Ćaki, kako to neevropski zvuči!

Piše: Nebojša Redžić

„Kada se vode zamute, idi ka izvoru“, poručio je Miodrag Lekić 1993. godine na svečanosti proglašenja Cetinja za prijestonicu Crne Gore. „Crna Gora se vraća svom izvoru, crnogorskom, nacionalnom i državnom, ali i jugoslovenskom i evropskom“, dodao je tada mlađani šef diplomatije u Vladi Mila Đukanovića i izazvao gnijev i paniku u srpskim medijima. Još kada je, obraćajući se ambasadorima država koje su nekada imale ambasade na Cetinju dodao da „one ne simbolizuju prošlost nego, nadam se i budućnost diplomatskog života jednoga dana na Cetinju“, alarm kod onih koji u Beogradu bdiju nad poniznošću Crne Gore, bio je upaljen. Odmah su u Podgoricu pohrlile ekipe srpskih televizija da im Lekić objasni što je time želio reći i hoće li to Crna Gora „da se otcepi od Srbije?“

Ne znam da li je tada, ili koji mjesec kasnije, u kameru beogradskih televizija izrekao misao da je „more ispod Bara i Kotora – crnogorsko“, ali znam da je u to vrijeme popularni Ćaki razapinjan na srpskom medijskom nebu skoro kao i Milo Đukanović u nekim kasnijim godinama.

Kako god to neko tumačio, Lekić je u zvaničnom Beogradu, u krugovima SANU i među „terazijskim Crnogorcima“ proglašen za latentnu opasnost po budućnost srpsko-crnogorskih odnosa, bio je prvi ozvaničeni „separatista“ u vlasti ili, blaže rečeno, Crnogorac više nego što se to tada smjelo. Začudo, prihvatili su ga i mnogi tadašnji tvrdi liberali, jer su u njemu vidjeli onu institucionalnu kariku na koju bi mogli nasloniti svoju ideju o suverenosti Crne Gore. No, bilo je tada među liberalima mnogo onih koji su njegovu poziciju shvatili kao fingiranje DPS-a zarad prevođenja njihovih birača u redove vlasti.

Nije to bila, vjerujte, nimalo lagodna pozicija. Razapet između misli i riječi za koje je ishodište tražio „na izvoru“, s jedne i jedinstvenog DPS-a u kome tada nije bilo nimalo podrške za bilo kakvu crnogorsku individualnost i emancipaciju, s druge strane, Lekić je od tog vremena stekao jednu naviku koje se nije odrekao čak ni do današnjih dana – potrebu da se uvijek zbog nečega pravda.

U tom pravdanju ili pojašnjavanju svojih stavova, znao je odlutati, zagubiti se i promašiti temu, pomiješati babe i žabe i relativizovati ono zbog čega bi od jedne strane dobio ovacije kako bi ostao dobar i sa onom koja ga kudi. No, nesporno je da je Miodrag Lekić već na startu svoje karijere šefa crnogorske diplomatije u višepartizmu počeo graditi identitet kontroverzne osobe, koja je očas posla svoje ideje i viđenja političkog trenutka u kome živi prilagođavala svojoj prirodi koja je prevashodno težila moći i hedonizmu. Naime, takav je postao već nakon par godina kada mu je, vjerovatno, dojadila uloga preteče nekakvog imaginarnog „povampirenog“ crnogorstva (možda zato što nije imao podršku u vlasti kojoj je pripadao), pa je sve buduće uloge u kojima bi se našao, prilagođavao stavu većine. Sve dok se po povratku sa diplomatskih funkcija, odbačen od DPS-a, nije iz inata priključio opoziciji čijoj je logici razmišljanja – i kada se misli antievropski i kada se svjesno krši Ustav – ostao vjeran do današnjeg dana.

Ako Miodrag Lekić postane premijer treće vlade formirane nakon „oslobođenja“ Crne Gore avgusta 2020. godine, izvjesno je samo jedno: biće to prvi, iako sa najmanje legaliteta i legitimiteta, premijer koji je intelektualac. Makar taj pojam koristili u onom značenju kako nam je to ovih dana pojasnio ćuteći akademik CANU Dragan Vukčević.

Ćakijev put bez povratka

Začudo, sve vrijeme nakon uspostavljanja višepartizma, Ćaki je u svojim istupima bio veoma kritičan prema nekadašnjem, komunističkom uređenju Jugoslavije. To je bilo utoliko čudnije kada se zna da je svojevremeno, dobrovoljno bio polaznik Partijske škole Saveza komunista u Kumrovcu. Bio je omiljen i kod komunističkih funkcionera, jer nije tek tako bio ministar (sekretar) za prosvjetu i kulturu u komunističkoj Vladi.

Da je rođen pod srećnom zvijezdom, potvdilo se i nakon čuvene AB revolucije kada je svrgnuto komunističko rukovodstvo u kome se i sam nalazio. Naime, jedan od vođa AB revolucije bio je njegov tast Drago Vučinić koji mu je pomogao da se odmah domogne mjesta ambasadora u Mozambiku. Uzaludno se tada trudio da objasni kako ga je u Mozambik poslao premijer Ante Marković.

Slučaj je htio da se jedne decembarske večeri 1994. godine sretnemo na brodu “Laburnum”, na tek obnovljenoj trajektnoj liniji Bar – Bari. Ja sam sa ekipom jedne beogradske televizije putovao u Bari da snimim reportažu o švercu cigareta, a on sa familijom selio u Rim, kao novopostavljeni ambasador u Italiji. Čak sam ga u zoru, na palubi broda, intervjuisao dok se u pozadini prostirao pogled na zidine Starog grada u Bariju. Začudo, tada mu nije smetao šverc cigareta, jer o tome nije prozborio ni riječ. Ipak, mora se priznati da je bio prijatan sagovornik, sa izgrađenim manirima, erudita i šarmer. Bio je ponosan na svoju borbu da se neke nadležnosti koje je Crna Gora imala kao republika u novoj dvočlanoj državi, sačuvaju i ne prenose u Beograd. Jedna od njih bila je upravo diplomatija.

Prve godine njegovog ambasadorskog života na prebogatom rimskom Parioliju gdje se nalazila ambasada SRJ, nijesu zabilježene po nekim njegovim političko-diplomatskim poduhvatima. Naprotiv, kao da je sebi dao zadatak da bude što manje upadljiv i da ničim ne poremeti krhki mir koji se počeo graditi na ruševinama rata u bivšoj Jugoslaviji. No, nije bilo zanemarljivo što se brzo uklopio u rimski Jet Set. O pobjedi koju je na jednom teniskom turniru izvojevao u dublu sa Frankom Nerom, pisali su svi vodeći italijanski listovi ističući u prvi plan njegov fizički izgled. Tada je, kako je naveo Il Messaggero, „hipnotisao ženski dio publike mijenjajući majicu na sred terena“. Nažalost, sve do burne 1999. godine, njegov boravak u Rimu bio je obilježen jedino njegovim teniskim „podvizima“.

Kada je počela NATO intervencija, na italijanskim tv kanalima koji su tada u Crnoj Gori bili veoma gledani, bio je čest gost. Posebno u emisiji ”Porta a porta”, kod čuvenog Bruna Vespe, gdje je kod tvrdih Crnogoraca prosuo posljednje ostatke svog suverenističkog imidža. Naime, on je tako tvrdo branio politiku i poteze Slobodana Miloševića, da su ga mnnogi u prozapadnom i suverenističkom dijelu Crne Gore zauvijek precrtali kao potencijalnog saveznika.

No, kao što rekoh: Ćaki ne bi bio Ćaki kada ne bi varirao od sjaja do očaja. Usred teških borbi da u studiju nadjača i argumentima razdrma svoje sagovornike okrivljujući NATO i braneći politiku zvaničnog Beograda, znao je veoma glasno i sa odlučnim glasom reći i ovo: „Ako neko pokuša da izbriše i poništi crnogorski identitet, griješi teško. U tom slučaju, ja neću ostati nijedan dan u Rimu!“. Kako je u tom momentu mislio da zaštiti crnogorski identitet štiteći militantnu politiku zvaničnog Beograda koja je, nakon Hrvatske i BiH krenula da razori i Kosovo, a usput itekako brinula da zadrži Crnu Goru u sastavu “SRJ”, vjerovatno bi i danas teško objasnio. Tek, ako bilo koga od Crnogoraca starijih od 45 godina danas pitate po čemu pamti Ćakijev boravak u Rimu u svojstvu ambasadora, 90% njih će vam pomenuti njegove nastupe u emisiji ”Porta a porta”.

Slučaj je htio da se baš te 1999.godine sretnem sa njim u Rimu. Dok sam boravio u tom dragom gradu bježeći od vojske „Jugoslavije“ i Katnićeve optužnice, svratio sam u Ambasadu da potpišem neke papire. Nenadano, portir mi je kazao da me „ambasador vidio na nadzornim kamerama“ i zamolio da dođem kod njega u kabinet. Bio je poslovično ljubazan, pričao mi o tome da se trenutno bavi literaturom o familiji kralja Nikole Petrovića i da zna sve o mom slučaju o kome su tada pisali i italijanski mediji. Naime, noć prije posjete ambasadoru, bio sam gost čuvenog šoua Mauricija Konstanca na Berluskonijevom Canale 5 i pričao sasvim drugačiju priču od njegove o stanju u ex Jugoslaviji. Nije mi ništa zamjerio, ali mi nije ponudio ni pomoć, već me je ohrabrio rečenicom da je Rim grad „velikih mogućnosti“.

Zapravo, ta 1999. godina doima se kao vrijeme totalnog raskida svih veza Miodraga Lekića sa vladajućom garnuturom u Podgorici. Upravo od tada, njega političari i mediji u Podgorici označavaju kao „Miloševićevog ambasadora“, što je on, sudeći po stavovima koje je tada zastupao, zaista i bio. No, to se samo uklapa u ono prethodno rečeno – da se uvijek brzo i sa lakoćom u iznalaženju „argumenata“ priklanjao moćnijem i većem. A Ćaki je mislio da će Milošević, nakon što je „pobijedio NATO“, trajati vječno. Ipak, začudo, čak i nakon što je Milošević pao (2000. godine), Lekić je ostao ambasador u Rimu, gdje je postao aktivan sudionik društvenog života i predavač na jednom, manje značajnom fakultetu.

Istina, u njegovoj biografiji ćete naći da je bio profesor na uglednom univerzitetu „La Sapienza“, ali to, diplomatskim rječnikom kazano, ne odgovara istini. Naime, on je samo par puta pozivan da na Sapienzi govori kao gost.

Ipak, malo kada je razočarao suverenistički dio javnosti koji je 90-tih bio ubijeđen da mu Lekić svim bićem pripada, kao kada je uoči referenduma, po nalogu Voje Koštunice i Rada Bulatovića, otišao u SAD da lobira protiv nezavisnosti Crne Gore zajedno sa Predragom Bulatovićem i Nebojšom Medojevićem. To je, zapravo, bio Ćakijev put bez povratka. Jer, nakon toga, nema medija ni političara koji – kada govore o Lekiću kao političaru – ne koriste prefiks „prosrpski“ ili „proruski“.

Taman toliko su mu zamjerili i unionisti kada je 2013. godine na predsjedničkim izborima bio gotovo izjednačen sa Filipom Vujanovićem, ali nije imao petlju da proglasi pobjedu, niti da se za nju bori. Jer, teško da ima DF-ovca koji će vam danas priznati da je Lekić toga dana zaista izgubio izbore.

U svemu ima i nešto dobro

Ćaki danas, kontinuitet je onog branitelja Miloševićevog srpstva iz 1999. godine. Baš kao što je tada vidio, a nije želio da prizna da je zvanični Beograd pogazio međunarodno pravo pokušavši da etnički očisti kosovske Albance, tako i sada on dobro zna da je izmijenjeni Zakon o predsjedniku, po kome će postati premijer – flagrantno kršenje Ustava kao najvišeg pravnog akta.

On takođe zna da predsjednik Đukanović neće početi konsultacije o izboru novog mandatara. On zna da će mandat koji će mu „pripasti“ po odredbama Zakona, pasti na svakoj provjeri ustavnosti. Zna i da međunarodna zajednica neće priznati takvu vladu, da će međunarodna pozicija države biti urušena, da će EU aktivirati klauzulu balansa, tj. suspendovati pregovore sa Crnom Gorom. Zna i da će takvim ishodom biti najzadovoljniji zvanični Beograd i Moskva. Da će biti još više prosrpski i proruski, koliko god tvrdio da DF „voli Ukrajinu“. Ostaće mu samo da na Vikipediji promijeni onaj dio gdje stoji: „nacionalno se izjašnjava kao Crnogorac“, jer da je zaista to, ne bi bio predvodnik namjere da vlastitu državu pretvori u ruinu.

Taj makijavelistički princip kojim se rukovodi od početka novog stoljeća, produkt je iracionalne mržnje prema bivšim političkim saborcima, ljutnje što se nije našao na diplomatskoj listi bivše vlasti i kopernikanskog zaokreta kada je riječ o nacionalnonom pitanju naroda iz koga je ponikao. Iako svjestan što čini (primjedba o njegovim „poznim“ godinama najmanje je zasnovana u realnosti) on će dozvoliti da Crna Gora, sa njim kao premijerom, posrne do samouništenja, samo da bi servirao osvetu ljudima iz vrha bivšeg režima. Siguran sam da u trenucima dok razmišlja o propasti u koju će uvesti Crnu Goru, negdje duboko u sebi ima osjećaj griže savjesti i ubjeđenje da svetosavska ekipa sa kojom hrli ka ponoru, nije njegov svijet.

Ipak, ostaće zapisano da je glasao za izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, da je podržao „temeljni“ ugovor i tražio adekvatne riječi da opravda kršenje Ustava kojeg je svjestan. Ali, to je cijena koju je morao platiti da bi ostao u čoporu, jer je već odavno shvatio da vuk samotnjak (kakav je kao nepartijski ministar bio na početku karijere, ili kao nepartijski predsjednički kandidat) nije nimalo zahvalna uloga. A kada je već on platio cijenu, onda je skoro sigurno da cijenu (u dinarima ili rubljama) ima i ono što čini da bi Crnu Goru bacio na koljena.

Sve i da se ne ostvare ove katastrofične projekcije koje su najavili zvaničnici iz Vašingtona i Brisela, premijeru – ko god on bio – u narednoj godini se dobro ne piše. Po procjenama eksperata, već u aprilu Crna Gora ulazi u zonu bankrota, EU će nam blokirati novo zaduženje, gotovo svi prehrambeni, poljoprivredni i medicinski proizvodi biće neuporedivo skuplji nego sada, a mnoge od njih nećemo moći nigdje da nabavimo. Sredstava u budžetu ima samo za nekoliko mjeseci (plate, penzije, socijala), pa kada ostanemo bez svega toga, ljudi će shvatiti da naša kriza nema veze sa ratom u Ukrajini, a da će Ćakijevo vođenje Vlade biti samo završni čin naše ekonomske propasti.

U svemu ima barem nešto dobro: kao premijer više se neće kazivati politička nakaza i najveće političko poniženje u istoriji Crne Gore – Dritan Abazović. Teško da će Miodrag Lekić – sve i da se pretvori u ljudoždera, za vrijeme svog kratkog mandata na čelu niodkoga priznate vlade, biti u stanju da ga u nesojluku – nadmaši.