Connect with us

Politika

Gdje nestadoše suverenisti?

Published

on

Piše: Nebojša Redžić

Veli novi predsjednik da ćemo 11. juna prvi put imati demokratske i slobodne izbore. Valjda zato što ih organizuju on i njegovi. A oni su tako širokogrudi i spremni da zažmure na izborne nepravilnosti kakve su dolazak glasača iz Hercegovine i Srbije da podrže njegove prirodne koalicione partnere. Njemu i njegovima ne smetaju ni nesređeni birački spiskovi. No to što ni za njihove tri godine nije ni taknuto u izborno zakonodavstvo koje je već odavno zrelo za promjene. Blagonaklon je i prema hiljadama uhljeba koje su primili u javni sektor i koji, po prirodi stvari, treba da podrže stranke većine iz 2020. godine.

Što je to onda novo što treba očekivati od predstojećih parlamentarnih izbora? Jedna novina na političkoj sceni Crne Gore je nesporna: podjela na stranke suverenističkog i unionističkog bloka gotovo da se izgubila. Razloge treba tražiti upravo u pojavi nove političke organizacije koja se zove Evropa sad i koja je svojim populizmom usisala dijelove i jednih i drugih. Čak bih rekao da su ka Spajiću i Milatoviću u većem broju pohrlili nekadašnji suverenisti koji su ubijeđeni da je ideale nezavisnosti i slobode unosnije zamijeniti sa par stotina eura više u novčaniku.

Dakle, ono što nakon izbora ostane na strani koju smo nekada označavali kao suverenistički blok, neće biti realna mjera brojnosti onih kojima je do nedavno učvršćena državnost Crne Gore bila draža od situacije u kojoj bismo postali dio ”srpskog sveta”. Mada, ukoliko budu nasankani, pa ih predsjednik Milatović i budući premijer Spajić na volšeban način uvuku pod skute Aleksandra Vučića, niko im neće biti kriv do njihova gramzivost i politička kratkovidost.

Milatović spreman da zažmuri na izborne nepravilnosti kakve su dolazak glasača iz Hercegovine i Srbije da podrže njegove prirodne koalicione partnere

Parlamentarni izbori 11. juna, stoga, biće još jedno odmjeravanje snaga koje će nam, nakon brzog pada dvije anticrnogorske Vlade, pokazati dubinu ponora u koji je naprasno skliznula Crna Gora od kako je “oslobođena” u avgustu 2020. godine. To, naravno, ne znači da je za vrijeme dugotrajućeg DPS-a sve bilo bajno i uređeno, ali smo makar mogli da progutamo priču o tome da ćemo biti prva naredna članica EU, da smo “tigar na Balkanu” ili da smo “faktor mira u regionu”.

Danas, tri godine nakon istorijske smjene vlasti, Crna Gora je daleko od evropskih vrijednosti, beznadežno je klerikarizovana i ekonomski unazađena, dodatno je urušen sistem vrijednosti, a gotovo da nema oblasti u kojoj je uočen napredak. Dijagnoza stanja u koju su nas doveli Zdravkovi “apostoli” i Dritanove neznalice, stigla je iz srca Evropske unije gdje je saopšteno da su nas Ukrajina i Moldavija pretekli u trci ka evropskim vrijednostima.

Opet bez stranke nacionalnih Crnogoraca

Čak 15 izbornih lista učestvovaće na predstojećim izborima. Iako sve vrvi od novih političkih organizacija raznorodnih naziva, jedno je i u vremenu kada je državni i nacionalni identitet Crne Gore i Crnogoraca ugrožen kao nikada ranije– ostalo konstanta. Naime, u moru stranaka koje preferiraju građanski koncept države, nije se makar stidljivo, iz prikrajka, pojavila nijedna stranka nacionalnih Crnogoraca!

Kako to da se u eri najžešćeg, sistematskog udara na sve crnogorsko nije registrovala nijedna stranka koja bi u centru djelovanja imala zaštitu ugroženog identiteta? Odgovor na ovo pitanje je lak i jednostavan, a oličen je u činjenici da je uspostavljen opšti konsenzus među strankama crnogorske i anticrnogorske provenijencije – da svim silama i na svaki način treba ugušiti i pomisao o osnivanju crnogorske nacionalne stranke.

Crnogorci stigmatizovani

Tako će, umjesto da o organskom Crnogorstvu govore potomci onih koji su formirali i očuvali ovu državu, govoriti njihovi odrođeni potomci koji će, učešćem u strankama srpske desnice ili desnog centra, pokušati da se predstave kao sljedbenici tradicionalne, njegoševske Crne Gore. Time će, zapravo, kod neznavenih i neprosvijećenih, pokušati da zamaskiraju činjenicu da su upravo oni karika uz pomoć koje je zvanični Beograd ukrao crnogorsku istoriju, kulturu i sakralno naslijeđe, zarad asimilacije Crnogoraca i izmjene njihovog identiteta.

Činjenica da se Abazovićeva URA i Bečićeve Demokrate predstavljaju kao građanske, ne samo da je groteskna, nego obesmišljava svako određenje termina “građanski”. Jer, predstavljajući se u minulom periodu kao građanisti, Uraši i Demokrate zapravo su, mnogo perfidnije od Demokratskog fronta, odradili posao posrbljavanja Crnogoraca i ugrožavanja njihovih ljudskih prava, posebno u oblasti slobode vjeroispovijesti. Izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti i fantomski “temeljni ugovor”, zapravo su krađa epskih razmjera koja će na planu očuvanja crnogorskog nacionalnog identiteta imati dugotrajne štetne posljedice.

Ništa bolja situacija nije ni sa strankama socijaldemokratske orijentacije (DPS, SDP, SD…) koje su se, silom prilika, u proteklom periodu bavile pitanjima identiteta (država, crkva, jezik, himna, zastava…) iako po prirodi stvari to nijesu teme kojima se bave socijaldemokrate.

Stvari po pitanju određenja stranaka u Crnoj Gori su odavno pobrkane, a ona latinska Nomen est omen (ime je znak), ovdje je odavno obesmišljena. Baš kao i predstojeće glasanje 11. juna na kome prirodni Crnogorac ponovo neće imati svoju autentičnu stranku, nego će kao i do sada lutati podržavajući one koji će se samo uzgredno baviti očuvanjem crnogorskog nacionalnog identiteta.

Možda da se ukloni crnogorska zastava sa birališta, da ne ”vrijeđa” one koji su ”građanski” orjentisani?

Rezultat unaprijed poznat

Portal Aktuelno iz prve ruke je upoznat sa činjenicom da je u proteklih par godina propalo nekoliko pokušaja da se formira stranka nacionalnih Crnogoraca koja bi pripadala desnom centru. Jedna je u Nikšiću čak registrovana, ali se iz nepoznatih razloga nije pojavila kao kandidat na predstojećim izborima. Ostali pokušaji završavali bi se obično na onoj stepenici, gdje nakon respektabilnog kadra koji bi okupila, na dnevni red dođe pitanje njenog finansiranja.

Bilo to nekome čudno ili ne, tek, stranku nacionalnih Crnogoraca ne želi niko da finansira. Poznato je da međunarodne organizacije i ambasade zapadnih država u Crnoj Gori finansiraju sve – od zaštite bijelih međeda, do Dritanovog svemirskog programa – ali ne i projekte zaštite ugroženog nacionalnog identiteta najbrojnijeg naroda. Njima su se, po pitanju ignorisanja zaštite identiteta Crnogoraca, pridružili i ovdašnji tajkuni koji su se obogatili umotani u crnogorsku državnu zastavu, ali ne vide interes da u to ulože berem djelić svog kapitala.

Naprotiv – od činbenika ANB-a do nekih samoproklamovanih lidera bivše vlasti – svi su se zdušno potrudili da jedna takva stranka ne ugleda svjetlost dana. Uzalud jedan od osnivača takve stranke kaže za portal Aktuelno da je posao skoro priveo kraju, našao sjajnog lidera, okupio desetak ljudi koji bi se bavili programom, animirao članstvo…i zaustavio se onda kada je trebalo pronaći minimum sredstava za funkcionisanje stranke.

Crna Gora tako ulazi u još jednu izbornu trku gdje je rezultat uglavnom unaprijed poznat. Projektovali su ga i zapadni centri moći, koji neskriveno kao favorita ističu jednu vanparlamentarnu stranku koja je produkt nužde da se što prije sa scene sklone oni na koje je potrošeno mnogo vremena i uludo utrošeno previše novca. Novi adut Zapada, opet pomalo nekritički i opet bez analitičkog pristupa suštinskim odrednicama stranke jeste Spajićev i Milatovićev produkt Evropa sad.

Površnost zapadnih partnera u projektovanju političkih prioriteta takve političke strukture i nepodnošljiva lakoća u pristupu očiglednoj propasti crnogorskog budžeta, još jednom će usloviti strmoglav pad parametara kojima se mjeri uspješnost neke države na putu ka evropskim integracijama. Zato ne treba da čudi što je Crnu Goru, u pristupanju EU pretekla čak i država koja se nalazi u ratu.

Zapad, recimo, vrlo dobro zna da bi marionetska vlada koju bi u Kijevu uspostavio Vladimir Putin obesmislila čak i postojanje Ukrajine kao države. Ali, taj isti Zapad ne vidi da će u Crnoj Gori uskoro biti formirana već treća marionetska vlada u posljednje tri godine. Istina, takva vlada nije proizvod vojne okupacije, niti agresije strane vojske na Crnu Goru. No, ona je sofisticirani produkt Aleksandra Vučića i crkve Srbije, uspješno uvijen u oblandu “domaćih slugu” kao izvršilaca, koji manje ili više otvoreno rade za interese zvaničnog Beograda.   

U takvom sljepilu onih koji navodno bdiju nad demokratskim procesima u Crnoj Gori i anomalijama našeg društva, proteći će još jedni izbori. Bez stranke nacionalnih Crnogoraca i bez patronata Zapada koji je od Crne Gore digao ruke još kada je 2017. godine ušla u NATO, teško da ćemo nakon 11. juna imati nešto drugo do ponovnu ocjenu da imamo hibridni režim i nazadak u demokratskim procesima.

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Advertisement

Najčitanije