Diletant

Piše: Nebojša Redžić

Da se odmah razumijemo: oni koji nijesu ni riječ progovorili kada su vidjeli fotografije Mila Đukanovića, Brana Gvozdenovića, Sita Rakočevića i Duška Kneževića iz Sen Tropea prije desetak godina, nemaju pravo da optužuju Milojka Spajića što je četiri dana boravio u tom istom mondenskom ljetovalištu. Sad, je li se  Milojko odlučio za primorski gradić podno čarobne Provanse da bi kopirao Mila, Brana, Sita i DiKeja, možda nikada nećemo saznati.

Ali, ja na takve stvari drugačije gledam nego veći dio ovdašnje javnosti. Po meni, Milo i Milojko, kao ljudi koji su bili ili jesu na čelu države, imaju pravo (a znamo – i mogućnosti) da daju sebi oduška na mjestima gdje su udaljeni od znatiželjnih pogleda i mogu imati svoj mir. Malo hedonizma u principu, ne bi trebalo da škodi u donošenju državničkih odluka. Uostalom, dok su mi finansije dozvoljavale, više puta sam i sam prošpartao Azurnom obalom i uživao u ljepotama Kana, Nice, Monte Karla, pa i Sen Tropea. To baš izbistri mozak. Druga je priča kako će neko osmisliti svoj boravak na tim destinacijama, hoće li mu prioritet biti kupanje u čistoj vodi Azurnog mora, ili će završiti sa bahanalijama i razvratnim životom, kao što je to, sudeći po izvještajima „uticajnih tviteraša“, učinio Milojko.

Nemam kad ulaziti u gomilu nelogičnosti kojima je premijer obrazložio detalje puta u Francusku, ali ga začudo niko nije pitao odakle je to letio ekonomskom klasom kada Crna Gora nema avio povezanost sa više od tri-četiri destinacije, kako to da je njegova karta koštala samo 500 eura kada je makar duplo skuplja, te zašto je obezbijedio privatni avion za svoju svitu ako on nije bio u njemu. I da – koliko je to platio?

No, bavljenje ovim trivijalnostima odvodi nas u posve pogrešnom pravcu kada znamo da bi premijer jedne NATO države morao da se bavi mnogo značajnijim temama u državi koja „na oči“ nestaje upravo zbog njegovog ignoranskog odnosa prema najvažnijim temama u društvu. Da nije brojki iz njegove biografije, bio bih ubijeđen da je Milojko produkt Z generacije, demografske grupe smještene (rođene) između sredine devedesetih i 2010.godine, koju karakteriše dobro snalaženje sa tehnologijom, interakcija na društvenim mrežama, ali i osjećaj uznemirenosti i nesigurnosti jer su stasali za vrijeme Svjetske ekonomske krize.

Opsjednustost tviterašima „iza kojih stoje dvije kriminalne grupe“, influenserke sa kojima je provodio dane i noći na Azurnoj obali, te kriptovalute koje će ga proganjati dok je živ, samo su dio repertoara premijera koji svojom infantilnom retorikom ne odaje utisak čovjeka koji je duboko zagazio u tridesete. Još manje liči na državnika koji ozbiljno pristupa problemima kojima bi se kao premijer morao baviti.

Milojko Spajić je, zapravo, tek jedna obična marginalna figura koju su mutne vode „oslobodilaca“ od 30. avgusta donijele u Crnu nam Goru da nas zbuni, obaspe lažnim obećanjima, ponudi nam šarene laže o boljem životu i sve to zamaskira programom Evropa sad napisanom u Srbiji, ali nikada tamo primjenjenim. Jer, postaje već tradicija da sve što je nakaradno i destruktivno u vođenju jedne države, Srbi prosljeđuju i ustupaju nama, ne bismo li što prije došli u situaciju da nam kazan Aleksandra Vučića bude jedini izlaz.

Vuče li Spajić poteze koji vode krahu Crne Gore svjesno ili iz neznanja, manje je bitno. On i dalje sa blagotelećim osmjehom odbija da odgovori na suštinska pitanja ovog društva, sve pokušavajući da nas ubijedi kako nezaustavljivo hitamo ka Evropi i životnom standardu razvijenih evropskih država.

Činjenice i stanje na terenu ga svaki bogovetni put demantuju.

Dok je njemu Andrije

Pričao mi je prije dva dana jedan sjajni profesor sa Univerziteta Crne Gore, ekonomista, kako se osjećao neprijatno dok je slušao press Milojka Spajića u srijedu. Kaže da je čak promijenio kanal, jer je čovjek nalupao toliko gluposti, da to mozak intelektualca tjera na bijeg od Milojkove stvarnosti. Toliko proizvoljnosti, olako izrečenih obećanja o blagostanju koje samo što nije stiglo u Crnu Goru, priče o projektima puteva gdje ne postoji idejno rješenje, ali postoje trase, saga o inflaciji koja je visoka „ali su cijene niske“…sve je to gomila nebuloza koja govori o razmjerama pošasti koja je pogodila Crnu Goru sa novom većinom na čelu.

Još kada se svemu doda kopiranje Aleksandra Vučića u izlivima samosažaljenja, patetike i psihotičnog obrasca vođenja državne politike, onda je crni Milojko na dobrom putu da donedavni široki osmjeh, zamijeni krokodilskim suzama uvijek kada mu se učini da mu kriminalne grupe remete idilu njegovog javnog života u kome građani nikako da prepoznaju njegovu žrtvu za društvo i zajednicu.

U nedostaku medija bliskih njegovoj politici (premalo ih je), te suočen sa gotovo svakodnevnim odlivom kadra iz PES-a, čak i onog koji je ne tako davno bio „politička kičma Milojka Spajića“ („neki Milović“), ostaje samo da nam Milojko u nakom narednom obraćanju jasno poruči da smo kao pučanstvo nezahvalni, te da nijesmo svjesni koliko se on žrtvuje za Crnu Goru.

No, ako govorimo o političkim strukturama koje su mu bliske, djeluje da je Milojko napravio dobitnu kombinaciju u koaliranju sa Andrijom Mandićem. On je spreman za njega učiniti sve, pa makar to vodilo nestanku Crne Gore, a zauzvrat jedino što želi jeste podrška poslanika bivšeg DF-a zarad trajanja na vlasti. Tako će Milojko, nakon što je podržao veleizdajničke akte koji su crnogorske crkve i manastire poklonili crkvi Srbije, te aminovao postupke policije na Belvederu i Cetinju, samo zarad očuvanja vlastite zadnjice na premijerskoj fotelji glasati za zakon o dvojnom državljanstvu, koji bi mogao biti završna faza u nestanku Crne Gore.

Suvišno je sada da ponavljam ono što sam napisao mnogo puta: Milojko Spajić je čovjek bez uvjerenja, ideologije i zagovaranja ideja za koje bi bio spreman staviti ruku u vatru. Ali, on će svojim bagatelisanjem problema, ignorantskim odnosom prema politici asimilacije Crnogoraca i pokušajima da se Crna Gora ubaci u ralje Srpskog sveta, na kraju biti najveći krivac što je upravo u vrijeme njegove vladavine, jedna drevna evropska država faktički nestala sa mape Evrope. I opet će se, bojim se, pojaviti na nekom pressu da nam kaže kako on sa tim nema ništa i kako nije baš sve onako kako nam se čini.

Njemu je svejedno

Već sam ranije pisao o dijelu Pljevljaka koji, valjda zato što je njihov grad kasno ušao u sastav Crne Gore, ne osjećaju bit naše države, njenu istoriju, kulturu i tradiciju. Jedan od takvih je nesumnjivo Milojko Spajić kome je svejedno hoće li Crna Gora opstati kao evropska i NATO država, samostalna i samosvojna, ili će je poklopiti ruka ”srpskog sveta”.

Zato ne treba ni očekivati da se od Milojka čuje glas protesta zbog još jednog udara na crnogorsku čast. Trivijalna pjesma „Srce Srbije“ u kojoj se besprizorno i fukarski crnogorska teritorija želi prikazati kao „srce Srbije“, za sada nailazi na revolt jedino iskrenih crnogorskih patriota.

Izgleda da se Vučićeva bulumenta lagano miri sa činjenicom da su zauvijek izgubili Kosovo, pa su transplantaciju srca obavili atakujući na najljepše dijelove Crne Gore i centar Crnogorstva – Cetinje. To što Milojko još nije reagovao, još manje uputio protest susjednoj i neprijateljskoj državi, podupire upravo onu moju početnu tezu: bilo srce Srbije u Prizrenu ili na Orlovom kršu, njemu je svejedno. Čovjek, naprosto, nema ni trunku poštovanja prema istoriji i tradiciji države kojoj je na čelu, pa stoga ne treba da čudi što mu nijedna od ideja Andrije Mandića ne djeluje kao put u ponor.

On će i dalje ponosno aminovati svaki potez koji će razdržaviti Crnu Goru, a pogotovo mu teško ne pada najnovija taktika po kojoj treba zatrijeti trag čak i imenu Crne Gore. Jer, primjetili ste, ideja Andrije Mandića i ekipe jeste da ignorisanjem pojmova „Crna Gora“ i „Crnogorci“, plasira još jednu srpsku laž o tome da je sve naše, zapravo njihovo. Milojko mu tu dođe samo kao taster podrška, jer on se nikada neće suprotstaviti Mandiću koji mu tu dođe kao neprikosnoveni šef, ili još bolje, garant trajne stabilnosti vladajuće koalicije.

Milojko Spajić je, pričali su mi, nekada bio talentovan student koji je nagovještavao velike mogućnosti. Zbog toga je zaslužio odlazak u Japan, pa potom i u brojne druge univerzitetske centre. Umjesto da usvoji japansku disciplinu, on je iz Tokija poručio da mu je balkanska nedisciplina bliža. Umjesto da pokuša kopirati ekonomski bum Singapura, naučio je kako uništiti privredu zemlje u kojoj je rođen, stupidnim programom Evropa sad. Umjesto da u Parizu uči o zdravim finansijama, on se okrenuo kriptovalutama i ljudima koji su u toj branši, po kazivanju njegovih kolega, najveća bjelosvjetska ološ.

I sve bi mu to bilo lako oprostiti – jer mnogi vrhunski đaci ne pronađu uvijek pravi put u životu – kada se njegovo neznanje, diletantizam i površnost u poznavanju ekonomije ne bi tako surovo sručili na životni standard stanovnika Crne Gore. Njegova sreća u svemu je što on svoje gluposti plasira polupismenom, neznavenom puku koji mu, zbog par stotina eura više u novčaniku, slijepo vjeruje i glasa za njegovu opskurnu družinu u kojoj glavnu riječ vode komični Vaslije Čarapić i tragična (u retorici) Jelena Nedović.

Očekivati da će se biračko tijelo probuditi i postati svjesno obmane koju mu nudi Spajić, nije baš uputno. Izglednije je i realnije da će se trojac Spajić – Mandić – Vučić urušiti i na katakombama svog kleronacionalizma jedan drugoga „pojesti“. Kao svojevremeno po ideologiji slična – SR Jugoslavija. To je jedini način da Spajić postane svjestan da mu je jedini pravi i neupitan izlaz – bjekstvo iz Crne Gore, sve sa kriptovalutama i stečenim procentima od neobuzdanih kredita kojima nas je čašćavao. A kada ode, neka to bude i u Sen Trope. Od njega ni Milano nije mnogo daleko, pa možda tamo nađe još svjedoka negdašnjih Berluskonijevih “bunga-bunga” zabava. Očigledno da se u razvratu i bahanalijama bolje snalazi nego u vođenju države.