FRUSTRACIJE CRNOM GOROM RAZOTKRILE VUČIĆA: Posrnuli autokrata više nema prostora za foliranje

Psihotični srpski autokrata, Aleksandar Vučić već duže vremena odiše frustracijom i strahom koji su uzrokovani činjenicom da je satjeran u ćošak i da nema mnogo izbora osim da gleda kako se njegov kriminogeno-hegemonistički režim urušava.

Unutrašnja političko-društvena nestabilnost Srbije je odavno dostigla kulminaciju, međunarodni položaj Vučića može se svesti na rečenicu da je „opkoljen sa svih strana“, a sankcije NIS-u pokrenule su uzročno-posljedični niz događaja koji prijeti da bude fatalan po njegovu autokratsku vladavinu.

Morali bi se saglasiti da je sve ovo što je nabrojano dovoljan izvor dugotrajne i intenzivne frustracije za Vučića. Međutim, psihotični autokrata, poznat po intenzivnoj tendenciji ka političkom mazohizmu, je morao dodatno da pojača svoju pozamašnu dozu frustracija.

Baš tada je na scenu provalila stara Vučićeva frustracija Crnom Gorom. Baš ona koju su mu zakucali Marta Kos i evropski poslanik i izvjestilac Evropskog parlamenta Marjan Šarec – o ulozi „trećih zemalja“ u procesu evropskih integracija. Još kad se i hrvatski izvjestilac EP za Srbiju Tonino Picula bez ustručavanja pridružio kritici vlasti Aleksandra Vučića, prostor za foliranje je naprasno nestao. Taj prostor je popunilo pljuvanje po Crnoj Gori i frustracija našom državom koja se ne može sakriti.

Aleksandar Vučić – opijen frustracijama

Baš kao što je nakon 21. maja 2006. godine plakao zbog obnove crnogorske nezavisnosti, tako i ovih dana nije mogao da obuzda svoje manijakalne hegemonističke frustracije Crnom Gorom. Ono što je pričao manje-više spada u repertoar morbidnog i malicioznog etiketiranja i nije vrijedno pominjanja. Ali u kontekstu mjerila frustriranosti Crnom Gorom, više je nego odličan indikator.

Frustracije – sjajna stvar 

Ali frustracije Aleksandra Vučića su sjajna stvar. Još kad počne da truje po Briselu i iza leđa Crnoj Gori, komičnost njegovog autokratskog angažmana je zagarantovana. Za ove decembarske dane valja izdvojiti njegov sastanak sa predsjednicom Evropske komisije Ursulom Fon der Lajen i predsjednikom Evropskog savjeta Antoniom Koštom, kao i njegov medijski pompezno najavljen predlog o tome kako cijeli Zapadni Balkan treba da uđe zajedno u EU. Posebnu duhovitost ovog događaja i tog Vučićevog predloga nudi upravo njegovo sopstveno prepričavanje.

„Nismo o tome pričali možda ni dva minuta. Ja sam to izneo kao svoju ideju, nacrtao, pokazao zašto to mislim, ali ništa više od toga. Saslušali su me kao pristojni ljudi, nisu ništa rekli po tom pitanju”, rekao je Vučić priznavši pri tom koliko je nebitan postao za bilo koju međunarodnu adresu, koje se samo prave da ga slušaju.

Prvi utisak izrečenog upućuje na činjenicu da je uobičajeno Vučićevo mazanje očiju i veličanje samog sebe, za ovu priliku, satjerano u ćošak. Nije se razmetao ustaljenim pridavanjem važnosti samom sebi, niti se usudio da sebi pripiše velike riječi, baš kao ni neke eventualne izrečene opomene u prilog svom umišljenom autoritetu. Ništa od toga. Bez obzira na birano izdvajanje opisane situacije o tome kako je „izneo svoju ideju, nacrtao, pokazao…“. Zaboravi, druže.

Dominantan utisak je da je Vučić u Briselu bio samo da sasluša ono što je morao da čuje. I ni riječi više.

U prilog tome, vrijedno podsjećanja je i nedavna objava video klipa evropske komesarke za proširenje Marte Kos, povodom godinu dana rada sadašnjeg saziva Evropske komisije, te snimka na kojem su izdvojeni crnogorski premijer Milojko Spajić, albanski premijer Edi Rama, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i moldavska predsjednica Maja Sandu, a povodom podrške proevropskim rukovodstvima u tim državama.

Da, Vučić se nigdje ne spominje.

Mnogo uložio u „srpski svet“

Istina je da je Vučić puno uložio u svoj regionalni angažman. Crna Gora je bila prva na tom radnom spisku. Praktično, odmah po promjeni vlasti u Srbiji 2012. godine, projekat „srpski svet“ je ponovo i daleko vidljivije zaigrao Zapadnim Balkanom. U Crnoj Gori je formiran Demokratski front, na jednom mjestu okupljene prosrpske i proruske političke snage, a Vučić se u nekoliko sljedećih godina posebno istakao materijalnim ulaganjem u prigodno zamišljeno „očuvanje srpskog identiteta i kulture“. Uz to, sve nacionalističke provokacije kojima svjedočimo i danas, u pratnji snažnog prosrpskog revizionističkog doprinosa, razvalile su crnogorska vrata. I Vučić je zauzeo vodeću poziciju u destabilizaciji regiona.

Vučiću je ostao samo Ćaci-Pipun Knežević da sprovodi njegove destabilizatorske naloge

Glavni grad Crne Gore je dobio preteču Ćacilenda i šatore na ulici ispred zgrade Parlamenta, a onda i niz incidentnih situacija koje su predstavljene kao legitiman politički angažman. Posebno ohrabrenje je redovno pristizalo iz Rusije, a geostrateški interesi u ponudi koji su pristizali sa ruske i srpske adrese nisu uopšte bili prikrivani. 

Vučić je uživao u sjedeljci na raznim stolicama, bulaznio o sopstvenom političkom doprinosu i državnom prosperitetu, šamarao javno mnjenje svojom oholosti, milionskim ciframa i građevinskim projektima i – tako sve do pada jedne nadstrešnice. I stradanja građana sopstvene države. Onda su uslijedile činjenice prema kojima njegova vlast nije u stanju ni jednu rekonstrukciju da obavi kako valja, a i da svi ti izvikani stambeni objekti nisu ni blizu nekog ekskluziviteta, baš kao ni stadioni, a ni putevi. Posebno mjesto su zauzeli i ultra upitno isplativi projekti iskopavanja ruda.

Isto kao što su propali svi ti nejgovi famozni projekti obavijeni u oblande korupcije i kriminalnih radnji, tako propada i njegova maska satkana od političke ameboidnosti sposobna da uđe u bilo koju političku pukotinu – bilo briselsku, rusku, američku, kinesku ili neku drugu.

Sada je ostala samo frustracija, mnogo frustracije i vraćanje na radikalska fabrička podešavanja prema kojima je Srbija pročitana kao „treća zemlja“ koja ima udjela samo u regionalnoj destabilizaciji.

Redakcijski komentar