Dritanov skok u septičku jamu politike

Piše: Goran Popović

Sate su jedne večeri u jednoj kafani potrošila dva pisca tragajući za nekim slovenskim sinonimom za „toaletni papir“. Nakon preteresanja brojnih etimoloških varijanti, složili su se da je jedina imenica slovenskog porijekla koja može odgovarati ovoj tuđici – tariguz.

E, pa sa tim rekvizitom došla je početkom 2019. godine jedna mala grupa perfomersa iz Ure da demonstrativno obriše ono što je napisano u Dnevnim novinama. Naravno da tariguzom nijesu mogli obrisati tekstove novinarima. Možda nešto drugo… Ali tadašnja poruka Dritanovih performersa da će novinarima „suditi slobodna Crna Gora“ dovoljno govori o degenerisanoj percepciji slobode unutar Ure. Dvije godine kasnije otkrili smo šta je to „slobodna Crnoj Gora“ po mjeri Dritana Abazovića i njegovih performersa. “Oslobodioci” su u rekordno kratkom roku uspjeli da unakaze državu Crnu Goru i uruše sve vrijednosti koje su je krasile do njihovog dolaska na vlast.

Dritan je bio jedan od glavnih plej mejkera u toj crkvenoj vladi. Uspio je u to vrijeme da neke medije pripodobi svojoj šibicarskoj politici, posebno Javni servis RTCG dovođenjem na njeno čelo Borisa Raonića. Ali su mu i tada, ali i kasnije, kad je preuzeo kormilo manjinske vlade, trn u oku ostali slobodni i profesionalni mediji koji otvoreno pišu o svim  njegovim lažima, prevarama i manipulacijama.

Među njima Dritan se posebno ostrvio na Gradsku RTV i njen portal optužujući nas da “širimo fašizam”, a da nas zbog toga finansira gradonačenik Ivan Vuković. No, ako znamo da Abazović laže čim zine, te da je pitanje samo koliko puta i koliko  ljudi će slagati u toku jednog dana, svakome je već postalo kristalno jasno da je stvarnost sasvim drugačija od onoga što on zbori. Zato, hvala Dritanu što nas je proglasio fašistima, jer njegova riječ ima cijenu taman koliko velika nužda u kakvom javnom klozetu. Njegov “antifašizam” se, na primjer, ogleda u tome što iz budžetske rezerve(?!) sa 100 hiljada eura finansira fašistoidne edicije nekih srpskih “kulturnih” udruženja.

Sve ovo što pišemo potvrđeno je još jednom i ovih dana kada je prizemni Dritan sa letećim patrijarhom “dostojanstveno” potpisao veleizdajnički, protivzakoniti i protivustavni falsifikat tzv. temeljni ugovor, krišom dolazeći u Vilu Gorica na ulaz za poslugu. Baš dostojanstveno!

Ostali Uraši su se istovremeno potrudii da osujete svaki pokušaj realizacije evropske agende u kadrovskoj konsolidaciji pravosudnih organa. Posebno se tu istakla Suada Zoronjić koja je, 18 puta bila uzdržana prilikom glasanja na tu temu. Zamisite tu količinu uzdržavanja! Nakon takve seanse čovjek prosto mora da pukne.  I na kraju, greote, pukla je Suada, sve bulazneći o Crnogorcima kao genocidnoj naciji.

Ura je, dakle, definitivno postala politikološki fenomen. To je parlamentarna stranka koja će, bez obzira na kakvom istorijskom đubrištu završi, ostati za izučavanje kao egzemplar, reper bizarnog političkog licemjerstva, nedosljednosti, praznoslovlja, svaštočinstva i sluganstva retrogradnim klerikalnim, velikosrpskim voždovima, na štetu države Crne Gore i njenih građana. Sve to sublimirano je u liku i djelu njenog predsjednika Dritana Abazovića, čiji skok u septičku jamu politike već posmatramo.

On se, međutim, još nada kako će ponovo uspjeti da prevesla one koje je već više puta slagao i prevario, kao što su Mandićev DF i Bečićeve Demokrate, te da će se vratii u staro jato kleronacionalističke družine,  kako bi zajedno nastavili sa rastakanjem države Crne Gore. Viđećemo hoće li Dritan dobiti novu šansu za nastavak lažavine i političkog razbojništva u nekoj novoj parlamentarnoj većini. Ako još ima onih koji će za njim skočiti u pomenutu septičku jamu biće tako. Ako ne, sam će završiti u govnima, što mu je, realno, prirodno okruženje.

Nedavno sam Abazovića promovisao u zvonara Porfirijeve crkve i nazvao “poitičkim Kvazimodom”, ali ima još jedna dobra sekvenca u Igoovom romanu sasvim prikladna za ovu priliku.

Krajem 15. vijeka, naime, u Parizu su se održavale crkvene svečanosti, slične ovdašnjim litijama s početka 21. vijeka, a zvale su se Ludački praznik i Sveta tri kralja. Običaj za Ludački praznik bio je da učesnici izaberu svog papu, a pobijedio bi onaj ko napravi najbolju grimasu. Tako su plebiscitarno za papu izabrali zvonara Kvazimoda. No, kad su ustanovili da Kvazimodo nije napravio grimasu, već da je to što vide zapravo njegovo prirodno ružno lice, arhiđakon Frodo mu je brzo skinuo krunu sa glave i istrgao vladarsko žezlo iz ruku, tako da je ružni zvonar veoma kratko uživao  u svojim trenucima moći.

Svaka sličnost sa političkom sudbinom Dritana Abazovića ovdje je slučajna…