onaj ko kroz izmjene Zakona dobije državljanstvo, “deset godina neće imati pravo glasa, deset godina će morati da plaća poreze u Crnoj Gori, moraće da ima adresu i prebivalište, konačno, moraće da provedu više od šest mjeseci svake godine u Crnoj Gori i – tek nakon 10 godina bi dobili pravo glasa”!

Tako ovaj Pljevljak, nastanjen u Podgorici, sa kućom u kotorskom naselju Muo i stanom i poslovnim prostorom u Beogradu na vodi, tek nedavno odjavljen iz srpskog državljanstva, sa doskoro prebivalištem na Zvezdari, zamišlja još jednu srpsku laž, izgovara još jedan srpski mit i zamišlja realizaciju davno proklamovanog srpskog cilja. Kao da nam želi poručiti: Imate državu Crnu Goru na još 10 godina, u njoj ste vi, Crnogorci, još samo 10 godina – ako ne većinski, a ono najbrojniji narod – a onda ćemo drugačije. Kao da za 10 godina neće biti ni mora, ni planina, kao da će klimatske promjene izbrisati sa mape crnogorska sela i kamen na kome se vjekovima branila sloboda i nezavisnost, kao da ni ime i ponos tada neće biti važni, jer će važnija biti pestokupljevina iz okruženja koja bi logikom velikih brojeva, konačno postala vlasnik onoga što nikada nije imala – naše istorije i našeg mora.

No, sve i da krene onako kako je zamislio Milojko, neće biti nikoga da nam objasni: koja će to komisija ili inspekcija da kontroliše gdje novoprimljeni državljanin Crne Gore ima adresu i prebivališe, a posebno provodi li u Crnoj Gori šest mjeseci godišnje?! Hoće li država zadužiti njihove komšije da škure drže otvorene po vas dan, te zapisuju koliko je sati, dana i sedmica proveo u Crnoj Gori novopečeni Crnogorac (ovo će biti regionalna, a ne nacionalna odrednica). Je li došao sam, sa familijom ili s ljubavnicom?! I što ako je nevjerni Crnogorac, recimo iz Teslića, ili Surdulice, doveo krišom neku prijateljicu u svoj budvanski stan, pa zaređao da je dovodi dva puta mjesečno: hoće li i ona imati pravo na državljanstvo? Konačno, misli li Spajić zaista da će ti ljudi bataliti svoje poslove i živote u inostranstvu, da bi u Crnoj Gori plaćali poreze iako u njoj ne privređuju? Hoće li im oduzeti državljanstvo ako u Crnoj Gori provedu “samo” pet mjeseci godišnje? Zaista, kako se stečeno državljanstvo može izgubiti?

Još nam je Spajke očitao bukvicu rekavši da se kao mi “niko ne odriče svoje djece”! Hmm… Čovjek koji je, u namjeri da bude predsjednik Crne Gore, lagao i o svom državljanstvu i o svojoj beogradskoj adresi, a nadasve o djetetu na koje su ga podsjetili mediji. Inače je on zaboravio da ga ima.

Neće to tako lako ići, moj Spajiću, jer i ti si nečije dijete. Dijete koje je namjerilo da ukine Crnu Goru, sve pretvarajući se da je to zbog kompromisa sa Milanom Kneževićem i Andrijom Mandićem. Ali, ne. Znaš ti dobro o čemu se ovdje radi. Kakva su to, nesretna crnogorska đeca koja bi da ponište zemlju koja te rodila? Kakva li su ta nesretna crnogorska đeca koju predvodiš, a koja bi da ukinu svoju majku? I koja misle da je posve normalno, da svi kao Spajić, Crnu Goru u sjećanju odnesemo u Beograd i volimo je, recimo, sa Zvezdare. Sve dok joj je ne zatre svaki trag.

Ako ništa drugo, Pink, Happy i beogradska anticrnogorska bratija, dobili su odgovor na pitanje: zašto kasne rezultati sa popisa stanovništva. Pa, rezultati nesumnjivo pokazuju da se ispostavilo da za misiju srpskog sveta u Crnoj Gori nema dovoljno Srba. Zato treba da ih uvezemo. Zato ih treba izmisliti.

Klizav teren za Milojka

U prilog Spajićevoj namjeri, dakle, ne idu ni logika, ni zdrav razum, ni istorija, ni demografija… Ponajmanje pravo. Tek je tu na klizavom terenu.

Član 45, stav 1 Ustava Crne Gore je neumoljiv: “Pravo da bira i da bude biran ima državljanin Crne Gore koji je navršio 18 godina života i ima najmanje dvije godine prebivališta u Crnoj Gori.”

Dakle, shodno Ustavu, svaka osoba koja dobije crnogorsko državljanstvo stiče pravo glasa dvije godine nakon što ima prebivalište u Crnoj Gori. Takva odredba u Zakonu o crnogorskom državljanstvu, ne može se izmijeniti, jer je zagarantovana Ustavom. Druga je stvar ako Spajić svjesno želi da prekrši ustavnu odredbu jer mu je neko iz Ustavnog suda obećao da neće reagovati. Ali, to je već priča koja zalazi u domen ispunjenosti kriterijuma za poglavlja 23 i 24. Radije ću, ipak, nagađati da li je u pitanju bahatost, neznanje ili greška premijerovih pravnih savjetnika.

Ono što je preostalo Spajiću da bi svoju ulogu u projektu ”srpskog sveta” zaogrnuo formom, jeste promjena Ustava. Za promjenu člana 45, potrebno je da se na referendumu izjasni najmanje tri petine birača. I to svih birača. To je shvatio i premijer, jer se samo tri sata nakon njegove izjave, oglasio njegov kabinet pojašnjenjem da će se u izmjene Zakona o crnogorskom državljanstvu ići “tek nakon što se obezbijede svi zaštitni zakonski mehanizmi”, te da su “preduslov za takva rješenja ustavne promjene”. A, kako reče pravnik Branislav Radulović, “ustavne promjene su isuviše kompleksan postupak da bi se po ad hok sistemu i na nivou dnevnih izjava plasirale i tretirale”.

Prvo što čovjek pomisli nakon pravnih pojašnjenja koja, valjda, čine stvari jasnim i pravnom laiku, jeste da je Spajić običan diletant na važnoj državnoj funkciji i da ne treba da nas začudi da mu je “rješenje” o 10 godina palo na pamet tokom press konferencije na kojoj je to izgovorio. Jer, da je prethodno konsultovao makar i autora “pojašnjenja” iz njegovog kabineta, dobio bi odgovor da takvo rješenje nije moguće. Druga varijanta je da je sve ovo fino smislio i slatkorječivo sročio da bi, eto, pokazao dobru volju pred Mandićem i Kneževićem, iako zna da tako nešto nije moguće. No, ne djeluje mi da je toliko vispren i pametan.

Ono što je nesporno, jeste da Ustav nije lako promijeniti, ali da je ovoga puta ogoljena prava, suštinska namjera Aleksandra Vučića i njegove crnogorske posluge: nestanak Crne Gore. Po svaku cijenu. Pa čak i po cijenu da se potpiše sporazum o dvojnom državljanstvu sa Srbijom, pa da novopečeni “Crnogorci” dobiju pravo glasa – nakon dvije godine. Tako bi i Ustav bio ispoštovan i Srbi na broju! Samo što bi tada Spajić mogao reći da ne pristaje na takvo rješenje. I tako u nedogled. Sve dok se ovdašnji janjičari, na putu ka svom cilju, ne oslobode i tako sitnih prepreka kakva je Milojko Spajić.

Ono na što premijer u prvom trenutku nije računao, ono o čemu nije razmišljao, jeste otpor preživjelih Crnogoraca. Preživjelih od zla i pohlepe “oslobodilaca” od 30. avgusta, od njihove tiranije i meritokratije, od njihovog svakodnevnog dokazivanja da su gori i neobuzdaniji od svojih prethodnika. Bez okolišenja: pokuša li Spajić, zajedno sa četničkim vojvodom i zetskim pipunom ovako nešto, Belveder bi im bio “crtani film u 7.15”. Bio bi to poziv na okupljanje i otpor vascijele crnogorske Crne Gore, pa kom opanci, kom obojci. Samo što bi premijer iz Pljevalja, prethodno, umjesto tastature i kriptovaluta morao da uzme knjige u ruke i pronađe kako to izgleda kada Crnogorci brane čast i dostojanstvo. Ili, za početak, neka uzme Ustav. Sve će mu se samo kazati.