Da li ovo Crna Gora „šaptom pade?“

Piše: Milenko A. Perović

Zna li se išta postoji li još Demokratska partija socijalista? Umije li iko dati pouzdano obavještenje kud se đedoše dvije crnogorske socijaldemokratske partije? Je li se šta čulo za Liberalnu partiju Crne Gore? Sva je prilika, glavari su im se skamenili!

Postoji li još Bošnjačka partija? Nekakvi joj čelnici u somnambulnom stanju tvrde da se bez njih ni ubuduće neće moći formirati nikakva „crnogorska“ vlada? Slatka snoviđenja im podstiče frapantna nesposobnost da povijesne spoznaje primijene na današnje vrijeme. Nijesu se avizali da ideološki potomci Pavla Đurišića danas vladaju Crnom Gorom! Što su danas „s tašnjom i mašnjom,“ najmanje znači na nijesu spremni i sposobni da dovrše s Bošnjacima ono što je Đurišić započeo!

Liše jedne, djeluju li albanske partije još uvijek u Crnoj Gori ili su počele s pobijanjem zapadnih kiljana „Prirodne Albanije?“ Ima li ikakvog organizovanog hrvatskog „političkog subjekta“ da bi se glasnuo o stanju stvari u čemernoj današnjici Crne Gore ili čekaju da im Zagreb namjernom zbrkom opet potroši garantovano poslaničko mjesto?

Od kad su osnovane, ove partije nijesu imale više posla nego što bi ga danas morale imati. No, važi to pod pretpostavkom da se drže svojih suverenističkih programa i multietničke demokratije te bezuslovne usmjerenosti na odbranu suverenosti i nezavisnosti države Crne Gore!

Nikad nije bila veća potreba za njihovim apsolutnim političkim angažmanom s pozicije jasno određene ideologije suverenizma, jer je svakome postalo jasno da vladajuće četništvo ima namjeru da sistematski ubije Crnu Goru i uveliko to čini na svakom koraku!

Nikad nije bio snažniji ni urgentniji politički imperativ da rukovodstva i članstva ovih partija spregnu sve svoje snage – sad i odmah – u jedinstveni antifašistički front za odbranu građanske i suverene države.

Nikad ni njihov lični i kolektivni opstanak nije bio tako nadvijen nad ambisom, jer vladajuće četništvo korak po korak ponavlja isti sinopis zla u Crnoj Gori koju su mu preteče krvlju i vatrom ispisali 1918. godine! Zar je teško predviđeti da će vladajući četnici – kad se ostrve prvom nedužnom krvlju koju proliju- pripadnike i rukovodstva ovih partija loviti kao zečeve, zatvarati u kaveze i ubijati!? Zar ne znaju šta je srbijanska soldateska – uz pomoć domaće ološi – činila od dijelova političke i kulturne elite koja je ostala vjerna Crnoj Gori i kralju Nikoli?

Prema mjeri svoga nekadašnjeg i sadašnjeg političkog uticaja, svaka od ovih partija ima dio odgovornosti za katastrofalno političko, civilizacijsko, duhovno i moralno stanje u kome se našla Crna Gora. Kunktatorsko i kalkulantsko držanje ovih partija u izbornom procesu 2020. godine i u cjelokupnom procesu sistematskog državnog propadanja u potpunosti opravdava ocjenu da je Crna Gora „šaptom pala“ u ruke svojih najgorih dušmana!

Kao što je negda Bosna „šaptom pala,“ danas je i Crna Gora „šaptom pala!“

Njen pad pod vlast velikosrpskog klerofašizma previše podśeća na pad srednjevjekovne Bosne pod vlast Osmana! Držić se u djelu Dundo Maroje, bolje od ikakvog istoričara, o njenom padu lucidno izrazio: „Bosna šaptom pade!“ Izraz se poslije pojavio i u obliku: „Šaptom Bosna poginu!“ Ući će u zbirku dubrovačkih poslovica i do danas zadržati heurističku vrijednost, jer označava svaki brzi pad bez ozbiljnog otpora kome se niko nije nadao. Pa i sama riječ šapat ovđe ne znači samo tiho govorenje, nego nečastan i sumnjiv način opštenja među ljudima koji se loše završi!

Izraz u cjelini ukazuje na činioce koji dovode do grdnih padova država: veleizdaja, zavjera, spletkarenje, ali i politička naivnost i nespremnost za borbu. Svi su ovi činioci bili na djelu kad je Bosnu 1463. godine osvojio turski sultan Mehmed II Fatih.

Ima li kakve vajde od traženja analogija između stare Bosne i današnje Crne Gore? Ima, ako pomaže da se bolje razumije što je Crna Gora pala i kako će se ponovo uzdići! Doduše, analogija u logici ima status manje plauzibilnog oblika zaključivanja. Kada se prenese na teren zaključivanja o povijesnim pitanjima, još je manje vjerodostojna.

Kad se otrgao od antičkog poimanja cikličnosti vremena, Polibije se usudio da tvrdi da povijest nije stalno ponavljanje, nego je u njoj na djelu stvaranje nečega novoga! Nije to svuda bezuslovno tako. Nesreća je pojedinih regija svijeta da se u njima povijest neodoljivo i nepodnošljivo ponavlja zbog stalnog djelovanja istih ili sličnih povijesnih činilaca. Teza o „vječnom vraćanju istoga“ – koju pripisuju Ničeu, iako je starija od njega dva i po milenijuma – jedinog pouzdanog svjedoka ima na zapadnom Balkanu!

Od stare Bosne do današnje Crne Gore sve povijesne varijable su se izmijenile. No, izgleda da se lako ne mijenjaju činioci koju uzrokuju nastajanja i nestajanja balkanskih država. Evo srodnih činilaca koji učvršćuju stav o analogiji pada stare Bosne i nove Crne Gore!

Povijesni izvori kazuju da je Bosna bila tvrd orah za sile svoga vremena. Osmani su joj stajali na granicama stotinu godina, prežeći kako da je osvoje! Na granicama Crne Gore mnogo duže je prežao sličan opaki neprijatelj. Bio je čak opakiji od Osmana, jer je  u potonjih stotinu godina u njoj kupovanjem duša, mentalnom idiotizacijom i falsifikovanjem identiteta izgradio ogromnu „Petu kolonu!“

Bosansko plemstvo nije gradilo strategiju odbrane od Osmana. Naprotiv, od turskoga sultana tražilo je da presuđuje u njihovim internim sukobima. Nije ono shvatalo da daleko nije stigao niko ko dopusti da mu dušmanin vršlja po kući! U Crnoj Gori je ukorjenjivana svijest da je Srbija bogatija, veća i pametnija pa se na nju treba ugledati! Štaviše, treba joj dopustiti da arbitrira i svemu, počev od toga postoje li Crnogorci i da li im je uopšte potrebna država! Generacije crnogorskih političara i intelektualaca trčale su u Beograd da im „ovjeri pamet“ i kaže ko su, šta treba da misle i čine!

Bosna je imala Bosansku crkvu i bogumile. Katoličanstvu i pravoslavlju opasna je bila bogumilska vjera, jer je bila bliža jevanđeoskom hrišćanstvu. Opasna im je bila i Bosanska crkva, jer je bila oslonac Bosanskog kraljevstva. Na Bosnu su ujedinjeni Istok i Zapad vojštili krstaškim i križarskim ratovima! Imala je Crna Gora svoju pravoslavnu vjeru, opasnu po hegemonističke pretenzije svetosavlja. Ima ona Crnogorsku crkvu. Pod nagovorom svetosavlja, protiv nje iz kalkulantskih razloga vojšte sve pravoslavne crkve.

Bosansku staru državu razarali su vladalačka gramzivost i bezobzirost, dinastičke razmirice, osionost plemstva, turska podmićivanja velikaša, lakovjernost i izdaja. Savremenu crnogorsku državu razarili su gramzivost, bahatost, korupcija, slabo razabiranje u pitanjima fundamentalnih interesa države, podmitljivost „velikaša“ i njihove klijentele te potpuno odsustvo svijesti o opštem interesu i onome što je od sudbinske važnosti za održanje Crne Gore!

Bosanski kralj Stjepan Tomašević nadao se da će ga od turske opasnosti zaštititi hrišćanske zemlje. Računao je ponajviše na pomoć od ugarskog kralja Matije Korvina. Crnogorska vladajuća nomenklatura nadala se da će je od spoljašnje i unutrašnje opasnosti zaštititi članstvo u NATO paktu, kao i opšta podrška zapadnih „hrišćanskih zemalja“ i šarena laž brzoga pristupanja Crne Gore Evropskoj Uniji. Ponajviše se ono nadalo u Ameriku.

Kad se viđelo da od hrišćanskih zemalja nema pomoći, bosanski kralj načinio je potez očajnika. Ponadao se da spas može naći u turskom obećanju da će on i dalje vladati. Uslov je bio da ubijedi plemstvo da sve gradove bez borbe preda Turcima. Crnogorska nomenklatura – kad je pala s vlasti 2020. godine – povjerovala je da se može vratiti na vlast „kohabitacijom“ s pobjedničkom „Petom kolonom.“ Po zloj pameti ili po dogovoru, potrudila se da svaki pokušaj spontanog suverenističkog otpora četništvu „zavede za Goleš planinu.“

Bosna je za neđelju dana pala bez borbe. Turci su se kralju odužili za „demokratičnost“ i kooperativnost tako što su ga smakli. Fašistička ohlokratija je bez ikakvog otpora ščepala Crnu Goru u ruke 2020. godine. Za mirnu predaju vlasti, odužila se staroj nomenklaturi revanšističkim divljanjem. Zakonomjerno je da onaj ko prizna rezultate nelegitimnih izbora postane predmetom iživljavanja fukare koja je „pobijedila,“ tj. otela pobjedu!

I prije no što je Bosna pala, pojavili su se prevrtljivci, oportunisti i konjunkturisti da pređu u redove „pobjednika“ i ponude mu svoje usluge. Turci su, na primjer, ubijedili Radaka da im bez borbe preda kraljevski grad Bobovac. Nagradili su ga smrću: „Kad si izdao svoje, izdaćeš i nas!“ Kad je pala stara „crnogorska“ nomenklatura, zakonomjerno se pokazalo koliko je u njoj bilo velikosrba, karijerista, konjunkturista, uopšte, antropološkog planktona koji se lijepi za svaku vlast! Vladajuća ohlokratija ih još uvijek rado prima. Ne čini to što su joj potrebni, nego da do kraja moralno dotuče partije koje su bile dio nomenklature. Kad to oposli, glavačke će ih izbacivati „iz svojih redova.“

Bosni je bilo potrebno pet stotina godina da – zahvaljujući jugoslovenskim i bosanskim komunistima – obnovi svoju državnost! I opet, kao i za zemana kralja Stjepana, njeno postojanje bilo je nepodnošljivo Istoku i Zapadu! „Hrišćanske zemlje“ u čiju se pomoć negda nadao zlosrećni kralj Stjepan, poslije ratne nesreće iz devedesetih godina uredili su Bosnu tako da nit´ postoji niti mre! Istu formulu Zapad danas isprobava na Crnoj Gori. Ona niti više postoji kao suverena država niti je ukinuta kao suverena država! Ni moneta za potkusirivanje nikad ne zna u čije će ruke dopasti ni šta će se njome „prebijati.“

Ima li smisla nadati se da će oni koji su Crnu Goru doveli u povijesni bezizlaz umjeti i smjeti da je vrate na pravi povijesni put? Nada ima smisla ako se ove partije prenu iz letargije i shvate da je državotvorni zadatak još uvijek na njihovim plećima! One moraju početi okupljati sve što je sposobno da brani Crnu Goru! Prva alternativa je 1918. godina! Druga alternativa je osnivanje potpuno novih političkih subjekata na suverenističkoj platformi!