E moj Saša…

Piše: Nebojša Redžić

Još od početka višestranačja, često sam se pitao koja je to muka koja tjera univerzitetske profesore da tako masovno ulaze u kaljugu i glib crnogorske političke svakodnevice?! Što je to pokretački motiv onih čije su obrazovanje, intelekt i znanje, valjda samom činjenicom da su dosegli te akadamske visine – nesporne, a ipak se žele pomiješati sa političkim skorojevićima intelektualnog nivoa Ibarske magitrale sa diplomama kupljenim na nekom od usputnih svratišta. Vremenom sam ih razdvojio na one koji se politički angažuju iz ubjeđenja, od onih drugih kojima je jedina ambicija da kroz politiku – kad već nijesu mogli na Univerzitetu – ostvare neke svoje potajne ambicije, izliječe neke teške komplekse iz mladosti, ili ostvare materijalnu korist kroz kanale koje samo politika može da ponudi.

U ovu prvu grupu svrstao sam prilikom ne tako davnog formiranja vlasti u Podgorici Sašu Mujovića, jer me je njegov prethodni period ministrovanja u “oslobodilačkoj” vlasti naveo da pomislim kako je baš on nešto ponajmanje loše što su nam ponudili u svom nasrtaju na Crnu Goru. Djelovao mi je kao elokventan, vispren i nadaren kadar koji će možda i nešto dobro donijeti u poplavi nesposobnih i prije svega zlonamjernih svetosavskih pulena.

Pitam se što bi bilo da sam Mujovića zapazio tek nedavno i da o njemu ništa nijesam znao sve dok nije izgovorio kako ima “nultu toleranciju za one koji rade protiv svoje zemlje”. I još naglasio da se Aleksandar Vučić povodom Botuna “poigrao sa zdravim razumom naroda u Crnoj Gori”. Pomislio bih: Bože, pa evo pravog čovjeka za neku našu, buduću, crnogorsku partiju koja će – kad već nemamo opoziciju – stati na branik jedine nam domovine i uz bok onima na čelu svih nas koji nemamo rezervnu državu. Ali, avaj. Prevario sam se.

I dok sam, tražeći sličan primjer, tragao za djelićima sporadičnog Crnogorstva kod drugih lidera i donosilaca odluka u našoj novijoj političkoj istoriji, naletjeh u dokumentaciji na najvišeg od svih. U vrijeme kada je potpisao Haški dokument 1991. godine kojim je faktički želio utrti put ka nezavisnosti Crne Gore, nakadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović izgovorio je ovo: “Ako je kriterijum dobre i od naroda prihvaćene vlasti u Crnoj Gori poslušnost i apsolutna identičnost s onim što dolazi iz Beograda, onda ovim narodu ne treba vlast”! 

Reče to tada Momir i nikada više, jer su svi regionalni i domaći mediji stavili predsjednika na stub srama, a oklopna vozila, vojne kampanjole i ljutiti uniformisani banditi danonoćno su stražarili ispred njegove zgrade u blizini Osnovnog suda – sve dok nije povukao Haški potpis. Zanimljivo, nijedan njegov politički saborac nije ga tada podržao, pa je Momir uskoro postao najveći sluga zvaničnog Beograda u crnogorskoj istoriji.

Paralela sa Mujovićevom izjavom je tu, iako se značaj dvojice političara ne može porediti. Ali, gdje nestade snaga izjave podgoričkog gradonačelnika i zašto se njegova “nulta tolerancija za one koji rade protiv svoje zemlje” gubi upravo u vlastitim (ne)djelima?

Mujović protiv Mujovića

Ostavimo sada na stranu trivijalnosti tipa kako je Mujović uopšte došao na mjesto graonačelnika Podgorice i pitanje koliko je veze sa konstiuisanjem vlasti u Glavnom gradu imao, recimo, škaljarski klan. Skoncentrišimo pažnju na doktora elektrotehničkih nauka koji se, ni kriv ni dužan, ali željan moći i publiciteta odjednom našao u fotelji prvog čovjeka grada u kome se na takvoj poziciji odjednom otvara bezbroj mogućnosti. Kako onih političkih, tako i egzistencijalnih, lične prirode.

Tako je gradonačelnik, tvrdi Milan Knežević, kao čovjek koji ima “krizu srednjih godina”, naprasno počeo da ide u teretanu, da “konzumira kreatin, prekrupu i bode se iglama za testosteron”, pokušavajući tako “da dobije ono što nikada nije imao: autoritet, hrabrost i odgovornost da stane iza svojih odluka”.

Konzumira li i Milan Knežević kreatin ili samo Mujović? 

Na stranu sada Kneževićeve pošalice koje možda nemaju političku težinu, ali umiju ponekad otkriti osobine neke, njemu bliske političke ličnosti, koju mi koji stvari gledamo sa strane ne možemo zapaziti kao što može on. Ali, podsjetio je Knežević na lanjsko Mujovićevo Bogojavljensko kupanje u nekoj fontani/đakuziju/krstionici u manastiru Dajbabe. Taj ritual pred kamerom nepoznatog snimatelja, koji bi u svakoj civilizovanoj zemlji trebalo da bude duboko intiman čin, Mujović nam je upriličio sav važan, očaran sopstvenim mišićima, a ponajviše spreman i naredan da se dodvori crkvi Srbije. On, gradonačelnik “svih građana”.

I tu upravo dolazimo do suštine Mujovićevog problema sa samim sobom. Jer, političar koji pošalje, za crnogorske prilike, tako snažnu poruku o onima koji rade protiv sopstvene zemlje, mora biti prilično dvoličan, ili samo dovoljno neoprezan ili politički neznaven, da cijelu svoju izjavu poništi upravo saradnjom sa onima koji zdušno, iz sve snage i svim sredstvima – rade protiv svoje zemlje! Naravno, mislim tu na crkvu Srbije i njegov potez dodijeljene im parcele na Koniku kojim je Mujović zapravo, javnosti predstavio svoje pravo lice.

Takav potez strgnuo je maske, a blaženi osmjeh na fotografiji sa agentima svetosavske crkve koja je po svemu što čini u kontinuitetu već 100 godina deklarisani neprijatelj svega crnogorskog – govori više od riječi. Čak toliko da se normalan čovjek može opravdano zapitati: da li je Mujović, kada je govorio o onima koji rade protiv svoje zemlje, zapravo mislio na voljenu mu Srbiju i njenu frustraciju zbog toga što je Crna Gora nekim čudom pretiče u utrci ka EU?!

Zna li ovaj trećeešalonac DPS-a, kako ga nazva Knežević, da je upravo Konik, gdje on poklanja našu zemlju crkvi tuđe države, naselje u kojem egzistira najviše nacija i vjera, ne samo u Crnoj Gori? Je li mu palo na pamet da hiljade stanovnika Konika drugih nacija od srpske i drugih vjeroispovijesti od pravoslavne, ne vide u crkvi Srbije istinsku, bogougodnu vjersku organizaciju koja širi mir, ljubav i šalje poruke tolerancije i suživota. Odakle pravo gradonačelniku Mujoviću da ovim činom gura prst u oko ljudima koji u naselju Konik nemaju dovoljno stanova, škola, domova zdravlja…a dobiće još jednu ćeliju za obavještajni rad BIA-a i ostalih agentura koje rade protiv Crne Gore?

Mujović se potrudio da svako zna da je “veliki vjernik”

U pitanju je još jedna provokacija Crne Gore i Crnogoraca, nalik postavljanju metalnog kioska na vrhu Rumije kada je zauvijek narušen multietnički sklad grada Bara. Na red je, zahvaljujući Mujoviću, došao i Konik. Treba ga, po zadatku BIA – posrbiti. A tako bi rado Mujović, ovakav kakav je, nešto slično napravio i na sred Cetinja. Da mu može bit.

Marović je bio u pravu

Stižemo lagano do one teze da je najpoželjnija vrsta građanina novog vremena i nove Crne Gore na koju ćemo se morati navikavati – nacionalni Crnogorac koji govori srpskim jezikom i ide u crkvu Srbije. Sve po malo, a zapravo – ništa. Nula u svim oblicima. Tipično za PES.

Taj dualni identitet koji promoviše aktuelna vlast, zapravo je postao način prepoznavanja nekog novog stanovnika ove zemlje, obezličenog, rasčovječenog i dozlaboga ojađenog u karakternom i moralnom smislu, da upravo takav, po njima, predstavlja obrazac i mjeru kojom treba da se predstavimo savremenoj Evropi. Nešto kao loša kopija grada Brisela koji je poznat kao “mašina za mljevenje identiteta”. Priznajte da ste se svi smijali Svetozaru Maroviću kada je prije dvije decenije pričao o tome da će Budva, parafraziram, jednoga dana postati evropski grad u kome će biti nevažno ko je koje nacije i vjere, ko je Budvanin a ko stranac, da će se iskazivanje nacionalnog i vjerskog identiteta svakog stanovnika Budve obesmisliti i da će jedino kvalitet života postati relevantan. Ispade da je bio u pravu.

Saša Mujović je prototip političara novog vremena. Bezličan, prazan, slatkorječiv, ponizan pred višima od sebe, nimalo nježan prema podređenima, on je istinski politički parazit koji nema ni ideologiju, ni misiju, ni cilj. On je kao list na oluji, naredan da ga nose vjetrovi evropskog progresa, ali da ga ne zaobiđu ni retrogradni povjetarci crkve Srbije, spreman da za fotelju proda principe koje nema.

Osoba koja je u istom pasusu spremna da sjedini otpor prema onima koji rade protiv svoje zemlje, da pomene osmijeh Ljuba Čupića, a odmah zatim pođe na multietnički Konik da pokloni naše zemljište crkvi neprijateljske nam države i kupa se u crnim gaćama pred kamerom upražnjavajući Bogu nepoznati “vjerski čin”, toliko je sve pobrkala u glavi i toliko je podložna manipulaciji – da ne zaslužuje poštovanje. Ponajmanje funkciju gradonačelnika Glavnog nam grada.