Demokrate kao elementarna nepogoda

Piše: Nebojša Redžić

Prije par sedmica pomenuo sam meni neobjašnjivu potrebu profesora Univerziteta Crne Gore da se bave politikom. Uz nadu da ne glorifikujem bez pokrića zvanje univerzitetskog profesora, pitao sam se i pitam se zašto oni teže da budu u društvu mnogih polupismenih skorojevića sa lažnim diplomama koji su se obreli u politici jer nema drugog legalnog načina da u Crnoj Gori ne radiš ništa, a živiš dobro.

Na bih sada o potrebi aktuelnih političara da se odreknu onoga što jesu u nacionalnom, identitetskom smislu. Potrebi da sunovrate vlastitu državu zarad druge, tuđe. Ali da su nesrećnici pročitali išta, da su se na vrijeme edukovali, saznali nešto o prošlosti, tradiciji i kulturi države u kojoj su rođeni i žive, možda bi sve bilo drugačije. Ovako, neobrazovani i polupismeni, sa mozgovima oblikovanim na raznim megatrendovima i singidunumima, oni su sebi uzeli u zadatak da oblikuju našu stvarnost po mjeri svoga neznanja. I zato nije čudno što više od polovine crnogorske omladine koja se školuje na normalnim fakultetima i uči po cijeli dan, želi da što prije ode što dalje od ove besudne zemlje u kojoj nema ni pravde, ni sistema, ni budućnosti.

Pomenuh maločas megatrend („m“ je malo, jer to ne postoji). I prva asocijacija mi bješe onaj Bogdanović iz Demokrata koji vedri i oblači crnogorskim političkim prostorom, taman kao da vodi porijeklo od nekog plemenitog roda koji je osnovao Crnu Goru i u nju donio pismenost i kulturu.

Boris Bogdanović – poznatiji kao Boki starleta sa megatrenda

To je isti onaj tip koji sa nevjerovatnom dozom mržnje, onako sav ukočen poput falusa kao arhetipskog simbola plodnosti i stvaralačke snage prirode, govori o bivšem sistemu satima i danima, bez obzira koja je tačka na dnevnom redu parlamenta. Budući da ni sam nijesam bio oduševljen bivšim sistemom, čudim se još od prvog dana života u oslobođenoj Crnoj Gori da čovjek koji se u startu deklarisao kao diplomirani pravnik, sa toliko zlobe, gnijeva i površnosti traži mane tamo gdje ih dominantno nema, a svaku bogovetnu glupost nove vlasti pravda nečim što se dešavalo prije pet i više godina.

Nekako mi više od svega liči na neuspješnog poslovnog čovjeka koji je svoj ko zna kako stečeni kapital uložio i neki biznis, pa mu ga je pokvario ili preoteo neki DPS-ovac, a sada su mu svi krivi i želi im se osvetiti. Jer, zaboga, on je sada vlast, od je ideolog partije ljigavaca koji ćute na svaku bruku nove Crne Gore, a ponose se svakim udarom na čast, tradiciju i slobodu ove nesrećne zemlje.

Sjetih se da sam prije pet godina zakupio kancelarije za portal „Luča“ u zgradi preko puta SNP-a. Ispostavilo se da i on tu živi. Ne baš svakoga jutra, odmah pored naših vrata, parkirala bi se dva-tri automobila iz pratnje tadašnjeg predsjednika parlamenta Alekse Bečića. I dobro…sve je bilo u redu dok jednoga dana nije u naše prostorije banula policija u civilu. Bez mnogo uljudnosti i stila, rekli su da su došli da se raspitaju ko smo, a pogotovo ko to kod nas dolazi. Vele, ovdje povremeno boravi predsjednik parlamenta. Rekoh, koliko znam, ovdje živi neki poslanik, a ne šef parlamenta. Ma, ne…šef tu samo povremeno dolazi, objasnio nam je policajac i nastavio da insistira da mu nabrojim ljude koji će dolaziti kod nas. Iz bezbjednosnih razloga. Gospodine, to je kao kad bih Vam dao vremensku prognozu za narednih par mjeseci. Ali Vam garantujem da su oni koji dolaze ugledni, normalni i beskonfliktni ljudi. Otišao je nezadovoljan da raportira onome koji ga je kod nas poslao. Zamislite taj mozak sa megatrenda.

Ne baš svakoga jutra, odmah pored naših vrata, parkirala bi se dva-tri automobila iz pratnje tadašnjeg predsjednika parlamenta Alekse Bečića

Ovaj zahtjev poslanika, stanara Bogdanovića – da mu popišem sva imena onih koji će jednom doći u moje prostorije – to je otprilike isto ono što je tražio njegov partijski sapatnik Šćepanović kada je od predsjednika Višeg suda zahtijevao da se sudskim odlukama preciziraju sve moguće situacije vezane za osobe kojima je određena mjera nadzora: „a šta ako on uđe u komšijinu sobu?“

I to je osoba koja je spremna i naredna da se uhvati u koštac sa organizovanim kriminalom. To je tip koji hara bezbjednosnim sektorom, koji piše optužnice, koji ima uvid u ono što policija zaplijeni dok sumnja, da bi on umjesto sumnje tvrdio i izricao presude prije nego i postupak počne. Za tako nešto potrebno je da zgaziš i pravo i procedure i zakone. A njemu to basta.

Demokrate kao personifikacija neprava

Ne bih da se ovaj tekst pretvori u priču o Borisu Bogdanoviću. On je samo jedna efemerna pojava, deblo koje je elementarna nepogoda koja je pogodila Crnu Goru nanijela ovuda a da nas nije pitala. Uzeo sam ga samo kao metaforu današnjega dana crnogorskog, kao strašni sud neznanja, površnosti i umišljenosti koji je pogodio naše krajeve, a da to nijesmo htjeli.

Želim da pričam o nepismenosti i nepravu, samo primjera radi pominjući likove koji su personifikacija njihove negacije. Nije tu samo nesrećni Bogdanović kriv. Ni onaj njegov akcenat kakav ne postoji ni u jednom kraju Crne Gore. U istom su ešalonu i ona Nedovićka iz PES-a, onaj Leković sa bradom, ona Kaluđerovićka iz Zete, onaj Dragović što riče umjesto da govori. Otkuda odjednom, u samo jednom cunamiju, toliko neviđenih pojava, gdje je to učilo da mrzi, što im je to ova nesretnica Crna Gora skrivila da je toliko ne podnose? Jer, da se razumijemo: ne možeš zbog nekog tamo Ilije mrzjeti svetoga Iliju. Jednako: ne možeš zbog nečega lošeg što je radio DPS, mrzjeti vascijelu Crnu Goru. A njima je za sve anomalije bivšeg sistema – kriva Crna Gora.

Otkuda odjednom, u samo jednom cunamiju, toliko neviđenih pojava, gdje je to učilo da mrzi, što im je to ova nesretnica Crna Gora skrivila da je toliko ne podnose?

Možemo li makar pokušati da zamislimo što u takvim glavama znači činjenica da žive u zemlji gdje je, dok je Kristifor Kolumbo još putovao da otkrije Ameriku, izašla prva ćirilična knjiga kod Južnih Slovena 1494. godine? I to u prvoj državnoj štampariji na svijetu. U doba dinastije Crnojević. U vrijeme kada Srbija nije postojala.

Sjete li se kada „uzmu riječ“ i počnu se razbacivati floskulama naučenim na lažnim fakultetima i ostalim tamnicama znanja, da se neko mnogo pismeniji i umniji od njih smijulji gledajući i slušajući kako u minuti izbace gomilu gluposti demonstrirajući svoju nepismenost 530 godina nakon Oktoiha?

Ili, hajde da se prisjetimo da je Petar I još 1798. godine objavio Zakon opšči crnogorski i brdski kojim je profilisana državno-pravna svijest Crnogoraca i ustanovljena sudska vlast. Možda da pomenem Stegu koja je dvije godine ranije obavezala na čvrsto jedinstvo Crne Gore i još neoslobođenih crnogorskih Brda, te na moralno sankcionisanje izdaje?! Zašto danas, 230 godina kasnije nije moralno sankcionisana izdaja Crne Gore?

Još kada bi nesretnici znali za veličanstvenog Valtazara Bogišića kojeg neki od njih, koji su pokušali da nešto pročitaju, zovu Baltazar! A Baltazar je lik iz crtanog filma koji je krajnji domet njihovog uma.

E, taj Valtazar Bogišić predstavio je 1888. godine Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru koji je bio sinteza običajnog prava i modernih tekovina pravne nauke. On je regulisao imovinsko pravo, stvarno i obligaciono.

Zamislite kada bi bilo moguće da gospodin Bogišić danas sjedne ispred televizora, da gleda Skupštinu i čuje pravne eksplikacije Borisa Bogdanovića. Vjerujem da bi prvo tražio da mu uklone onu bistu koja stoji ispred Pravnog fakulteta, a potom bi ponovo umro prethodno tražeći da ga odnesu u njegov Cavtat. A ovima novima što se predstavljaju kao vlast, poklonio bi onu svoju: „što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“. Jer, vlast rođena u manastiru, pa bio to i onaj sveti ostroški, crnogorski, ne može opstati na neznanju, površnosti i izdaji.

Crna Gora je sve to znala da pravno normira u svojoj istoriji. Naravno i izdaju. Ovovremena – ne zna.

Svanuće opet Crnoj Gori

Ima još jedna epizoda iz crnogorske tradicije koju su današnji djelatnici vlasti, posebno oni sa crvenim kravatama, zgazili i zaboravili. Zvali su je – stid.

Stid kao takav nije bio normiran u zakonima. Nije se morao definisati niti dešifrovati. Stid kao unutrašnji osjećaj neadekvatnosti. Stid kao priznanje samome sebi – „ja sam loš“.

Kažu da stid vodi u povlačenje, izbjegavanje kontakata, nisko samopoštovanje. Njegova funkcija može biti da se pretvara u vrlinu i sprečava nečasna djela u budućnosti. Kažu da hronični stid može dovesti do anksioznosti, depresije i potrebe za sakrivanjem.

I tako ja objašnjavam činjenicu da se lider Demokrata Aleksa Bečić ne pojavljuje i ne oglašava nigdje. Nema ga u „živim“ emisijama, ne odgovara na pitanja, neodgovoran je za ono što čini. Snimi spot u tišini i opet nestane. Možda čovjek zaista osjeća stid. Možda je anksiozan, depresivan… Ko zna?

Sramota je već nešto drugo. Ona je društvena reakcija na neprimjereno ponašanje. To je priznanje da si uradio nešto loše. Ali, to je ono što Demokrate nemaju. Jer, da su svjesni što čine u bezbjednosnom sektoru, njih bi bilo sramota. A sramota je važna.

No, proći će jednom i ova elementarna nepogoda. Kao i svaka prije nje. Nakon toga se obično nebo razvedri, sunce sija jače, a vazduh je čistiji i zdraviji. Tako će i Demokrate biti prošlost. I svanuće opet Crnoj Gori. Mora.