Dan kad je otišo Hase

Piše: Andrej Nikolaidis

Đukanovića je na kraju pobijedio naoko najslabiji protivnik sa kojim se sreo. No to je tek iluzija. Njega je pobijedilo vrijeme. Koje će pobijediti i svakoga od nas. Nije zabilježeno da je vremenu neko do sada utekao.

To što si na vrhuncu njegove moći pobijedio Miloševića, eto, ne znači da ćeš četvrt vijeka kasnije pobijediti Milatovića.

Zamislimo život kao liniju metroa sa mnogo stanica. Neki voze a neki se voze. Svejedno. Kad si dolje, za sve važi isto: najvažniji je onaj svijetleći znak na kojem piše „Exit“.

Na osnovu onoga što su sinoć govorili pobjednici, neko bi pomislio da nisu potukli čovjeka koji im je još prije dvije i po godine, zbog jednog osvojenog mandata više, mirno predao vlast. Nego da su, evo, svladali mješanca Tajsona, Kaligule, Džingis Kana i Godzile, nakon što je ovaj na njih poslao avione, tenkove i sve Orke Mordora. Ništa je Sutjeska pri tome koliko su ovi postradali u borbi sa Milom.

Ne bih da kvarim merak, razumijem da je primamljivo uživiti se u isprazno crnogorsko kurčenje. Evo, ima među vama i dobrija guslara, što pišu pjesme još ljepše od onih što ih prave Danica Crnogorčević i čoek joj: guslajte.

Ako nekome nije jasno šta je juče pobijedilo, eno snimaka pobjednika koji slave. Meni se čini da oni ljudi, koji su izgledali kao new age verzija četnika iz Bulatovićevih filmova, imaju neka očekivanja od pobjednika. Od kojih nemala očekivanja imaju i negdašnji crnogorski suverenisti koji su ih podržali i glasali. Ovi drugi će lako biti namireni sa nekoliko ambasadorskih i ministarskih mjesta. Oni prvi bi mogli biti problem.

Uglavnom, nema Mila – nema više isprike za neispunjena obećanja. Ako sam dobro razumio – ispravite me griješim li – jutros smo se probudili u novoj Crnoj Gori koja je Lihtenštajn na moru. Naaaaaaaarod je pomiren. Kriminal i korupcija poraženi. Ovo je sad vestminsterski tip demokratije. U EU ulazimo za nekoliko godina, a možda i prije. Niti jedna majka više zbog lopovske vlasti sina neće morati slati na Oksford. Velikosrpski nacionalizam ne postoji, niti prema Crnoj Gori ima pretenzije. Crnogorski nacionalizam će biti isušen, kao bara puna komaraca. Natalitet će procvjetati, o čemu su Milatović i Spajić već postigli dogovor sa Joanikijem. Plate će biti hiljadu eura pa naviše. Ovo, jebi mi oca, od jutros nije zemlja: ovo je džennet na zemlji.

Dok ne dođe MMF i prekine desnopopulističku žurku, da vidimo šta će pobjednici sa dvotrećinskom većinom koju će imati nakon parlamentarnih izbora u junu. Ako krenu u promjenu naziva jezika, himne, zastave, ili pak poslušaju Front pa uvedu i „konstitutivne“ narode pa bosnizuju Crnu Goru, a možda uvedu i Dom naroda – neće li to biti „bavljenje identitetskim temama“, „svađanje Crne Gore“ i odstupanje od „samo ekonomija“ principa?

Ostalo je predivljivo. Odmazda, hapšenja, javna sramoćenja, partijska zapošljavanja, zamjena Milovih tajkuna njihovim tajkunima, jačanje uticaja SPC…

Ok. Kontrarevolucija je završena. Antibirokratska revolucija 2.0 je privedena kraju. Kao što je 1989, da bi zaživila istinska demokratija, bilo „potrebno samo da oni odu“, sad je bilo „potrebno samo da on ode“.

Evo, otišo.