Grobar SDP-a i rak rana crnogorskog suverenizma

Vanredni parlamentarni izbori održani u neđelju protekli su, za crnogorske prilike, u veoma letargičnoj i dosadnoj atmosferi, rezultat garantuje da će se nastaviti politička neizvjesnost, a najupečatljiviji detalj koji je i obilježio ovaj izborni ciklus je istorijski niska izlaznost.

Osim što je na osnovu izlaznosti postalo jasno da su se građani Crne Gore razočarali u politiku i političare, iznenađujući momenat bilo je i odsustvo srpsko-ruske subverzije na koju smo navikli proteklih godina.

Ipak, javnost je ostala prilično ravnodušna na jedan ”detalj” koji je takođe na neki način obilježio nedavno završene izbore – Socijaldemokratska partija (SDP) predvođena blijedim Nikolom Bujom Đuraškovićem, izgubila je parlametnarni status i ostala ispod cenzusa, prvi put nakon što je 1990. godine počela sa radom na temelju ”Saveza reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru”.

”Umišljeni Čerčil u pokušaju”

SDP se nije pomirila sa katastrofom na izborima, i podnijela je prigovore opštinskim izbornim komisijama (OIK) Glavnog grada, Rožaja, Bijelog Polja, Ulcinja, Cetinja i Tivta zbog ”sumnje u neregularnosti tokom parlamentarnih izbora, zahtijevajući ponavljanje glasanja na nekoliko biračkih mjesta”. Kakav god ishod ovih prigovora bio, bilo da se glasanje ponovi ili ne, SDP ne može da pobjegne od činjenice da su oni politički potpuno istrošena partija koja je nakon niza katastrofalnih poteza njhovih najistaknutijih funkcionera doživjela svoj konačni krah.

Mnogi poznavaoci prilika u ovoj partiji i istaknuti bivši članovi, kao glavnog krivca za katastrofalnu sudbinu SDP-a, koja je kulminirala u neđelju, vide bivšeg, a sada počasnog predsjednika Ranka Krivokapića i njemu bliske ljude predvođene Raškom Konjevićem.

Zahvaljujući Krivokapiću, njegovoj pogrešnoj, perfidnoj i egoističnoj politici, karakterističnoj za davno pročitanog političkog trgovca i njegovim marionetama, SDP je ostao izvan parlamenta i postao partija pred gašenjem. Sve to zbog osobe spremne da sa svakim zaigra u bilo kako ideološki obojeno kolo, samo radi šake lične koristi i zadovoljenja bolesne želje da bude na vlasti.

Umišljeni ovdašnji “Čerčil”, kako ga u određenim krugovima podrugljivo oslovljavaju, Ranko Krivokapić nanio je ogromnu štetu suverenistima i Crnoj Gori i prosuo suverenističke glasove, jer je, kako su kazali dobro upućeni izvori iz SDP-a, lobirao za solo nastup ove partije. Dugogodišnja poslanica i predsjednica SDP-a Draginja Vuksanović Stanković gostujući na Anteni M, optužila je juče Krivokapića da je čak bio spreman na truli kompromis sa Sapjićevim PES-om da bi došao do ministarske funkcije.

Sa druge strane, zdravorazumska logika govori da je SDP ušao u predizbornu koaliciju sa DPS-om i ostalim partijama, što je bilo prirodno i realno, sada bi imali sigurno dva, a vjerovatno i  tri mandata.

Razbio već dogovorenu koaliciju

Ovako je zahvaljujući Krivokapiću i njegovim pulenima, SDP gotovo sahranjen. Ukratko – njegova autodestruktivna politika čiji je figura na ovim izborima bio nesrećni Bujo Đurašković, dovela je do političke eutanazije SDP-a.

”Ranko Krivokapić je razbio već skoro dogovorenu predizbornu koaliciju DPS i SDP  (SD-LP i DUA). I evo što smo dobili. Prosutih nešto manje od 9.000 glasova. Danas bi odnos snaga u parlamentu bio  mnogo drugačiji da Krivokapić nije sabotirao ulazak u koaliciju – najviše poslanika ne bi imao PES i ne bi bio prvi po osvojenim glasovima, ni SNP i Demos ne bi bili u parlamentu, da Ranko Krivokapić nije razbio izvjesno dogovorenu predizbornu koaliciju s DPS-om”, kazali su Portalu Aktuelno dobro upućeni izvori iz SDP-a.

Kako naglašavaju, da je vođstvo SDP imalo razuma i smisla za realnost i pristupilo procrnogroskoj koaliciji, danas bi lista predvođena DPS-om, bila najjača po broju glasova i mandata u Skupštini Crne Gore.

”Ovako zahvaljujući destrukciji Ranka Krivikapića koji partijom vlada iz sjenke, to se nažalost nije desilo. Cijena takvih katastrofalnih poteza je i totalni fijasko, odnosno,  slom SDP-a. Katastrofa je mnogo veća kada se zna da se radi o partiji svijetle prošlosti, nekada veoma zaslužnoj za emancipaciju Crne Gore, koja je bila jedan od svjetionika na političkoj sceni, a koja je nažalost profanisana i kompromitovana. Kao takva izgubila je povjerenje zbog prevrtljive i podle, lično lukrativne politike njenog bivšeg lidera Krivokapića”, poručili su naši izvori.

Politički suicid i nepostojeća krađa

Komentarišući prigovore koje je Socijaldemokratska partija podnijela opštinskim izbornim komisijama (OIK), naši izvori kažu da je to samo pokušaj da se izvuku nakon ”političkog suicida”.

”Izvršili su politički suicid i sad pokušavaju da iskonstruišu nepostojeću ”krađu” kako bi se na nekoliko mjesta ponovili izbori, ne bi li isprosili glasove od drugih političkih partija i provukli se u parlament. Krajnji cilj je jasan – da bi Krivokapić pokušao da od Evrope sad ponizno, poput prosjaka, izmoli da ga uvuku u Vladu i poklone mu funkciju ministra vanjskih poslova koju ne može da prežali”, navode naši izvori.

Tradicija izdajstava

Krivokapić je i prije ovih izbora bio poznat kao ”mutivoda” i izuzetno sujetan lider koji se obračunavao sa svakim ko nije potpuno bio saglasan sa njegovim političkim kapricima.

SDP je tokom svog postojanja doživjela “dva” raskola unutar stranke. Prvi raskol u SDP-u desio se 1995 -1996 kada je dr Ilija Vujošević podnio ostavku u znak otpora pučistima koje je tada predvodio Žarko Rakčević, dok je Krivikapić, u svom stilu, tada igrao dvostruku igru. Nezaviano od toga Rakčevic je 2001. podnio ostavku.

Naredni brodolom SDP je doživio 2015. godine kada su stranku napustili osnivači Vujica Lazović, Ivan Brajović, Andrija Lompar i Mićo Orlandić. Oni su tada osnovali SD.

Sve ove turbulencije su ili režirane u kuhinji Ranka Krivokapića, ili je u njima imao udjela. Ali ni ovo nije njegova najveća politička brljotina, jer je krajem 2015. i početkom 2016. godine, zbog sujete i kompleksa koje je osjećao prema lideru DPS-a i tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću, pristao da šuruje sa neočetničkim Demokratskim frontom (DF) i zamalo Crnu Goru gurnuo u provaliju velikosrpske hegemonije.

Sujeta, ambicija, ali i neiskrenost Ranka Krivokapića koštala je SDP propasti partnerstva sa DPS-om, nakon 18 godina koalicione saradnje. Taj raskol je SDP praktično otjerao u “partnerstvo” u nekoliko lokalnih uprava sa prosrpskim svetosavskim strankama DF-om, Demokratama i pokretom URA, SNP-om, Demosom.

Da tada Pozitvna Crna Gore nije podržala Đukanovićevu vladu, nakon čega je formirana ”vlada izbornog povjerenja”, velika je vjerovatnoća da danas ne bismo bili u NATO-u već bi naša država bila dio ”srpskog sveta”. Treba pomenuti da je uz Krivokapića u svim tim destruktivnim odlukama uvijek pored njega bio i Raško Konjević, koji je samo demagoški, nikad konkretno, bio spreman da se usprotivi odlukama svog lidera, koga bi na kraju, bezrezervno uvijek poslušao.

Samo zahvaljujući promišljenoj politici Pozitivne koja je početkom 2016. godine podržala Vladu, sačuvan je mir i stabilnost zemlje, a 19. maja 2016. i pored sabotaže Krivokapića, Konjevića i SDP-a, potpisan je Protokol o ratifikaciji članstva Crne Gore u NATO nakon čega smo uskoro i postali dio Alijanse.

Svo to šurovanje sa neočetničkim partijama SDP-u se vratilo, kada su poslanici DF-a nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti krajem 2019. ispsovali Konjevića i rekli mu iskreno šta o saradnji sa njim misle, dok je Krivokapić dobio flašu u glavu, ali i teške uvrede od poslanika DF-a Nebojše Medojevića.

Kako su radili, dobro su i prošli, a debakl na proteklim izborima je najmanja cijena za Krivokapićevu kalkulantsku i oportunističku politiku, koja je kad tad morala doći na naplatu.