DRŽAVA NA RASKRŠĆU: Čija si ti danas, nesrećna Crna Goro?

Crna Gora nakon izbora 30. avgusta, neodoljivo podsjeća na Crnu Goru 1916. godine, poslije pada Lovćena i bijega kralja Nikole. Istina, niko od aktera poražene vlasti nije utekao, iako je Đukanović promptno najavio odlazak u šumu, ali se zato ponašaju kao da su daleko izvan granica Crne Gore.

Nepisano pravilo evropskih demokratija predviđa da se novoj Vladi daje 100 dana prije nego joj se upute prve kritike. Vlasti koja je minula, isteklo je više od 100 dana od kada je, nakon 31 godinu, izgubila prve izbore. Scenario o “krvavoj primopredaji” koji je godinama projektovan je izbjegnut, pa je tranzicija vlasti prošla neoubičajeno mirno. Čak se može reći, pretjerano srdačno, ako se u obzir uzmu razlike koje su do ljeta dijelile vlast i opoziciju.

Ipak, još čudnije od mirne smjene, crnogorski suverenisti doživjeli su činjenicu da im se niko iz vrha vlasti – a tu se u prvom redu misli na predsjednika Đukanovića – za sve ovo vrijeme nije direktno obratio. Dva njegova intervjua necrnogorskim televizijama i nekoliko bogougodnih saopštenja i tvitova, preslab su napor da se udostoje vlastiti birači.

A njih nije malo. Za Demokratsku partiju socijalista 30. avgusta glasalo je preko 143 hiljade ljudi. Brojka u odnosu na broj stanovnika – respektabilna za bilo koju evropsku državu. Za domaće prilike, to je armija ljudi. Danas, dezorijentisanih, zbunjenih, prepuštenih sebi i samoorganizovanju. Bez ideje vodilje, bez cilja, bez strategije. Uvjereni, valjda, jedino u to da Crnu Goru, ni po koju cijenu, neće prepustiti velikosrpskoj nemani. I ništa dalje od toga.

Baš zato, Crna Gora danas liči na onu iz 1916. kada je otplovio kralj. Članstvo DPS-a – a tvrdilo se dugo da je u pitanju najorganizovanija partija na Zapadnom Balkanu – djeluje poput crnogorskih patriota tada: kao razbijena vojska koja vapi za vođom, svjesna da je država u opasnosti, ali obezglavljena i ljuta na kralja jer je mogao više.

Tužan epilog pogrešne državne politike

Demokratska partija socijalista, sada je to vidljivije nego ikada, bila je ideološki heterogena grupacija. Činili su je ljudi svih nacija i vjera koji su u njoj pronašli interesno sredstvo za unapređenje svog kvaliteta života. O ličnim uvjerenjima, idejama ili ideologiji, kod 80% članstva nije bilo ni govora.

Mada, teško ga je moglo i biti ako se zna da je upravo DPS mijenjao kapu nekoliko puta, zavisno od državnog okvira u koji su smještali Crnu Goru. Kada je bilo poželjno srbovati, biti anticrnogorac, nazivati zastavu kojom su se kasnije zaogrtali albanskom, a liberale i socijaldemokrate koji su zavapili za nezavisnošću -ustašama, nije bilo teško pronaći sljedbenike u vlastitim redovima.

Sjećam se kada sam jednom u parlamentu, krajem devedestih, razgovarao sa Bebom Džaković. Ta dobra žena iz Pljevalja često mi je govorila da voli Mila Đukanovića kao da joj je sin. U međuvremenu, u parlamentarnim diskusijama, znala se žestoko ustrijemiti na liberale i sve koji bi i pomislili na mogućnost da Crna Gora postane nezavisna. Pitao sam je u holu Skupštine: “Bebo, ako Milo jednog dana bude za nezavisnu Crnu Goru, što ćeš onda?” “Čuj, što ću, pa i tada ću sa njim”, govorila mi je.

Pomenuh Bebu kao paradigmu. Prosječni DPS-ovac tada nije bio predisponiran da misli svojom, već Svetovom i Milovom glavom. Pokazalo se to i nakon burnog raspleta svađe na relaciji Momir – Milo 1997. godine.

Naime, ako su mlađi ljudi, ili oni koji imaju kratko pamćenje, gledali neobično neistinit serijal Branka Vojičića na TVCG “Od referenduma do referenduma”, mogli bi pomisliti da se još 1992. u jedinstvenom DPS-u izdvojila struktura ljudi koji su žarko željeli suverenost. Ali, ne: prvi potez Đukanovićevog DPS-a, nakon što je izvojevao pobjedu nad Momirom Bulatovićem 1997. godine, bio je odlazak u Beograd i poklanjanje presudnih glasova kojima je Slobodan Milošević postao predsjednik SR Jugoslavije! Fakat. Ali, o tome nije bilo ni riječi u serijalu čiji je cilj bio “krečenje biografija”.

Godine u kojima su Đukanović i njegovi sljedbenici “crnogorčili”, uslijedile su onda kada se nezavisnost Crne Gore doimala kao spasonosno rješenje za odbranu državnosti, ali i njihovog ličnog biznisa.

Uslijedio je referendum i izgradnja države po mjeri jedne partije. Najveću grešku načinili smo tada mi, koji smo na svojim plećima nosili ideju slobodne Crne Gore. U “saradnji” sa intelektualnim kremom društva, sa vanstranačkim ličnostima i članovima raznih identitetskih institucija – složno smo zaćutali i prepustili DPS-u da vodi državu.

A oni su to, pokazalo se, radili u pauzama milionskih poslova kojima su bili zaokupljeni ili izgradnje mega projekata na Primorju od kojih ogroman broj građana nije vidio neposrednu korist.

Epilog znamo.

U porazu je trebalo da se vidi veličina

O tome da u postreferendumskim godinama, državni vrh nije slijedio čak ni odredbe vlastitog Ustava; da su propustili da već 2007. godine riješe identitetska pitanja, ostavljajući ih za dane kada će se grogirani protivnik oporaviti, a klerofašizam uskrsnuti; o sistemskoj marginalizaciji nacionalnih Crnogoraca koji su bili izopšteni iz svih segmenata života; o favorizovanju identitetski raspolućenog ili anticrnogorskog kadra a la Vesna Bratić u javnom sektoru, sada je suvišno trošiti riječi.

U porazu je trebalo da se vidi njihova veličina. U silnim pobjedama na koje su se brzo navikli, čak i miševi umisle da su slonovi. Ovaj poraz, makar i ovako tijesan, pokazuje da bivša vlast nije bila dostojna vladavine u suverenoj državi. Ponašaju se kukavički, katkad se nudeći na tacni novima, pritom znajući da tek ovi novi ne liče ninašta. Ali, to je Crna Gora. Ne samo današnja.

Zato sam uvjeren da mirna tranzicija vlasti koja se desila, koliko god lijepo za oko djelovala zapadnim partnerima, nije odraz demokratskog kapaciteta bivše vlasti, već mnogo više začetka beskrajnih kompromisa i dilova  kojima žele pridobiti ove nove. Da se izbjegne lustracija i ispitivanje porijekla imovine.

Ako se biračko tijelo DPS-a vrati na “fabrička podešavanja”, a takav scenario nije nemoguć (ili se već dešava?), Crna Gora će opet ostati na onih 12-15 procenata suverenista  iz 90-tih koje su činili liberali, socijaldemokrate i manjinski narodi. To bi već bio znak da su godine nezavisnosti pojeli skakavci. I to oni veliki, koji su se u posljednjih 14 godina – preždrali.

Ima tu još jedna slika iz života koja nije u saglasju sa pravdanjima da su spremni da se brzo reorganizuju i krenu u odbranu državnosti: period tranzicije vlasti, DPS je potrošio u uhljebljavanju onih najodanijih. Nijesu dangubili kada su one koje je “teren prepoznao”, u tri posljednja mjeseca udomili na mjesta za koja će ovim novima biti potrebne pravne vratolomije da bi anulirali takav učinak.

No, pokazuje se da nije problem ni kada dođe do preplitanja kadra DPS-a i novih branitelja “Njegoševske Crne Gore”. Ne samo da su se brojni bivši – ko zna kakvom ekvilibristikom – održali na mjestima na koja ih je bivša vlast postavila, nego su i imenovanja mnogih koje je DPS gajio u vlastitim njedrima (ministar “vanjski” Radulović, Mitrović, Damjanović, Dobričanin, Kordić, Bratić, Injac, savjetnik Abazović itd), postala manir ponašanja nove vlasti.

Mogu samo da zamislim kako se ovih dana osjećaju Andrija Mandić, Milan Knežević i  Nebojša Medojević. Ne morate biti saglasni ni sa jednim njihovim političkim stavom da bi priznali koliko su se samo nagutali suzavca, koliko su patili, mrznuli se pod šatorima, koliko su puta privođeni, hapšeni, osuđivani… Kažu da revolucija jede svoju djecu. Zato njihov status neodoljivo podsjeća na one suvereniste koje je DPS nakon referenduma izopštio, stavio na crnu listu i pokazao im na djelu da sa njima ne želi da gradi državu.

Kuda sad, nakon što dešavanja sa klerikarizacijom Crne Gore i obesmišljavanjem građanskog karaktera države idu uzlaznom krivom, ide ova država?

Pomenuh neodoljiv utisak da podsjeća na Crnu Goru 1916. godine. Razne vojske: od komitskih pokreta, preko Fejsbuk grupa, do onih sa patriotskih skupova, podsjećaju na crnogorske vojnike koji su se pognutih glava vratili sa Mojkovca i zatekli pustoš i okupaciju. A na vidiku nema čak ni novog Krsta Popovića. I kralj je, rekoh, daleko. Postoji samo želja da se odbrani država, mada niko nema ideju kako.

Da li mi to, o nesretna Crna Goro, čekamo 1918. godinu, iako koliko juče zavapismo: “nikad više”? I čija si ti danas, ovako bezlična i prepuštena onima koji u tebi vide samo drugu srpsku državu, ili dio vlastitog plijena, još neprenešenog na Zapad?