Bilo jednom na paradi…

piše: Željko Vukmirović

Slabo da je bilo gužve na vojnoj paradi u Beogradu. Ništa od guranja, ništa od euforije. Zapravo, slabo da se iole nešto važno desilo ili primjetilo povodom te upriličene predstave. 

Od viđenijih zvanica, niđe niko. Šeik Mohamed bin Zajed Al Nahjan je ionako tamo svaki čas i nadgleda svoje poslove koje je pozavršavao sa srpskim predsjednikom Vučićem, dok je glumac Stiven Sigal dovučen iz Sokobanje i od poodavno se ne smatra nekim naročitim gostom. Uostalom, čovjek ima srpsko državljanstvo, baš kao što ima i rusko, na toj teritoriji se osjeća kao kod kuće, samo što odradi poneku uslugu, tu i tamo, za svoje domaćine. 

Pravu tiradu mučenja su prošli Vučićevi mediji. Oni su čak i beogradskog gradonačelnika Šapića, a u stvari samo Gangulu, morali da imenuju kao visoku zvanicu vojne parade. Nešto slično su uradili i sa Anom Brnabićem i bivšim predsjednikom Tomom Nikolićem. Tako je do malo pažnje stigao i Milorad Dodik, inače praktično niko i ništa, tek čovjek koji je nedavno uplatio 36.500 KM na ime kazne zatvora od godinu dana koja je preinačena u novčanu. 

A onda slijedi ono od čega se ledi krv u žilama. 

Na beogradskoj vojnoj paradi pojavili su se i političari iz Crne Gore, Andrija Mandić i Milan Knežević. 

Svakako, ova činjenica ne predstavlja apsolutno ništa u okvirima regionalnog političkog suživota, niti se može smatrati iole značajnijom informacijom, a i ne označava nikakvu kredibilnu mjeru već samo potvrdu Vučićevog raspolaganja uslužnim osobljem sa teritorije Crne Gore. I tako se bilježi da su Rajo i Milanče bili prisutni. Doduše, to znamo samo mi, srpska javnost baš i nije naročito upoznata sa veličinom prisustva ovih asova poltronstva. Svejedno, da se stravi čovjek…

Sasvim je druga stvar sa prisustvom dvojice crnogorskih oficira koji su kao vojni predstavnici upućeni od strane crnogorskog Ministarstva odbrane. Ovaj podatak je svakako važniji, jer ukazuje na frustracije crnogorskog ministra odbrane Dragana Krapovića koji u svojoj besprizornoj nevažnosti i stalnim isporukama provokacija naprosto paćenički jurca za hrvatskim proglašenjem persona non grata koje bi mu, definitivno, spasilo karijeru. Ipak, užasno su male šanse da se tako nešto dogodi. Tip je, ukratko, nebitan. Mada, kako Hrvati nisu cicije, možda mu se i posreći…

Ovaj Vučićev defile su mediji lojalni predsjedniku Srbije predstavli kao „veličanstven“ i „impresivan“. Ipak, osim evidentne blamaže, ništa se nije desilo. Čak, nezavisni beogradski mediji su primjetili da je suštinu parade predstavljala vojna oprema viđena još na paradi 1985. godine, poput tenkova M-84 ili aviona „orao“ i „super galeb G-4“. A primjećeno je i nadletanje remontovanog MIG – 29, takođe iz prošlog vijeka, za koji se tvrdi da je Rusiji preplaćen do besvjesti. 

Na kraju, totalno je nejasno to Vučićevo šepurenje oružjem. Posebno ako se zna da je jedina primjećena vojna akcija koja se u vrijeme njegovog predsjednjikovanja dogodila na teritoriji takozvanog „srca Srbije“, ona u Banjskoj, završila potpunim fijaskom. 

Zato je tu vazda Ušće. Doduše, sada malo preorano, ali ko će još da brine o tome. 

Važno je da su bili Rajo i Milanče. Oni ionako nigdje ne idu, niko ih ne zove, nikome ne trebaju. A i tamo nikome nisu smetali, sklonjeni na obode prvog reda, slabo da ih je neko i primjetio. Važno je da su se upisali i zauzeli svoja mjesta, za sve pare. 

A onda već priča krene sama: Bilo jednom na paradi…