Apstinenti nad sopstvenom sudbinom

Piše: Nebojša Redžić

Kada čovjek, recimo prosječan Srbin iz Čikaga, Londona ili neke druge destinacije đe žive potomci onih koji su pretekli na Zidanom mostu, sluša Vučićevu žalopojku o Srbima koji su prilikom formiranja Vlade u Crnoj Gori dobili šipak, tačno mu dođe da sjedne u prvi avion, uzme kalašnjikov i udari po tim mrskim Montenegrinima. Ne bi se taj obazirao ni na „bratsku ljubav“, ni na činjenicu da smo „isti narod“, ponajmanje na dedinu priču da Srbi i Crnogorci imaju zajedničku istoriju. Jer, ti odrođeni Montenegrini, kojima su „zapadne vrednosti zavrtele mozak“, već par decenija drže kao gubu u torini te svetosavske Srbe, da bi ih trebalo naučiti pameti.

Zaista, kad slušam Acu Vučića kako prosipa gluposti o Crnoj Gori, shvatim da je njegovo poznavanje političkih prilika kod nas ekvivalentno stepenu na koji je Jovana Jeremić spoznala vladavinu prava kada je završila Pravni fakultet. Nekako, brate, kao da je sve pomiješao, pa su mu i babe i žabe krive što Andrija i Milan nikako da postanu ministri. Umjesto da krivicu adresira na zapadne centre moći koji nikako ne žele da vide ostatke DF-a u izvršnoj vlasti.

Ipak, nije lako Vučiću. Postaje već njegov manir da ne vidi, ili se pravi da ne vidi prave razloge zašto se stvari sa problemima Srba u Crnoj Gori ne odvijaju onako kako bi on želio. Čovjek, naprosto, od drveća ne vidi šumu. Baveći se trivijalnostima tipa jesu li Andrija i Milan u Vladi, te zašto partija „čistih Srba“ kakva je Nova nema ministre, Aca zaboravlja da je vladajuća struktura koja je „oslobodila“ Crnu Goru 30. avgusta 2020. godine zapravo u kompletu njegova posluga, sa manjim ili većim varijacijama. Vučić se sigurno šali kada se pravi da ne zna da će svi ministri koji budu predstavljali Demokrate, PES, možda Uru i SNP, ustvari biti njegovi poslušnici koji će po instrukcije, zadatke i na raport dolaziti kod njega. Možda čak i po neki predstavnik Bošnjaka i Albanaca budu njegovi, oni „pošteni“, kakav je bio Sejdo Bajramović ili Dritan Abazović.

Naivni Aca, dok lamentira nad sudbinom Srba u Crnoj Gori gdje im je namijenjen šipak, dok zlurado pominje pregovaračke poduhvate Bošnjaka, zaboravlja – svjesno ili ne – da u Crnoj Gori žive i tamo neki Crnogorci. Kojih takođe nema u Vladi. Bila su dvojica u ovoj potonjoj, pa su se svim silama upregle sve terazijske sluge da im što prije vide leđa.

Zaboga, logicira li Vučić onako kako to čini svaki objektivni posmatrač crnogorske političke scene, ili se zaista pravi mrtav nad činjenicom da je današnja Crna Gora okupirana potpunije i sveobuhvatnije nego 1918. godine i da je to njegova zasluga?! Bez ispaljenog metka, bez vojske, isključivo sposobnošću pridobijanja kolebljivih, površnih, izgubljenih u vremenu i nedovršenom identitetu… Tip je stavio šapu na Crnu Goru i – kako stvari stoje – stanje se neće bitnije promijeniti u skorije vrijeme.

Kome tu pripada šipak, pitanje je za miliion dolara. Srbima iz Crne Gore – sigurno ne.

Crnogorac – zabranjena riječ

Nije Aleksandar Vučić jedini koji u svojim žalopojkama nad stanjem u Crnoj Gori namjerno izbjegava da vidi sudbinu onih koji su ovu zemlju stvarili i po kojima se zove – Crnogoraca. Ne vide ih i ne pominju ni oni koji ovih dana pregovaraju o novoj Vladi, a ruku na srce, ne bune se zbog te činjenice ni oni koje glasa značajan broj Crnogoraca. Kako to da postoje ljudi koji u imaginarnoj, „građanskoj“ Crnoj Gori prebrojavaju njene narode, pominju procente i brojke i nikako ne primjećuju da tu nedostaje nekih 42%?! Aha, to su valjda oni koji ćute. Apstinenti nad vlastitom sudbinom.

Zaista, ako se nastavi onako kako se krenulo, bilo u Vladi Andrije i Milana ili ne, biće ovo Vlada sastavljena od necrnogoraca. Kriterijum da budeš u njoj je da si Srbin, građanin ili pripadnik manje brojnog naroda. Crnogorac je u pregovorima o Vladi zabranjena riječ. Fale nam žute trake, ili one prijedorske, bijele – iz novije istorije, pa da definitivno dobijemo status koji u “oslobođenoj” Crnoj Gori -zaslužujemo.

Prvi put u istoriji Crne Gore, kompletna izvršna vlast u državi za koju su ginuli naši preci, biće bez najbrojnijeg naroda. Neko će reći i da će takva Vlada biti – anticrnogorska. Pa, naravno. Zašto da ne? Kako se zove to kada u državi koju konstituiše pet nacionalnih grupacija, četiri sastave Vladu, a barem tri se trude da zatru ime onoj petoj, najvećoj? Svaka sličnost sa okupacijom biće slučajno namjerna.

Ne želim se sada staviti u ulogu Aleksandra Vučića i lamentirati nad sudbinom Crnogoraca koji će u novoj Vladi biti oni koji će dobiti pravi šipak. Jer, za takvu sudbinu, isključivi krivac su upravo – Crnogorci. Najprije zato što su 2006. godine državu prepustili DPS-u, koji je od njih načinio građane, iscijedio iz tog naciona svaku njegovu značajku naslijeđenu od predaka i pretvorio ih u bezličnu masu, dok je istovremeno principima „pozitivne diskriminacije“ ili „afirmativne akcije“ ulagao u nacionalnu posebnost Albanaca, Hrvata, Bošnjaka i pogotovo Srba.

Onog momenta kada su se svi oni afirmisali, zaokružili nacionalnu posebnost i po tom osnovu zatražili mjesta u Vladi, ispostavilo se da su izvan Vlade ostali jedino građani. Pardon, Crnogorci.

Ali, više niđe brata na svijetu. Ni da požali, ni da pomogne.

Dritan će opet pokušati

Istina, neće to sa formiranjem Vlade ići glatko kako što to kod mene izgleda. Razgovori će se odužiti, nesporazumi produbiti, Milojko i Jakov su zasigurno su na Milovom i Momovom putu, manjine trguju, Demokrate utvrđuju pazar, dok URA i SNP stvari posmatraju iz prikrajka. Uraši će sve učiniti da se Vlada ne formira prije jeseni. Mali čovjek za velika nedjela u tehničkom mandatu, sigurno će na Preobraženje dočekati godišnjicu svog urnisanja Crne Gore sa mjesta smijenjenog premijera. Jedino će DPS nastaviti da čežnjivo iščekuje poziv PES-a ne bi li sa Milojkom stvorio stabilnu Vladu, spremnu za reforme.

Dodatni faktor koji će se iz potaje potruditi da uprska stvar u pregovorima, biće uz Dritana Abazovića i Jakov Milatović. Obojica proizišli iz Vučićevog i Porfirijevog šinjela, sasvim jasno ostavljaju utisak da oni najradije ovdje ništa ne bi mijenjali. Obojica svjesni da nakon što im istekne mandat, nikada više neće biti u prilici da u Crnoj Gori obavljaju iole značajniju funkciju. Istina, Jakov je tek startovao, ali je brzo pokazao svoje poslušničko lice. Dritan je rekao sve što je imao da kaže, mada će se sasvim sigurno potruditi za još neko nepočinstvo usmjereno protiv vlastite države. Recimo, članstvo u Otvorenom Balkanu, za šta ima još samo Vučićevu podršku. Čak je i njegov brat Edi Rama, svoje ružne patike izveo iz tog promašenog projekta.

Nema sumnje da će Aleksandar Vučić, uz pomoć svojih marioneta i agenata BIA, maksimalno zatezati i truditi da odgodi promociju novog sastava Vlade, sve dok u njoj ne bude mjesta za ”Srbe”. Tu su i Dačić i Jovana Jeremić da pripomognu, a Dritan i Jakov da subverzivnim djelovanjem ometaju buduće konstituente. Naravno i Milomir Marić koga su Crna Gora i ”DPS Gradska” još jednom primili u zagrljaj. Kada još J.Vučićević, Dejan Vuk Stanković i Anđus pripomognu verbalnim strelicama sa Pinka, infrastruktura ”srpskog sveta” za Crnu Goru je zaokružena, tako da je i Joanikije suvišan.

U poslu sastavljanja nove vlade Crne Gore, svi u raspodjeli zadataka znaju što im je posao. Jedini, koji iz razumljivih razloga pokazuje znake nesnalaženja, jeste vjerovatni budući mandatar Milojko Spajić. Splet okolnosti i nova geopolitička pozicija Crne Gore kojoj je i sam kumovao, stavili su ga pred dilemu: služiti ili odbiti poslušnost Aleksandru Vučiću. Spajić još nije zakasnio da se odluči za drugu varijantu. Koliko je spreman za takav put u neizvjesnost i koliko ima onih koji bi na tom putu bezrezervno stali uz njega, pitanje je na koje za sada ne postoji odgovor. Nije sigurno da ga ima i Milojko.