I Crna Gora je priznala Palestinu

Piše: Nebojša Redžić

O jadu bi se zabavili zvaničnici ovdašnje vlasti da Crna Gora nije priznala državu Pelestinu odmah nakon obnove državnosti 2006. godine.

Danas bi to bio vraški težak posao za “oslobodioce” koji su, je l da, uvijek privrženi zaštiti ljudskih prava i odbrani slabijeg, sa posebnom senzibilnošću na genocid koji se odvija pred očima cijelog svijeta, a na koji dio zvaničnika “civilizovanih i demokratskih” država junački ćuti.

Zamišljam samo zabrinutog Aleksu Bečića koji bi diplomatski obrazlagao odluku da treba čekati da se o svemu dogovore EU i SAD. Ervin Ibrahimović bi najprije, u svom nepotističkom zanosu, provjerio ima li u Gazi neko od njemu bliskih da je bez posla i pozvao ga u Crnu Goru gdje vazda ima mjesta za one koji su neobrazovani, polupismeni i sa kupljenom diplomom. Tek kada bi vidio da takvih u Gazi nema, obrazložio bi da moramo priznati Palestinu ako se SAD neće naljutiti. A hoće. Milojko Spajić bi po običaju ćutao, a ako bi progovorio bila bi to još jedna od njegovih istina od kojih, onima koji mu vjeruju, raste nos kao da je Pinikio izum iz Pljevalja. Andrija Mandić je svoj stav izrekao prijemom u red savjetnika jedne znamenite Jevrejke koja će mu vjerovatno saopštiti da nije u redu što je DPS vlast te 2006. godine priznala Palestinu.

Upravo ta činjenica – da je to bio jedan od prvih poteza vlasti u nezavisnoj Crnoj Gori, lišila nas je briga i mogućnosti da se obrukamo pred cijelim svijetom tako što bismo “diplomatskim” egzibicijama izbjegli da učinimo ono što ovih dana rade sve vodeće države EU. I ne samo one.

Istina, aktuelna vlast (liše Ibrahimovića) ne ističe previše činjenicu da je Crna Gora priznala Palestinu, te da su već u avgustu 2006. godine uspostavljeni diplomatski odnosi između dvije države, nakon što je Palestina u julu te godine priznala Crnu Goru. Diplomatski odnosi između dvije zemlje unaprijeđeni su u oktobru 2016. otvaranjem ambasade i imenovanjem rezidentnog ambasadora u Crnoj Gori. U odnosu na višedecenijski konflikt Palestine i Izraela, zvanična Crna Gora tada je prihvatila stanovište Evropske unije, koje zagovara mirno rješenje spora i uspostavljanje dvije samostalne države – Palestine i Izraela, sa Jerusalimom kao prijestonicom obje države.

U odnosima sa Palestinom, bilo je diplomatskih lutanja i nedosljednosti Crne Gore, ali je činjenica da je bivša vlast, ranim priznanjem Palestine načinila potez koji je kasnije bilo nemoguće relativizovati. Mada, nije da nije bilo pokušaja: predstavnik Crne Gore bio je uzdržan na Generalnoj skupštini UNESCO u Parizu kada se prije nekoliko dana glasalo o odluci da se Palestina primi u punopravno članstvo jedne od najznačajnijih agencija Ujedinjenih nacija.

Ambasada Palestine u Podgorici

Ko je sve priznao Palestinu?

Priznanje palestinske države, istina, neće značajno pomoći gladnoj djecu Gaze, još manje desetinama hiljada žrtava izraelske agresije i kršenja svih normi međunarodnog pravnog poretka.

Ima tu argumenata i za one koji se protive priznanju Palestine: ta država više je imaginarna projekcija razuma međunarodne zajednice koja će se valjda potruditi da Palestini pomogne u izgradnji elementarnih odlika državnosti – da ponovo, kao nekada, ima svoju teritoriju, glavni grad…

No, kada se u priznanju Palestine u posljednjih nekoliko sedmica Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji, Kanadi i Portugalu pridruži jedna Francuska, onda se može reći da su najznačajnije države Evrope načinile makar prvi korak. Istina, Izrael i Sjedinjene Države osudile su takav potez ocijenivši da ne doprinosi miru i da predstavlja „nagradu za Hamas“, ali je sada nesporno da više od tri četvrtine od 193 članice UN priznaje palestinsku državu.

Među onima koji to nijesu učinili, osim Izraela i SAD, su i Italija i Njemačka. Ako je za Njemačku jasno da je Holokaust sprečava da arbitrira u velikom problemu na Bliskom istoku, nije jasno što čeka Italija u kojoj vri na ulicama zbog pritiska ogorčenih građana da se prizna država Palestina.

Ujedinje nacije – Palestina jedno od glavnih pitanja

Dug koji prema Izraelu osjeća Njemačka i zbog toga ćuti na mogućnost da prizna Palestinu, ne osjeća, kaže predsjednik te države Milanović, današnja Hrvatska, što ipak nije bilo dovoljno da hrvatski Sabor juče izglasa takvu odluku.

Nije jasno što čeka Srbija, budući da je Izrael priznao Kosovo, a Srbija neće Palestinu, ali je veliko pitanje da li srpsko rukovodstvo, nakon haosa na ulicama svojih gradova, više priznaje i svoju državu Srbiju.

Istina, mediji u susjedstvu pišu kako je Srbija priznala Palestinu još 1988. godine, ali to je pravno neodrživo jer je Srbija tada bila tek republika u okviru međunarodno priznate SFRJ. 

Dodajmo da je nezavisna BiH Palestinu priznala još 1992. godine, odmah nakon što je proglasila vlastitu nezavisnost. U junu ove godine Palestinu je priznala i Slovenija, članica Evropske unije.

Kad Ervin uradi “sve što može”

Vratimo se današnjoj Crnoj Gori i njenom odnosu prema genocidu na Zapadnoj obali. Naravno, bilo bi suvišno i odveć pretenciozno očekivati od ovakve vlasti da igra značajniju ulogu u pokušaju da se zaustavi Izrael u svojim zločinačkim namjerama. Takvu misiju treba ostaviti onim samosvjesnim građanima Izraela koji svakodnevno protestuju protiv svog državnog vođstva tražeći da ubijanje prestane.

No, staro pravilo u Crnoj Gori glasi da kada nećeš, ne želiš ili ne možeš da se baviš nekim problemom, onda postavi bezličnog ministra koga niko neće uzimati ozbiljno. Tako sam se ovih dana dobro ismijao kada sam na društvenim mrežama pročitao stavove Ibrahimovićevih zastupnika što ga brane, ali ga ne odbraniše.

Ibrahimović smatra da je uradio sve što je bilo do njega

Pa tako kažu da je “uradio sve što je mogao za Palestinu i Gazu”: zaustavio izvoz i transport oružja preko Crne Gore (!), naložio svaki put, bez izuzetka, da se na svim mjestima na kojima se glasa o nečemu što je zaustavljanje ili glas protiv agresije i zločina nad Palesitincima – glasa za to, podržao svaku rezoluciju, deklaraciju i sl. o kojoj se izjašnjavalo na bilo kom zasijedanju, skupu, …iz UN poslao poruku da je država Palestina fakat, da se zločini i stradanja moraju zaustaviti, da Palestina mora opstati i uz pomoć svijeta se obnoviti.

Da se razumijemo: zvanična Podgorica, bilo da je posmatramo kroz stavove premijera Spajića ili predsjednika Milatovića, nema stav ni o čemu – ni o zbivanjima u vlastitom dvorištu, pogotovo ne o onome što se dešava u svijetu. Zapravo, one rijetke koje ima i koje ova dvojica iznose, stavovi su formirani u vrijeme bivše vlasti pa ih ovi samo plagiraju, prepisuju i ponavljaju. Naravno, pod uslovom da tu ne spada stav o četničkoj ideologiji koja je u Crnoj Gori, a posebno u njihovim redovima, sve prisutnija i prihvaćenija.

Očekivati da zvanična Podgorica bude uticajan akter u odnosu prema izraelsko-palestinskom problemu bilo bi neozbiljno i nimalo u skladu sa realnošću. No, politički stav koji mogu uvijek iznijeti, a da im zbog toga neće odletjeti glava sa ramena, u kome bi pokazali empatiju, pa i zgražavanje zbog onoga što čine izraelske “odbrambene snage” u Gazi, neophodnost je vremena u kome živimo. Uzalud. Toga nema.

Prethodno, makar bi ministar vanjskih morao da nas informiše ko je to i kada želio da izvozi oružje Izraelu preko Crne Gore. Ili makar da shvati da od rezolucija i deklaracija o prestanku zločina nad Palestincima, djeca iz Gaze nemaju ama baš ništa. Manje čak i od priznanja palestinske države koje više liči na umirivanje savjesti međunarodne zajednice, nego na planiranu akciju sa ciljem da ubijanje na Zapadnoj obali prestane.