Bujo “Grobar”

Piše: Nebojša Redžić

Nikada u životu nijesam se sreo, ni rukovao, sa aktuelnim gradonačelnikom Cetinja Nikolom Bujom Đuraškovićem. Zato sam siguran da ovaj tekst neće sadržati dozu ličnog, toliko čestu u unutarcrnogorskim sporenjima. Istina, jednom smo se “pokrpili” na Fejsbuku ispod video materijala sa Belvedera gdje se potpredsjednik SDP-a Boro Banović objašnjava sa policijom. Napisao sam ispod da bi bilo bolje da ništa nije progovorio, a Bujo mi je sasuo bujicu optužbi. Sve se završilo sa par “šporkih” riječi.

Ali, oglasio sam se nakon lokalnih izbora na Cetinju i mnogima čudne koalicije SDP-a i Stare garde sa Urom i Demokratama, rekavši da ne želim da arbitriram. Istina, napisao sam da ne opravdavam takav potez, ali sam naglasio da ga razumijem. Samo neko ko je ranih 90-tih bio liberal ili, možda samo Crnogorac, zna zašto je teško oprostiti DPS-u sve što nam je tada činio. I ne samo tada, nego i mnogo godina poslije, kada su “došli na naše”. Deklarativno ili ne, tek prestali su u ovom vijeku da progone Crnogorce, ali nas nikada nijesu ni prihvatili.

Tako sam godinama mazio i tetošio SDP-ovce, podržavao ih, katkad i glasao za njih, gutao neke njihove političke nestašluke, ćutao o njihovih 17 godina u vlasti koju su potom kritikovali, ali sam, kako to obično biva kad previše trpiš, “pukao” na sitnici. Onda kada sam vidio da je Nikola Đurašković, ravno iz Rakoča gdje je odao počast spaljenim Zvicerima, stigao u beogradsku Arenu, u zemlju ili maticu onih koji su Zvicere spalili! Nešto nalik sinovici bivšeg premijera koja je bila na Belvederu da zabrani popovima SPC da prođu ka Cetinju, a već narednog vikenda vjenčala se u Hramu SPC u Podgorici!

Odgovornost je, naravno, individualna, nije kriv SDP što Bujo voli Partizan, ali mi je ostalo nejasno kako u isti mentalni sklop stanu stavovi o velikosrpstvu, odnos prema SPC sličan bilo kojem mislećem Crnogorcu, zalaganje za prosperitet Prijestonice… sa ljubavlju prema beogradskom klubu koji je u posljednjih nekoliko decenija sinonim za šovinizam, nasilje i produkovanje zločina i zločinaca.

Između dva obraćanja Jakovu Milatoviću u kome ga kori što se nedolaskom na inauguraciju “obračunava sa Cetinjem”, te rezolutnog stava da se “o Cetinju neće odlučivati u Podgorici”, stigao je Gradonačelnik da se uslika ispod svodova Arene i momentalno to remek djelo modernog konvertitstva plasira korisnicima društvenih mreža koji ga prate.

Činjenica da nijesam među njegovim foloversima, nije me spriječila da u roku od par minuta doznam kako je prvi čovjek grada koji je simbol otpora najnovijem velikosrpskom asimilatorskom pohodu na Crnu Goru, zapravo neskriveni “Grobar”, iliti grobar svih svojih stavova i izjava sa kojima sam ponekad saglasan. Jedno potire drugo i to mora priznati svak ko u svom genetskom kodu nosi vrijednosti naslijeđene od naših predaka. Biti autentičan Crnogorac, prvi čovjek najvažnijeg crnogorskog grada, a gajiti ljubav prema proizvodu duha velikosrpstva kakav je Partizan, nalik je kao kada bi španski kralj Huan Karlos došao u Kataloniju da navija za Barselonu.

Ne zamjerite mi to što sam Buja uporedio sa bivšim španskim kraljem. Jer, biti prvi čovjek Cetinja, grada gdje je prije jedan vijek stolovala Evropa, a plava krv Petrovića oplemenila evropske dvorove, trebalo bi da obavezuje. Ne u mjeri da se bastion anticrnogorstva kakva je navijačka grupa “grobari” zbog toga mrzi, ali bi ta činjenica morala da sa sobom nosi barem dozu odgovornosti. Možda ne prvog čovjeka Pljevalja, Mojkovca ili Budve, ali gradonačelnika Cetinja – svakako.

U ušima mi još odzvanja “Crna Gora, zemlja mala, biće groblje liberala” ili ona “Crnogorci, braćo naša, palićemo sela vaša”. Moji rijetki boravci u Beogradu kada bih tamo pratio košarkaše Budućnosti, obilježile su poruke koje lede krv u žilama. Svejedno da li su to pjevali navijači Partizana ili Crvene zvezde. To je presjek onoga što nam tamo misle, to je poruka koja ima svoj cilj, to je budućnost koja nam se “smiješi” ne popustimo li pod naletom Srpskog sveta. Treba li sad da povjerujem da Bujo o tome nema pojma?!

I da: odveo je Gradonačelnik u Beograd svoje dijete. Ne znam vodi li ga na utakmice Lovćena, nemam pojma niti mi je namjera da ga podučavam kako treba da ga vaspitava, ali šta je trebalo da bude poenta kad se djetetu sugeriše da njegova prva sportska ljubav treba da bude tamo neki Partizan? Što može da zaključi dijete kada ugleda pakao Arene u kome 20 hiljada ljudi navija za jedan od dva najvažnija srpska sportska proizvoda? Pa, naravno da je kompleks inferiornosti, godinama nametan Crnoj Gori i Crnogorcima, prvo što će da “upije” glavica maloljetnog djeteta. Dovoljno je samo da dijete to uporedi sa par stotina ljudi koji gledaju Lovćen, da se sjeti malene, neuslovne hale na Cetinje, pa da sebi postavi možda logično pitanje: tata, pa gdje to mi živimo?

Lako je u situaciji koje je nastala nakon masakra u Beogradu biti pametan i ustvrditi kako je mnogo bolje što je Bujo dijete, umjesto u streljanu, odveo na košarku. Naravno da je bolje. Ali, šta znači nametanje djetetu ljubavi prema tuđem, do isto ono što velikosrpska politika više od vijek i po radi Crnoj Gori? Nešto nalik onome što nam je sugerisano još 70-tih: “Što će vam Univerzitet, kad ga imate u Beogradu?”… “Što će vam televizija kad je imate u Beogradu?” Konačno, što će nam Lovćen i Budućnost, što će nam uopšte crnogorski sport, kada imamo Partizan i Crvenu zvezdu? I majku Srbiju.

No, možda bih i sam bio naredan prihvatiti činjenicu da neko – kao alternativu svojima – voli Partizan (kao što ja volim Barselonu), ali stanje sporta na Cetinju nikako ne ide Buju u prilog. Dok on u Areni navija za Partizan, FK Lovćen mu tavori u trećoj ligi sa ogromnim dugom. Gradski stadion koji je apriorno limitiran na pet hiljada gledalaca, gradi se već šest godina, duplo duže od predviđenog roka. Košarkaški klub Lovćen živi samo u sjećanjima iz velikih “obračuna” sa KK Budućnost krajem 90-tih. Simbol grada, RK Lovćen, ne može da igra ni regionalnu Seha ligu, a kamoli da kao nekada dođe do četvrtfinala Lige šampiona.

Bujo na sve to nema odgovor. A nije da nema uticaj na stanje sporta na Cetinje. Što je najlošije od svega – nije ni pokušao da stanje promijeni.

Valjda je lakše pomiriti se sa porukom ”srpskog sveta” da Crna Gora ne treba da postoji. Da Crnogorci treba da budu samo folklorna odrednica i lagano nestanu. Da Cetinje bude samo veliki parking za litijaše kad „dogodine“ krenu put Lovćena!

Evo, ne mora da vjeruje meni. Mogao je Nikola da pita bilo kojeg posjetioca Arene što misli o Crnoj Gori i Crnogorcima – i sve bi mu se samo kazalo. Još je veća tragedija ako on to ne zna. Zaboga, jesu li njegove izjave o negiranju Crnogoraca i svetosavskoj najezdi na Crnu Goru – tek puki politički performans? I zašto je Buju pakao Arene draži od cetinjske tišine? Zapita li se ponekad koliko je učinio za ekonomiju Cetinja, ako se već pomirio sa tim da nam identitet i sportski ukus treba da generišu tamo neki navijači Partizana. Čiji je Veljko Belivuk, najjači izdanak.

Moguće je da Buju ne dopire do mozga saznanje da se djeca uzrasta njegovog sina, najčešće identifikuju sa sportskim idolima. Da ništa kao sport, ne oblikuje nacionalni identitet. Teško da je na afirmaciji crnogorskog nacionalnog identiteta neko učinio više od rukometašica i fudbalera (2011. i 2012. godine), ili danas rukometaša. Omladina je uz njih, u blagom transu, zaogrnuta crnogorskim simbolima veličala naše sportske uspjehe i divila se našoj opstojnosti.

Nikola Đurašković, gradonačelnik Cetinja, odabrao je nekoga drugog. Tuđeg. I to u državi koja bi da nam uzme dušu. Zaboga, zna li Bujo išta o 1918., o „bijelom teroru“, o Zvicerima, o Cetinju koje je u II Svjetskom ratu bilo Grad heroj, sa 49 ljudi koji su se okitili istim takvim, pojedinačnim priznanjem? Zna li čovjek što u političkom, duhovnom, kulturnom, civilizacijskom smislu njegovo Cetinje znači Crnoj Gori? Zašto je, kako reče Slavko, „umjesto mosta na Žepi, odabrao Prokletu avliju?“

Možda zato što i on misli da sve to imamo u Beogradu? Ili zato što sve naše, treba da bude srpsko? Zaboga, kako to da Bujo ne zna da bi Srbija, želi li da sebi pribavi prošlost, najradije uništila crnogorsku budućnost? Ili mu u paklu Arene, pod svjetlima grada „na dve reke“, zaslijepljenom logikom velikih brojeva, sve to ne dopire do mozga?