I Aleksa je četnik

Piše: Nebojša Redžić

Da se za proteklih pet godina opšte devastacije i razdržavljenja Crne Gore nije desilo ništa drugo do pokvareni osmijeh Alekse Bečića prilikom izglasavanja sramnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, prosječan Crnogorac njegoševskog kova imao bi o čemu da priča unucima. O sramoti, o porazu naše duhovnosti i tradicije, o bijednim izrodima koje ova zemlja neumorno proizvodi. O nečemu čime se nijedan potomak ovovremenih Crnogoraca nikada neće ponositi. Nešto nalik onoj fotografiji nakon nelegalne Podgoričke skupštine gdje ni poslije hiljaditog objavljivanja nijesam čuo ni sugrađanina ni poznanika da upre prstom i ponosno kaže: Ovo je moj (pra)đed! 

Vladika Rade bi – da je živ – danas do tančina razradio onu svoju o “zlu domaćem” i objasnio kako je, skenirajući Crnogorce svoga vremena, znao da će se u onim potonjim pojaviti nešto nalik Demokratama. Ne postoji struktura na političkoj sceni Crne Gore čiji pomen izaziva više animoziteta i osjećaja gađenja nego što je to stranka Alekse Bečića. Uostalom, što očekivati od otpatka nekada moćnog SNP-a koji je Bečić reciklirao i od njega načinio utočište za bezlične. Iskreno, ne bih ovo nikada napisao kada bih poznavao makar jednog živog Demokratu ili nekoga ko osjeća bliskost sa tom političkom strukturom.

Ali, ne. Glasači ove partije kao da su neka nevidljiva ekipa, postojana u svojoj želji i namjeri da iz prikrajka rade na uništenju svega crnogorskog, ali skrivena poput pacova u mišjim rupama sa namjerom da izmili na površinu samo u izbornim danima i tu cementira vječitih 10%. 

Što očekivati od otpatka nekada moćnog SNP-a koji je Bečić reciklirao i od njega načinio utočište za bezlične

Sve je tu u saglasju sa onima koji ih vode – dva potpredsjednika Vlade i četiri ministra, te brojni igrači “po dubini” iz redova Demokrata, najradije bi zacementirali svoje zadnjice za državne fotelje i zauvijek zaćutali, jer se glasati za nestanak Crne Gore – može i ćutke. Istina, okolnosti i priroda posla natjeraju visokopozicionirane članove “demokrata” da se katkad oglase, ali to onda bude neubjedljivo, bezlično i besprizorno da čak i surovo hladnom Milojku Spajiću uzavru emocije kada ih čuje. Zato nije ni čudo što će u najavljenoj rekonstrukciji Vlade, Spajić vjerovatno smijeniti i Krapovića i Šaranovića i Vujovićku i Moma Koprivicu. Bečića neće jer bi onda i opstanak koalicije došao u pitanje. A sa time se nije igrati. Nekada Amfilohije, a danas ujko Metodije to mu nikako ne bi oprostili. Uprkos činjenici da im i odnos sa crkvom Srbije varira – od puke poslušnosti do podrazumijevajućeg poltronstva. 

Paralelna stvarnost Demokrata

Da Demokrate žive u paralelnoj stvarnosti, najbolje su shvatili naši hrvatski susjedi. Nakon što je Hrvatska Aleksu Bečića zbog sistematskog djelovanja na narušavanju dobrosusjedskih odnosa označila kao personu non grata, hrvatski poslanik u Evropskom parlamentu Tomislav Sokol okarakterisao ga je kao “poltrona”. Dobro, da ga bolje poznaje, označio bi ga i kao populistu, demagoga, devastatora političkog života i demokratskih procesa… I ko zna još kako. 

Što još reći o njihovom podaništvu? Bez obzira što su BIA, crkva Srbije, ambasade u Podgorici, te režim u Beogradu – različite strukture, Bečić i njegovi sve su ih “pomirili” u zajedničkoj misiji državnog obezličavanja i ekonomskog urušavanja Crne Gore. Nije to ništa novo još od vremena kada je prije deceniju, ulazeći na južna vrata američke ambasade u Podgorici, Bečić pripreman za jednog od onih koji će zamijeniti Mila Đukanovića. Ali, da će ambasade dobiti takav produkt koji služi i više i bolje nego što očekuju, malo je ko mogao pretpostaviti. 

Podanici kavima nema ravnih

Jer, kada kaže da ne koristi državni telefon, dnevnice, državne vile i državni avion, “naš Aleksa” to čini zbog egzaltacije što je, skupa sa svojom 30-avgustovskom družinom, doveo Crnu Goru na najniže grane u svojoj istoriji. Kada nabraja rezultate u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, Bečić sav sija zbog saznanja da Crna Gora nije dobro mjesto za život i da su kriminalci iz klanova udarili posljednje eksere u kovčeg na kome piše Crna Gora. Kada pomene akciju “značka” i kaže “veting”, on zapravo želi politički progon i čišćenje nepodobnog kadra u policiji. Kada ćuti o spomeniku četničkom zlikovcu Pavlu Đurišiću, Bečić zorno stavlja do znanja svima da ni on, ni njegovi, nijesu ništa drugo do sljedbenici okupatorskih slugu – četnici. 

A kad je Aleksa ovakav, što tek onda reći o onima koji mu čuvaju leđa? O Borisu Bogdanoviću, recimo, osobi čiji nastupi u parlamentu i opsjednutost DPS-om izazivaju kod prosječnog gledaoca nagon za povraćanjem?! O Draganu Krapoviću koji je ministar vojni, troprsti licemjer koji bi bio najsrećniji kada ta vojska i država kojoj služi – ne bi ni postojale. O ministru policije Danilu Šaranoviću, čija je borba protiv organizovanog kriminala samo šarena laža, nalik dječijoj igri plašljivcima. Pa tek o ministarki kulture i medija Tamari Vujović koja u resoru kojim rukovodi ima učinak taman koliko umjetničke siline čitaocima šalje nepostojeća knjiga Bećira Vukovića. 

Ko nam vodi resore odbrane i unutrašnjih poslova kukala nam koža!

Imaju “demokrate” još jednu značajku: od kada su 30. avgusta 2020. godine ušli u anticrnogorsko kolo bez namjere da iz njega ikada izađu, nema koalicionog partnera sa kojim nijesu bili u sukobu. Nekada za Demokratskim frontom, više puta sa Urom, sada sa PES-om. No, uprkos tinjajućoj konfliktnosti, jedno je nesporno – u svakoj prilici i kada god zatreba, oni će svakako biti dio anticrnogorskog fronta i glasati za sve ono što autentičnu, njegoševsku Crnu Goru vodi u propast. 

Rezervni igrač

Što god da se još kaže o “demokratama”, malo je. Naprosto, oni su onaj tihi igrač u borbi za nestanak Crne Gore koji uvijek pritekne u pomoć kada za takvu misiju prifali glasova i rezervnih igrača. Dok se poštapaju velikim riječima i istim takvim djelima, oni se zapravo sklanjaju u neku jazbinu i vrebaju novu šansu da postanu prevaga. Oni su “za pobjede”, a ne “za podjele”, a pod time podrazumijevaju konačan obračun sa onima koji ne žele da kao oni baštine “šetanje opanaka” kontra slave Vučjeg dola i Grahovca. Demokrate su, zapravo, nešto najgore što je u elementarnoj nepogodi od 30. avgusta 2020. godine pogodilo Crnu Goru i u njoj ubilo iskonski osjećaj da budemo slobodni i nezavisni. Oni su prototip izdaje državnih interesa, ljaga na obrazu ovovremenih Crnogoraca koji lagano nestaju, nusproizvod puta Crne Gore na putu ka Evropi koji se pretvorio u svoju suprotnost. 

Jer, ako pođemo od činjenice da je današnja Crna Gora najlošija od svih prethodnih, da nas niko neće zvati “slavnim precima” ni veličati naše ovovremene učinke, onda su “demokrate” paradigma takve Crne Gore. Crno, da ne može biti gore. Promoteri slobode u okovima anticivilizacijskih snaga. Vlasnici sumnjivih diploma u eri tehnološkog buma. Političke neznalice i manipulatori u doba vještačke inteligencije. Neimari u razgradnji vlastite države u vrijeme kada su i divlja afrička plemena spoznala vrijednost slobode i nezavisnosti. 

Neimari u razgradnji vlastite države u vrijeme kada su i divlja afrička plemena spoznala vrijednost slobode i nezavisnosti

Umjesto bajki kojima manipulišu onim dijelom javnosti koji još ne shvata suštinu njihove prevare, Demokrate se mogu pohvaliti zajedničkim učincima sa kolegama oslobodiocima: crnogorski turizam je uništen, zadužićemo se još pola milijarde, gradiće se kolektor u Botunu, skoro sva javna preduzeća završiće u minusu…Ma, koga briga?

To nije ništa pri činjenici da su ušli u sukob sa PES-om, da je veting raskrinkan, da je sumnjiva i diploma Krsta Radovića, da je Spalević imenovan da dokrajči FK Budućnost, da će Spajić smijeniti 10 ministara, da će politički uticaj Demokrata u izvršnoj vlasti biti minimiziran… Što reći? Kakvu poruku poslati? I kako će ovakva Crna Gora jednom kada ne bude “demokrata”?