Botun, posljednja linija odbrane od EU

Piše: Nebojša Radžić

Ravno je deset godina od kada su pristalice bivšeg Demokratskog fronta razapeli šatore ispred Skupštine i tražile prelaznu vladu i izbore. Jednoga dana, na protestu je osvanuo i prazan frižider, a ja sam u izvještaju za Glas Amerike napisao da protest dobija i socijalnu dimenziju. Čak sam i Andriji Mandiću tada sugerisao da odustanu od nacionalne, srpske legitimacije protesta jer bi im se u suprotnom pridružilo još najmanje desetak hiljada nezadovoljnika. Rekao mi je da nijesam u pravu. Slučaj je htio da su moj prilog sa VoA preuzeli i citirali neki ruski mediji, a mene urednik iz Vašingtona iskritikovao što sam dozvolio da mi se tako koncipiran prilog dopadne „čak i Rusima“.

Bješe to vrijeme kada su me Ameri žestoko pritiskali da u svom novinarskom radu glorifikujem sve ono što radi tadašnja vlast, a minimiziram ulogu opozicije. Cilj je bio da se Crna Gora uvede u NATO. Potenciranje svega što nas vodi u Alijansu bio je imperativ vremena, pa je – mimo novinarske etike i standarda profesije – trebalo dati primat argumentima koji nas vode u tu organizaciju. Bio sam živi svjedok da je Crna Gora tada gotovo prisiljena da uđe u NATO. Jer, napisao sam to jednom i ranije – da Crna Gora nije ušla u NATO, NATO bi ušao u Crnu Goru.

Urednik Zoran Žic, prvi put i samo tada, zabranio mi je dva intervjua: jedan sa Andrijom Mandićem, a drugi sa Nebojšom Medojevićem. Uprkos tome što sam ih snimio, montirao i prilagodio prirodi medija kakav je VoA, urednik mi je javio da ih neće objaviti! Čak mi je, u zanosu propagandiste koji je zaboravio na novinarsku etiku, sugerisao da kada radim ovakve intervjue, „moram imati i nekoga sa druge strane koji će im protivrječiti“.

Uzalud sam ja njemu, koji je inače radio i kao profesor na nekom fakultetu za novinarstvo u SAD objašnjavao da intervju nije forma u kojoj treba imati drugu stranu. Naprosto, intervjui sa Mandićem i Medojevićem nijesu emitovani, a takva „pravila“ nijesu važila kada bih imao nekoga iz vlasti. To što sam se crvenio pred ovom dvojicom ljudi objašnjavajući im da smo „uzalud krečili“, pristrasne Amere nije zanimalo. Sve se, ipak, vratilo u normalu dvije godine kasnije, kada je Crna Gora ušla u Alijansu, a urednik sve češće insistirao na žigosanju grešaka vlasti.

Nebojša Medojević i Andrija Mandić – zabranjeni u VOA kad im to nije bilo u interesu

Pomenuh ovo zato što u svim velikim protestima sa srpskim predznakom, stoji neki NATO ili neka Evropska unija. Tako je danas u Botunu. Tamo bi se – da nije srpske pozadine protesta – pojavilo još nekoliko hiljada ljudi da aktuelnoj vlasti kažu kako je dosta trovanja nesrećnih Zećana. I kako je dosta trovanja Crne Gore velikosrpskom politikom koja nam nudi reviziju prošlosti i tavorenje u balkanskoj žabokrečini. Što se tiče upornosti, odlučnosti i opravdanosti pobune nadomak bivšeg KAP-a, danas im ipak želim odati priznanje. Ako nizbogčega drugog, a ono zbog toga što moderni Crnogorci, zbog bilo kojeg ideala ili svetinje koju brane, nemaju te njihove dobre osobine. Kad se samo sjetim da su neki, na belvederskog barikadi septembra 2021. godine, kmečali da je noć bila „prohladna“.

No, Botun i svi argumenti koje imaju lokalci koji su ustali u odbranu svog prava na zdravu životnu sredinu, padaju u mutnu Moraču kada se zna da je u podtekstu svega što se tamo dešava – ulazak Crne Gore u Evropsku uniju. Navodno, Milanu Kneževiću je njegov omiljeni političar iz „glavnog grada Crne Gore“ – Beograda, naložio da istraje u otporu da se počnu radovi na kolektoru od kojih zavisi zatvaranje poglavlja 27 na putu ka EU. I otuda tolika odlučnost u naporu da se gradonačelnik Mujović nagovori da odustane i promijeni lokaciju.

Još kada se na sve nadoveže Vučićev stav da cio zapadni Balkan treba zajedno da uđe u EU, stvari postaju jasnije i ogoljenije. Crna Gora mora da sačeka Srbiju i – tačka. Koliko se god mi odavde pitali zašto srpski predsjednik mora da bude toliko jadan, da bez pominjanja Crne Gore nije u stanju da pošalje nijednu, iole relevantnu političku poruku.

Milanu Kneževiću je njegov omiljeni političar iz „glavnog grada Crne Gore“ – Beograda, naložio da istraje u otporu

Što se tiče stanja protesta u Botunu – a ljudi su, rekoh, uglavnom u pravu – on se nalazi u boljem stanju nego što se Aca drži u Srbiji. Uostalom, tu imamo mikronivo – Botun, i makronivo – odnos Srbije prema Crnoj Gori. Uprošćeno gledano, sve se svodi na pitanje: je li fer da velika nužda Podgoričana završava u Zeti, baš kao što se moramo zapitati treba li baš svako Vučićevo sranje da završi u Crnoj Gori?! Posebno ovo koje se tiče postavljanja noge crnogorskoj vlasti da zemlju uvede u EU prije Srbije.

Botunjanima se ne piše dobro

Što se mene tiče, potpuno mi je svejedno hoće li Crna Gora i kada ući u Evropsku uniju. Ne pretendujem na grantove, nikada nijesam radio u javnom sektoru, a blagodeti od dosadašnjih donacija EU nijesam nikada osjetio. Čak mi se – gledajući primjer Hrvatske – čini da se stanje ljudskih prava i kvalitet života neće pomjeriti ni za milimetar sve i da danas postanemo članica. Baš kao što sam bio ravnodušan kada smo ulazili u NATO. Čak mi je u međuvremenu Donald Tramp obesmislio i jedini razlog zbog čega sam smatrao da je ipak dobro da postanemo članovi Alijanse – član 5 (“napad na jednu članicu smatra se napadom na sve”) onda kada je govorio da SAD neće ratovati zbog tamo nekih violentnih Crnogoraca.

No, sada kad Vučić traži da usporimo da bi sačekali njega, siguran sam da će kod ovdašnjeg premijera proraditi makar onaj balkanski inat pa će požuriti da završi obaveze koje od njega traže iz Brisela. Zato se i Botunjanima ne piše dobro. Na njihovu odlučnost, bojim se da će udariti policijske snage kojima će u tom pohodu biti zabranjeno da budu popustljivi zbog nacionalne legitimacije onih koji protestuju. Za sada mi djeluju nepotkupljivo, ali ko zna hoće li Milan Knežević naći neki modus koji će zadovoljiti sve strane.

U oslobođenoj Crnoj Gori pravo na protest, ipak, pripada svima. Osim, naravno, Crnogorcima. Tako je bilo i kada se desio Belveder, tako je i danas kada 35 procesuiranih slikovito govori o političkoj kontroli nad tužilaštvom koje je, onako milostivo, saopštilo da u radnjama protestanata na skupu ispred Vile Gorica „nema elemenata krivičnog djela“, pa ih je uputilo na Sud za prekršaje. Što li ih tek čeka ubuduće ako požele da organizuju neki protest?

Dok u civilizovanim zemljama, članicama EU ne postoje zakoni koji trajno i automatski zabranjuju proteste na javnim površinama, predsjednik Crne Gore Jakov Milatović nas obavještava da se u Crnoj Gori „pokušava progurati zakon koji ne prepoznaje ni najosnovniji standard: da se svaki protest procjenjuje pojedinačno, a ne da se unaprijed zabrani svaka mogućnost okupljanja“.

Tako Milatović tvrdi: „Umjesto da štiti slobodu izražavanja i pravo na protest kao osnovne stubove svake evropske demokratije, vlast predlaže zakon koji unaprijed proglašava svaki građanski protest prijetnjom. Takvo rješenje nema uporište ni u evropskoj praksi, ni u evropskim vrijednostima“.

U prevodu – svaki pokušaj da se na nekom skupu promovišu vrijednosti tradicionalne Crne Gore, ili ne daj Bože progovori o crnogorskom nacionalnom identitetu i pravu Crnogoraca da postoje – biće zabranjen ili strogo sankcionisan.

Zato nikoga ne treba da iznenadi što skandiranje „Nož, žica, Podgorica“ navijača Sutjeske nikome u tužilaštvu nije zasmetalo, pa niko iz te grupacije dobrih momaka nije ni prekršajno odgovarao.

Kada su burlikali po Nikšiću 13. jula 2022. „kukaju Turci, leleču bule“, niko nije pominjao ni prekršajnu odgovornost. Policija im je i tada bila logistika.

Tako je bilo i kada su u samo nekoliko sedmica prekinuli predstavu na albanskom na Zabjelu, a potom jurnuli na Turke, izdejstvovali uvođenje viza za državljane te velesile i natjerali 9000 ljudi (po zvaničnim podacima) da se u samo nekoliko dana isele iz Crne Gore i ugase svoj biznis, te odnesu svoj kapital odavde. Niko od onih bukača sa Zabjela predvođenih psom, nije zavrijedio nijednu krivičnu prijavu! Pominjala se prekršajnu odgovornost, ali o tome da se neko pojavio pred sudijom nema relevantnih podataka. „Ubij, zakolji da Turčin ne postoji“, postala je legitimna poruka neke nove Crne Gore zbog koje se stide oni koji sa time nemaju nikakve veze. U Crnoj Gori koja, osim što je tradicionalno besudna, postaje bestidna zemlja.

Kap koja je prelila prepunu čašu suzavca i nepravde

Francuzi su shvatili

Rekoh već: procesuiranje 35 onih koji su se gurali sa policijom, ne koristeći čak ni tradicionalne, crnogorske metode obračuna sa neprijateljem, kap je koja je prelila prepunu čašu suzavca i nepravde. Nijesam siguran da će neki novi protest i neka nova napravda zbog koje će ustati i oni koji već predugo ćute, tako olako proći kreatorima ovdašnjeg bezbjednosnog sektora sa diplomama Megatrenda. Revanšizam i mržnja zaslijepili su ih do te mjere da čak i bronzani Pavle Đurišić djeluje benigno u odnosu na one koji bi najradije istrijebili sve crnogorsko, da im može biti. Krv u očima najreprezentativnijih predstavnika takve ideologije dok govore o nekadašnjem DPS-u a misle na vascijelu Crnu Goru, više nije samo simbolična, već prerasta u obračun sa vlastitom istorijom i tradicijom.

Takva Crna Gora hita ka Evropskoj uniji i na tom putu neće je zaustaviti čak ni mrska Hrvatska kojoj su samo u posljednjih par godina, zadali barem desetak udaraca ispod pojasa. Kome i zašto odgovara ovakva Crna Gora i zašto je EU prestala biti raspektabilna organizacija sa univerzalnim vrijednostima kao vodiljom, tema je za okrugli sto gdje bi se o tome moglo raspravljati danima.

Zašto je EU odustala od vrijednosti antifašizma na čijim temeljima je nastala, neće vam znati odgovoriti briselske birokrate kojima je plata od 10k plus, jedina misao dok skeniraju današnju Crnu Goru. Pa se onda začude kada vide da je broj stanovnika Crne Gore koji podržavaju članstvo u EU – drastično pao. Sinoćnja odluka Francuske da blokira zatvaranje dva poglavlja (poljoprivreda i ribarstvo) možda je signal da u mnoštvu briselskih neznalica i oportunista, postoji barem neko ko razumije u što se pretvorila današnja Crna Gora. Uostalom, kada bi naši poljoprivrednici ili ribari znali što im zaista donose propisi EU kojima će se morati prilagoditi, dogodili bi se protesti žešći i od onih u Botunu. Sjećam se da su hrvatski ribari danima i sedmicama protestovali kada su vidjeli što od njih zahtijeva članstvo u EU.

Zato je dobro znati da je Botun možda i posljednja linija odbrane Crne Gore od nakaznog izdanka Evropske unije koja se gotovo nudi najgoroj crnogorskoj vlasti ikada. Pardon, možda je lošija bila samo ona Dritanova.

Jer, ako se današnja EU pretvorila u organizaciju kojoj ne smeta vladajuća četnička ideologija zvanične Podgorice, ako ne znaju ili ne žele da znaju ko su u Crnoj Gori sljedbenici fašista, a ko antifašista, ako ih ne zanima svakovrsno atakovanje na vrijednosti tradicionalne Crne Gore, na crnogorski identitet – jezik, crkvu, kulturu – onda nam takva organizacija zaista nije potrebna kao okvir u kome treba da žive naša djeca.

A  Ameri? Oni su izgleda zadovoljni onim što su dogovorili sa Andrijom Mandićem i Milojkom Spajićem, a što treba da se dogodi u februaru.