Cetinje je „kontaminirano“ ljubavlju

Piše: Nebojša Redžić

Zašto je Jakov odlučio da eskivira ustoličenje na Cetinju? Zbog iskustva Joanikija ili uprkos njemu? Što je to što novog, slučajnog predsjednika Crne Gore, podstaklo na bijeg ka Podgorici i simbolično – mjestu nepunih 100 metara udaljenom od onoga na kome je 1918. godine održana nesretna Podgorička skupština?

Mora da je Jakov Milatović na neki svoj, oksfordski način, razumio da je već tri godine na sceni tiha okupacija Crne Gore, pa ga je neko naučio da su se i Nemanja i Murat i Napoleon loše proveli uvijek kada bi kidisali na ovaj krš. Moguće da ga je tome podučio Joco Markuš, najekstremniji velikosrbin među Cetinjanima i najimaginativniji Cetinjanin među velikosrbima. Možda mu je u odluci da eskivira Cetinje pomogao i Balša Brković elaboracijom da je Cetinje nastalo „ne zbog nečega, neko uprkos svemu“ te da je „kada ništa nije bilo moguće, Cetinje bilo moguće“. A možda je stvar još jednostavnija, pa je turizmolog Filip Adžić procijenio da se opet sprema neki Belveder, mnogo masovniji od prošlog (baš kao što će biti predstojeća turistička sezona) iako za tako nešto nema opiljivih nagovještaja.

Tek, da se mlađani „evropejac“ Andrej Milović zadržao na oštrim kišobranima za probadanje političkog protivnika, kao načinu odbrane od nove velikosrpske najezde, bila bi to mnogo prigodnija metafora, od one nebuloze o potrebi „dekontaminacije Cetinja“. Čak je mogao da patentira pronalazak i ponudi ga političkom prijatelju Evrope sad, francuskom ambasadoru Timonijeu za neku novu francusku, ovoga puta kišobran revoluciju kojom bi se tamošnji demonstranati suprotstavili policiji. Jer pariški prosvjednici za Timonijea nijesu fašisti zato što su Francuzi. Uprkos agresivnim Cetinjanima koji to jesu. Zbog kišobrana.

Ali, čovjek (Milović) je lupio i ne samo ostao živ, nego je na žestokim mukama da objasni kako nije mislio to što je zaista mislio. Eto, slučajno mu se desilo da mu se misao poklopila sa Adolfom iz mladih dana, mada sam siguran da on to nije ni znao. Veći je problem, međutim, što se ni nakon reakcije javnosti, ne samo nije oprao, nego se još dublje zaglibio u trulež nemoći nove mlađane elite da unese makar retoričko osvježenje na ovdašnju političku scenu.

Pomenuh kišobrane. Oni su u vrijeme Liberalnog saveza koji je, opet, nastao na Cetinju kao i štošta u crnogorskoj istoriji, korišćeni kao metafora, a ne kao oružje. Evolucija u namjeni kišobrana, kada je u pitanju Milovićevo viđenje Cetinja je čudesna. Vjerujem da mu je neko, ipak, rekao – jer je 1996. godine bio mlađano momče – da je na veličanstvenom mitingu Narodne sloge na Trgu u Podgorici, Slavko Perović okupljenoj masi rekao: „sklopite kišobrane“! Ma šta rekao, naredio! I masa ujedinjenih Crnogoraca i Srba, tada ga je poslušala. Kakva simbolika! Uprkos tadašnjem jedinstvenom DPS-u. Cetinje je i tada, baš kao i prije i poslije toga, bilo mjesto gdje je sve počelo. Čak i otpor Demokratskoj partiji socijalista dok je služila Miloševiću. I bilo bi – ako ga ikada poklope, a neće, ovakvi kao što je Milović – mjesto gdje sve završava, odnosno kraj Crne Gore.

Ali, ko kaže da su Milović i njegovi istomišljenici predisponirani da to razumiju?! Njihovi horizonti su skučeni, a njihova vizija budućnosti Crne Gore završava se na uništenju DPS-a. Koji je, reče Milović, Cetinje „kontaminirao podjelama i mržnjom“. I sada bi on, glavom i bez brade, da nauči Cetinje i Crnogorce šta je to prava, autentična, dekontaminirana Crna Gora! Po nekim novim pravilima propisanim u Francuskoj 7 u Beogradu, možda baš u vrijeme dok je Milović prisustvovao vojnoj paradi na kojoj je, sve razmišljajući kako da napiše afirmativan esej o NATO-u, pozdravio Putinovo naoružanje i vojnu opremu.

Dakle, istržući iz konteksta Milovićevu namjeru da dekontaminira Cetinje, Jakov Milatović je odlučio da ga drži za riječ, pa će vjerovatno svoju narednu inauguraciju tamo neke 2028. godine ostaviti za neko novo Cetinje na koje ćemo se morati navikavati.

PES kao nekada DPS

Kako bi izgledalo to neko novo Cetinje, na koje bi evropljani sad da bace prokletstvo Otvorenog Balkana i srpskog sveta, možemo samo da zamišljamo. Možda bi bilo najbolje da ga ograde. Da ljudi iz njega ne odlaze, jer vele da u njemu konači svega šest hiljada duša. Nijesu jedino objasnili što bi bilo da se svi Cetinjani vrate kući kada im Evropa sad razvije ekonomiju i dovede strane investitore?! Da li bi im otvorili radna mjesta i naučili ih da je bolje da nešto rade, nego da njeguju plodove podjela i mržnje koje im je, kako rekoše, ostavio DPS? A kada ih ograde, mogli bi na ulazu – umjesto one Vickovićeve „Cetinje ne radi“, da stave tablu „Rad oslobađa“. Na tako ograđenom Cetinju, dekontaminacija bi mogla da počne. Po receptu mladog Adolfa. I po mjeri Rakovića, Bećkovića ili Joanikija II, svejedno.

Čudne se stvari dešavaju ljudima kada služe. Već sam ranije pisao o tome da, kada služiš, gazdama nikad nijesi dovoljno dobar. Tako je i sa čelnicima Evope sad. Čak ni Jovana Jeremić za njih nema „lepu reč“. Nego se voditeljka otvoreno pita „kako to da je Srbima Jakov Milatović dobar, a neće da povuče priznanje Kosova i ukine sankcije Rusiji, a Vučić im je izdajnik?“ Zna Jovana, naučili su je, gdje da gađa. Stalnim presingom da nijesu po mjeri Beograda i da su „očekivanja od 30. avgusta bila veća“, oni zapravo nameću svojim marionetama u Crnoj Gori da se nadmeću u sluganstvu i uvijek nanovo dokazuju. I to će ih pratiti dok god su ona karta na koju SANU i SPC igraju. Čak je i nagovještaj raskola u PES-u, zapravo borba između onih koji bespogovorno služe Vučiću i onih drugih, koji samo služe Vučiću.

Zato je meta locirana. Izostanak inauguracije u Prijestonici, zapravo je potreba da se Cetinje u očima javnosti ekstremizuje do te mjere, da bi čak i ulazak tenkova u grad jednoga dana imao opravdanje u očima (litijaške) javnosti. No, prije tenkova, treba objasniti naarodu zašto se Cetinje ne uklapa u njihovu viziju Crne Gore. I zašto baš Cetinjani neće ili ne žele glasno proklamovano pomirenje o kome bruje od 30. avgusta. Misle, naravno, na ono pomirenje po kome bi se Cetinjani, skupa sa svim preostalim Crnogorcima, pomirili sa činjenicom da smo se svi odreda posrbili. I da nas više nema.

Onaj kome to nije jasno, ne može pretendovati da u sebi ima išta crnogorsko.

Što onda Cetinju rade oni koji su nas prije tri godine „oslobodili“? Pa, isto ono što je od 1990. godine radio jedinstveni DPS. Uskraćivanjem inauguracije, žele marginalizovati grad (ni Momir Bulatović se 1993. godine nije inaugurisao na Cetinju). Floskule o oporavku cetinjske ekonomije, nijesu začinili čak ni nekim lažnim obećanjem o otvaranju fabrike čokolade. Pominju Obod, Košutu, Bojanu…a ne obećavaju investicije. Za to vrijeme, dešava im se na Cetinju isto ono što su doživjeli Branko Kostić i Momir Bulatović dok su tamo dolazili u misiju asimilacije. Čak su i raskol Milojka i Jakova fingirali da bi pustili u javnost šaptačku diverziju o tome da je prvi Crnogorac, a drugi Srbin. Kao nekada Milo i Momir.

I u čemu se onda razlikuje odnos Evrope sad prema Cetinju, od onoga koji je imao jedinstveni DPS? Aha…  pa u dekontaminaciji.

Cetinje morate poštovati

Treba biti neznaven, zlonamjeran ili prosto, samo premlad (jer toga nema u školskim programima) pa ne znati da je Cetinje oduvijek, pa i u famoznim 90-tim imalo samo jednu konstantu: prijatelj je do njega iz Boke ili Podgorice mogao za dvije ure, a neprijatelj – nikad. Tako je bilo od pamtivijeka do Belvedera, a sva je prilika da će biti i ubuduće. Evo, neki se čak, svjesni svoje nečastivosti prema tom gradu, unaprijed predaju. Pa neće doći, iako bi trebalo. Makar im lično Filip Adžić garantovao bezbjednost.

Ali, varaju se oni koji bi da ukalupe taj grad, da ga predstave kao jednouman, uniforman, kompaktan. Nažalost, ili na sreću, nije tako. Ima Cetinje i svoje Srbe i svoju Uru i svoje Demokrate… i one koji bi da mu vide potonju uru. Zato ga treba posmatrati iznijansirano. Ali, razumjeti njegovo veliko srce. I njegovu pruženu ruku svakome, bez obzira koliko se razlikuje. Čak i ako dođe sa trobojkom. Ili u dresu Crvene Zvijezde. Lično sam gledao takve kako prolaze Dvorskim trgom i niko ih poprijeko ne pogleda.

Cetinju možete raditi sve, ali ne možete da ga ne poštujete. Ne možete mu dirati u Crnu Goru. Jer, to je kao da mu dirate majku, kao da mu želite iščupati srce. Kao da ga želite dekontaminirati. A to neće moći. Za takvo što ne postoji recept. Ni način. Jer, Cetinje je kontaminirano neuništivom ljubavlju prema Crnoj Gori.

Iza onoga što se dešava Crnoj Gori i Cetinju, stoji – da se ne lažemo – samo jedna ključna riječ: asimilacija. Jer, između popisa stanovništva u Srbiji gdje je od 147 hiljada Crnogoraca (1981.) ostalo samo 20 hiljada i potrebe dekontaminacije Crnogoraca, nema nikakve razlike. Taj proces koji je počeo još u vrijeme Ilije Garašanina sa Načertanijem 1844. godine, nikada nije prekinut. Čak ni u vrijeme samoupravnog socijalizma, kada su crnogorski komunisti bili tihi saučesnici u toj poganoj raboti. Školski programi, medijski poklopljena Crna Gora i odsustvo pokušaja da se obnove ukinute značajke crnogorskog identiteta, učinile su da je zapravo teren za asimilaciju najbolje pripremljen upravo u Titovo vrijeme. Velikosrbi su nakon 1990. godine, zaključno sa današnjim izvođačima radova u liku Milatovića, Joanikija II i njima sličnih, samo došli na gotovo.

Pomenuh maločas Pink tv. Gledam ga svakoga jutra, iako ne mislim da sam mazohista. Tamo postoje gosti- specijalisti za Crnu Goru, koji iz Beograda nimalo skriveno dijele lekcije svojim crnogorskim marionetama. Tako u njihovim riječima možete prepoznati sve: od uputstva Dritanu, Jakovu i sličnima kako da tumače Ustav i ignorišu pravni poredak Crne Gore, do podjele zadataka o načinu ekonomskog urušavanja države koji bi proizveo potrebu da se pomoć za goli spas i preživljavanje potraži u Beogradu.

U Beogradu je odlučeno da se i Milatovićeva inauguracija održi u Podgorici. Ne zato što se boje nenajavljenog protesta ili blokade puta, već da bi se Prijestonica ekstremizovala i marginalizovala. I pripremila za konačni obračun. Mlađani Milović zato je bio samo malo neoprezan i rekao ono što svi u ”srpskom svetu” misle, a samo Aleksandar Raković može da kaže. I Joanikije II da aminuje.