ĐUKANOVIĆ: Čvrsti su temelji naše države

Piše Milo Đukanović

Crna Gora u svojoj slavnoj istoriji ima nekoliko prelomnih događaja koji su u različitim epohama odredili njenu sudbinu. Odigravali su se po pravilu u teškim vremenima praćeni sukobima, uz velika stradanja i žrtve. Među istorijskim crnogorskim međašima 21. maj 2006. je izuzetak. Najuzvišeniji cilj kao što je obnova države po prvi put u hiljadugodišnjoj istoriji ostvarili smo mirnim demokratskim putem.

ISPRAVLJANJE ISTORIJSKE NEPRAVDE

Bio je to najljepši početak savremene građanske Crne Gore. Slučaj bez presedana, ne samo u crnogorskoj, nego i u istoriji balkanskih naroda. Time je ispravljena jedna velika istorijska nepravda, i trasiran naš evropski i evroatlantski put. Najbolji izbor za sve naše građane. Potvrdilo je to vrijeme u ovih deceniju i po i pokazalo da imamo dovoljno znanja, lojalnosti, odlučnosti i posvećenosti da željenu budućnost ostvarimo. Kao što čovjek najbolje upravlja svojom sudbinom ako je zreo i nezavisan, tako i države odlučuju o svojoj budućnosti samo ako su suverene.

Crna Gora je neupitno istorijski zrela i kao nezavisna dokazano sposobna da definiše svoju viziju razvoja. Referendum 21. maja bio je potvrda istorijske posebnosti Crne Gore i time što je pokret za obnovu nezavisnosti bio nadnacionalni. Jednako kao i veličanstveni Trinaestojulski ustanak 1941. Ta velika ideja okupila je ljude različitih identiteta. Ideja nezavisne Crne Gore 2006, kao i ideja slobodne Crne Gore 1941. spojila je u veliki pokret one koji baštine istovjetne vrijednosti. Nezavisna država to nije bio samo san Crnogoraca, već i svih drugih nacija u Crnoj Gori: Bošnjaka, Albanaca, Muslimana, Hrvata… I Srba koji su bili spremni da se zdravim razumom odupru nacionalističkom pritisku samoproglašenih političkih zaštitnika njihovih nacionalnih interesa. Svi zajedno nijesu željeli državu nacija, niti nacionalnu državu. Nego građansku Crnu Goru, kao multietničku demokratiju zasnovanu na evropskom sistemu vrijednosti.

PODJELE

Nažalost, 21. maja 2006, kao i vijek ranije, pratila nas je kobna podijeljenost. Generisana uvijek istom zabludom nacionalnom i vjerskom segregacijom, samodovoljnošću, izolacijom od kulturoloških i civilizacijskih različitosti. Nepovjerenjem u sposobnost crnogorskog i balkanskog društva da toleriše i njeguje bogatstvo različitosti kao svoju ovovremenu civilizacijsku legitimaciju. Zapravo, to je svojevrsno inferiorno priznanje vlastite nespremnosti i nesposobnosti da se poštuje pravo na različitost drugih. Zato se ti skeptici bolje osjećaju u nacionalnim i vjerskim zabranima. Što većim to bolje. Da bi se okruženi istomišljenicima i orobljeni prošlošću uvjerljivije bahatili prema drugima. Prema budućnosti. U krajnjem, prema sebi. Naizgled, jedni su bili za Crnu Goru, drugi za zajednicu sa Srbijom. Tačnije, provjereno u neposrednom iskustvu dvočlane federacije, ovi drugi su bili za Srbiju proširenu Crnom Gorom.

Jedne je privlačio evropski kvalitet života. Sa jasnom sviješću da se on dostiže tek nakon što odgovornost za upravljanje evropskom budućnošću bude u našim rukama. U nezavisnoj i suverenoj Crnoj Gori. Uz spremnost da realizujemo zahtjevne reforme koje nas uvode u evropski sistem vrijednosti. I Crnu Goru nakon dugog izbivanja vraćaju njenoj evropskoj kući.

Drugi su sigurnost i perspektivu vidjeli u panslavizmu i pravoslavlju, u jednonacionalnom i jednovjerskom bratstvu, gdje će se i dalje hraniti mitovima, samozavaravati svojim nebeskim svojstvima, srditi na kosmičku nepravdu koja im ne dozvoljava da to što osvoje u ratovima sačuvaju u miru, i nadati se obnovi gvozdene zavjese iza koje će opet izigravati važnost, sukobljavajući se sa Evropom čiji smo sastavni dio. Zato, suštinski, jedni su bili za građansku državu i multietničko društvo, drugi za nacionalnu, tobože istorijsku, petrovićevsku, a zapravo teokratsku državu vođenu tuđim nacionalnim interesom, što bi nadzirala jedna vjerska zajednica. Dakle, jedni su mislili o budućnosti, drugima je inspiracija bila srednjovjekovna prošlost.

IZBJEGNUT SCENARIO SVRŠENOG ČINA

Zahvaljujući drugačijim globalnim okolnostima, ali i crnogorskom političkom umijeću, u šta posebno ubrajam Beogradski sporazum, ovaj put smo izbjegli scenario svršenog čina i opasnost da se o Crnoj Gori odluči izvan Crne Gore. Iako ni tada nije bila obezbijeđena ravnopravnost za dvije suprotstavljene ideje. Uslovima referenduma koje je nametnula EU određeno je da zagovornici nezavisnosti moraju osvojiti najmanje 55 odsto glasova učesnika referenduma. Pristali smo i na ovu nepravednu formulu i uz učešće 86,5 odsto punoljetnih građana Crne Gore pobijedili.

Taj naš ustupak bio je investicija u odnose povjerenja sa EU koja nas i dalje vodi ka njenom članstvu. Danas, petnaest godina kasnije, prilika je za pitanje što smo u proteklom vremenu uradili? Odgovor ne smije biti inspirisan željom da se samo pobroje uspjesi politike koja je tokom tog perioda upravljala Crnom Gorom. Niti da se pribavi opravdanje za ono što nije učinjeno. Ili je učinjeno nedovoljno dobro. Kao lider koalicije za nezavisnost i nosilac najviših državnih funkcija u ovom periodu, ne želim da se samoobmanjujemo uljepšanom slikom koju bismo željeli da vidimo. Mnogo je važnije kakva će Crna Gora biti za petnaest godina, nego kakvu ćemo sliku stvoriti o njoj u proteklih petnaest. Ali, potrebno je i da realno ocijenimo period nezavisnosti. Idealizacija i glorifikovanje bilo koga, i bilo čega iz prošlosti, vodili bi u pogrešnom smjeru. Griješe jednako i oni koji vide samo negativne po jave i promašaje. Ovih drugih je, nažalost, mnogo više. Što je najgore, ne čine to zato što ne mogu da vide istinu, već zato što neće da je vide. Iz političkih razloga. Time oni potvrđuju da ne žele dobro Crnoj Gori. Oni jedino žele da diskredituju one koji su je vodili.

KAD BROJKE GOVORE

U odgovoru na pitanje što smo uradili u godinama nakon obnove države, navešću samo neka krupna postignuća, koja su, vjerujem, neupitna. Učvrstili smo ekonomsku održivost Crne Gore oslobođenu dotacija i dotiranog mentaliteta koji je vrijeđao naše državno i građansko dostojanstvo, koji nas je sputavao da samostalno definišemo svoje nacionalne interese. Na tom temelju začetom već ranih devedesetih, uz jasnu viziju ekonomskog i demokratskog razvoja, obezbijedili smo kontinuirano dinamičan ekonomski rast koji je stvorio realan osnov za bitno unapređenje životnog standarda.

U godini referenduma građanin Crne Gore uživao je samo 36 odsto životnog standarda građanina EU. Na kraju 2019. taj procenat je porastao na 50 odsto. Za 13 godina Crna Gora je savladala 14 teških stepenica. Da li je uopšte potrebno reći da je to najbolje ostvarenje među zemljama regiona. Svakako, najubjedljiviji je odgovor zvanične EU statistike na politikantske optužbe da su petnaest godina nezavisnosti pojeli skakavci. A na konstrukcije o Crnoj Gori kao “sprženoj zemlji” bolje od riječi govore podmorski energetski kabal, završetak najteže i najskuplje dionice auto-puta, Porto Montenegro, Porto Novi, Luštica, ski centri na sjeveru, brojni hoteli visokih kategorija, novi profil Crne Gore kao privlačne turističke i investicione destinacije…

Takođe, o navodno neodrživoj zaduženosti države samo kratke napomene za neupućene. Već godinama sva zaduženja bila su namijenjena izgradnji i razvoju infrastrukture, što rade i sve zemlje svijeta. A sve naše dospjele inostrane obaveze izmirene su bez zakašnjenja. I u vremenu kriza koje razaraju i najrazvijenije ekonomije, Crna Gora je pokazala da je održiva zemlja i ekonomija koja svoju tekuću potrošnju finansira iz sopstvenih izvora.

USLOVI STABILNOSTI

U periodu za nama učvrstili smo stabilnost Crne Gore i njen multietnički i multivjerski sklad. Taj temelj se pokazao pouzdanim i u najnovijim postizbornim iskušenjima i provokacijama. Na čvrstim osnovama iskustva očuvanog mira ranih devedesetih i izbjegnutog bombardovanja i policijsko-vojnog sukoba ’99, rekao bih da smo prevrednovali i neke tradicionalne crnogorske stereotipe. U današnjoj Crnoj Gori na pijedestalu vrijednosti nije herojska pogibija, nego miran i srećan život. Narasla je i odgovornost građana da čuvaju mir i stabilnost države kao okvir vlastite slobode i prosperiteta. Zahvaljujući ekonomskoj održivosti odbranili smo pravo da Crnu Goru razvijamo kao građansku državu. Nije teško dokazati da bi to bilo nemoguće da je produžen život u zajednici, ili još gore, da je Crna Gora dotirana iz bilo čijih fondova izvan nje.

I napokon, vratili smo Crnu Goru našem evropskom domu. Odlučno stali na put usvajanja evropskog sistema vrijednosti i ostvarili napredak koji nas je kvalifikovao za članstvo u NATO, najmoćnijoj političkoj i vojnoj alijansi u istoriji čovječanstva. Uprkos podijeljenim mišljenjima o njegovoj svrsishodnosti, vjerujem da to dostignuće predstavlja razlog za ponos svakog crnogorskog građanina. Jer, ako danas 75 odsto građana kaže da želi da Crna Gora bude dio savremene Evrope, mora znati i da to gotovo bez izuzetka podrazumijeva i članstvo u najvažnijem savezu u kojem Evropa participira. Takođe, otvaranjem svih pregovaračkih poglavlja, Crna Gora je značajno odmakla ispred drugih kandidata za članstvo u EU. Nemam dilemu ako i kad EU izađe iz svojih strateških nedoumica i vrati se ideji ujedinjenja Evrope, Crna Gora će biti njena prva sljedeća članica. I bez toga, zahvaljujući regionalnoj saradnji, partnerstvu u NATO i napretku prema EU, Crna Gora je obezbijedila visoko uvažavanje u međunarodnoj zajednici. Dopadalo se kome ili ne, ovo su rezultati u petnaest godina, na koje bi mogla biti ponosna svaka država.

POGLED U BUDUĆNOST

Za bolju budućnost naše države i društva potrebna je više od svega mudrost upravljanja koja će voditi prevazilaženju naslijeđenih podjela i većoj homogenizaciji i optimizaciji humanih resursa.

Prethodnih petnaest godina nijesu bili dovoljan vremenski okvir za to. Posebno nijesu bile optimalan ambijent imajući u vidu da smo živjeli gotovo kontinuirane krize u Evropi: ekonomsku i finansijsku, izbjegličku, Bregzit, pa COVID-19…

Neću pogriješiti ako kažem da smo živjeli i da živimo najozbiljniju krizu identiteta EU.

Trebaće nam mnogo više osmišljenih, produbljenih napora konzistentne državne politike u oblasti obrazovanja, kulture, informisanja, nauke, odnosa sa mladima da bi uspješnije i pouzdanije učvršćivali identitetsku svijest u Crnoj Gori. Prije svega svijest o državnom identitetu kao uslovu opstanka, stabilnosti i evropskog prosperiteta Crne Gore. A u okviru toga i o crnogorskom nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu. Jer on je epicentar nacionalističkih ataka na Crnu Goru. Zatiranjem svijesti o njemu bio bi ostvaren cilj politike koja je Crnoj Gori pripremila novu tamnicu. Umjesto Kraljevine SHS Srpski svet. Kada nema nacionalnih Crnogoraca, nema ni potrebe za državom Crnom Gorom. Odgovornost za to je na svima. Na nacionalnim Crnogorcima prije svega. Moramo odlučno i strateški osmišljeno odoljeti velikodržavnoj i kleronacionalističkoj agresiji našeg negiranja. U tom pregnuću nikad ne smijemo zaboraviti na odgovornost prema državotvornim manjinama u Crnoj Gori. Niti dozvoliti da upadnemo u zamku mržnje prema bilo kome uključujući i one sa čijih se najviših adresa atakuje na Crnu Goru i Crnogorce. Jer mržnja bi postala naš teret i naše ograničenje u budućnosti.

SVIJET I MI

Uspjeh u ovoj ni malo lakoj misiji neće zavisiti samo od nas. Zavisiće uveliko od geopolitičkog raspleta u Evropi i na globalnoj sceni. Ukoliko EU i dalje bude pasivna na Zapadnom Balkanu dodatno će ohrabriti antievropske, nacionalističke, velikodržavne politike. I sve protivnike Evrope da jačaju svoju destrukciju na Zapadnom Balkanu. Pitanje koje danas stoji pred EU je da li želi da preuzme odgovornost za mir i stabilnost na Zapadnom Balkanu, kao evropskom regionu. Ili će, kao i do sada, i danas inicijativu prepustiti drugima, svojim protivnicima, koji upravo Zapadni Balkan koriste kao pristupni teren za usavršavanje svog hibridnog repertoara protiv Evrope.

Bez obzira na sve izazove, vjerujem da je pred nama blisko bolja budućnost. Tokom proteklih deceniju i po, u pozadini svakojakih problema, identitetskih i drugih bitaka i izazova, stasavala je jedna nova Crna Gora generacijski drugačijih interesovanja i navika i savremenijih razmišljanja. Demokratski zrelija, po prvi put u istoriji s modelom kohabitacije vlasti. Stasale su generacije koje su te 2006. bili djeca, učenici ili studenti. Oni su danas stekli pravo da odlučuju o sudbini Crne Gore i da je uređuju prema svojim nazorima i potrebama. Razumljivo je da oni imaju svoje ciljeve i očekivanja od države u kojoj žive. Mi koji smo vodili bitke za ili protiv nezavisnosti, i koji smo odlučivali kakva će biti naša nezavisna država, moramo sve više uvažavati njihove ideje o Crnoj Gori, koja ulazi u digitalno doba, koje treba nova znanja i nove ljude.

Uskoro će Crna Gora biti samo njihova. Veoma je važno da to svi što prije shvatimo.

Sa optimizmom, koji mi ulivaju svojim odnosom prema Crnoj Gori oni koji nijesu mogli glasati na referendumu, zagledan sam u vrijeme koje je pred nama. Svjedoci smo njihovog iskrenog osjećanja i brige za crnogorske vrijednosti, za očuvanje građanske i demokratske, evropske Crne Gore. Takav njihov odnos prema državi najbolje govori o onome što smo postigli u proteklih petnaest godina. I o čvrstini temelja naše obnovljene države, osposobljene da odgovori izazovima unutrašnjih previranja i neizvjesnosti u regionalnom i globalnom kontekstu.