Igre, ali ne Olimpijske

Piše: Nebojša Redžić

Scena kada uoči vaterpolo utakmice Crna Gora – Hrvatska na OI u Parizu igrači obje reprezentacije „zijevaju u prazno“ na tv-u dok se izvode himne njihovih država, prava je slika „oslobođene“ Crne Gore u kojoj mrzjeti svoje i prvog komšiju spada u patriotizam. Istina, više su „zijevali“ Hrvati nego naši, ali to pripada nekoj drugoj temi o kojoj neću ovoga puta.

Mogu samo da zamislim kako je u percepciji posrbljenog Crnogorca kakav je, recimo, Andrija Mandić to izgledalo onda kada je sa tonom sve bilo u redu, pa je morao da odsluša obje omražene himne. Taman što ga posred srca pogodi „Lijepa naša“ i asocira ga na sve „oluje“, „okupirane krajine“, „plan Z4“ i ko zna još što, naiđe ona druga, „Sekulina“, gdje ga pomen „majske zore“, „stijenja i poštenja“ i „rijeke naših vala“ podsjeti na sve godine opozicione patnje, „stradanja“ i „ugroženosti“ njegovog naaroda.

Zamišljam taj telefonski poziv višestruko nezakonitom generalnom direktoru RTCG gdje mu podgorički Gazda sugeriše da je, kada već mora da prenosi utakmicu dvije omražene mu zemlje“, najbolje isključiti ton.

Ništa u Crnoj Gori nije slučajno, pa ni to da su se – dok su trajali sudski procesi u kojima je sudstvo jasno saopštilo da je generalni direktor suprotno zakonima na poziciji direktora – sastali Andrija Mandić i Boris Raonić. Suština njihovog dogovora bila je da Raonića „niko neće dirati uprkos sudskim presudama“, a da ovaj, zauzvrat, mora eliminisati iz programa odnos prema Srbima „koji je bio karakterističan za TVCG u vrijeme DPS-a“. Naravno, dogovor je podrazumijevao još po nešto, ali bez opipiljivih dokaza o tome nije uputno pisati.

Nijesam primjetio da se TVCG izvinila gledaocima zbog utišanog zvuka za vrijeme intoniranja himni dvije zemlje. Valjda je u državi Crnoj Gori postalo toliko nebitno i tako nevažno hoće li se čuti zvuci crnogorske himne, jer je Mandić spreman da ide do kraja tako što će ZAKONOM PROMIJENITI USTAV i zauvijek eliminisati omraženu himnu. Naime, odredba da su ustavne promjene moguće samo sa dvije trećine glasova poslanika, trn je u oku većine od 30. avgusta 2020. godine da ni to što su kupili usluge Bošnjačke stranke i približili se poželjnoj brojci nije jedina opcija. Uostalom, varijanta o promjeni Ustava zakonom, Mandiću djeluje izvodljivo u situaciji kada Ustavni sud niti želi, niti hoće da radi posao za koji su njegove sudije mnogo dobro plaćene.

No, vratimo se Olimpijadi. Čudi me da se Milojku Spajiću i Jakovu Milatoviću, na improvizovanim tribinama pored rijeke Sene, nije pridružio Andrija. Jer, da jeste, mogao je obići dva mjesta koja ga asociraju na Crnu Goru. Na onu Crnu Goru kakvu želi i kakvu je načinila 30-avustovska većina. Prvo mjesto je Versaj. Tamo je 1919. godine ozvaničen nestanak Crne Gore i to je mjesto koje bi u Andriji pobudilo one najfinije emocije. Drugi je, svakako, Diznilend. Taj dječiji park u Andrijinim očima bi bio paradigma za današnju Crnu Goru. Jer, tamo je sve zabava za malu đecu, tamo su šarene laže, svijet koji postoji samo u mašti. Baš kao kod nas sa programom Evropa sad 2.  Ima u Diznilendu i mjesto koje se zove „Kuća strave“ gdje sam svojevremeno vodio svoju đecu. Neodoljivo podsjeća na ono što su mandićevci za nepune četiri godine učinili od Crne Gore. Nemam se kad baviti sadržajima „Kuće strave“, ali mi se čini da neodoljivo liči na učinak „oslobodilaca“, sa mnogo prašine, paučine i babaroga. I djeluje kao da će se svakoga časa urušiti i zauvijek nestati.

No, sad se sjetih da Andrija ne smije put Hrvatske, moguće ni u pravcu EU, pa čak ni kod vjekovnih srpskih prijatelja Francuza. Uostalom, zašto bi i išao kada će Milojko svejedno odraditi u Parizu sve ono što bi želio da učini i Andrija.

Sistematsko uništenje crnogorskog sporta

Nekako mi je taj detalj sa nečujnim himnama Crne Gore i Hrvatske za sada najjači utisak sa Olimpijade. On je prava slika odnosa prema imenu Crne Gore ne samo Javnog servisa, nego i svih onih ovdašnjih državnika koji su crnogorski sport sveli na poželjnu mjeru. Jer, zamislite samo da su se rukometašice plasirale na Igre, pa Dado Šćekić mora da se, po službenoj dužnosti, suoči sa svim onim što iz dubine duše mrzi. Sa navijačima koji srcem i bez državnih dnevnica vole Crnu Goru. Sa crvenim zastavama koje bi Šćekiću mutile očinji vid, ili sa himnom koja bi mu parala hipersenzibilno vasojevićko uho. Ovako, na vrijeme su se pobrinuli da „lavica“ tamo ne bude. Prstom nijesu mrdnuli da organizuju kvalifikacioni turnir u Podgorici gdje uopšte ne bi bilo dilema oko plasmana. Pretekle su nas tako Slovenke, a njihov nastup na OI najbolje govori koliko u Parizu nedostaje Crna Gora. Ne i Šćekiću, naravno.

Lik je već drugog dana Igara, poput Dritana koji je u mandatu ostvario dječačke fantazije, pokazao koliko je politički neuk i prostački razuzdan i neodgovoran. Umjesto da ode na meč crnogorske bokserke, čovjek se našao na teniskom meču Novaka Đokovića i pokazao na djelu bijedu osobe koja državni crnogorski novac kojim je dobio mjesto u Parizu, koristi za podršku sportisti iz druge države. Ali, Bože moj… da pitate ovdašnji puk gdje je ministar morao biti toga dana, ne bi me čudilo da više od polovine pučanstva odgovori kako je trebalo da ode „na Đokovića“. I to je slika današnje Crne Gore.

Uostalom, već na startu Igara, sa Đokovićem se sreo, fotografisao i sjedio za stolom i Milojko Spajić. Ne gugla mi se sada, ali mislim da je uz fotku napisao kako je Novak pogodan i za „promociju Crne Gore“ Saglasan sam, samo je pitanje – koje Crne Gore?! Ove Milojkove, kripto nacističke u kojoj Srbin iz Jasenova polja pomaže crkvu tuđe države, u kojoj nas sa bilborda uči da nijesmo to što jesmo, gdje se sastaje sa maskotom četništva Markom Kovačevićem i mrzi svaki kamen koji se crnogorskim zove?! Tako mi takve Crne Gore.

No, počeh o stanju crnogorskog sporta u koje su ga doveli ovi Andrijini i Milojkovi. Ono je, da ne tražim sada druge metafore i riječi, nalik travnjaku Gradskog stadiona u Podgorici. Malo žuto, pa malo zeleno, a onda prazno, pa opet žuto. Za to vrijeme, DG arena, u istom gradu, na istoj temperaturi, savršeno se zeleni. Ali, DG arena, koliko znam, nije gradska. I ne postoji instrukcija da se uništi, kao što postoji za Gradski stadion. Za sada.

Kada smo već uništili ženski i muški rukomet, kada smo košarkaše ostavili bez plasmana na OI samo zato što je trener Brazila, Hrvat Aco Petrović tako htio, kad već nemamo konkurentnu odbojku niti bilo koji drugi kolektivni sport, a o pojedinačnim da ne govorim, misija je ispunjena. Vaterpolisti mu tu dođu kao eksperiment – da se još jednom provjeri može li se od njih napraviti reprezentacija u kojoj niko neće pjevati himnu i gdje će se rijetke pobjede proslavljati sa tri prsta. Ako polože ispit, trajaće. Uostalom, selektor Gojković je još dok je Đedo bio živ, medalju sa velikih takmičenja nosio njemu, popu druge države na osvještanje.

Podanička svijest

Nekako mi ode ovaj tekst u drugom pravcu od onog koji sam želio. Htio sam, zapravo, da pišem o Televiziji Crne Gore i načinu na koji „pokriva“ Olimpijadu. Ipak, tu bih mogao sebi i drugima postaviti vječito pitanje: može li u truloj državi, Televizija biti bolja od te iste države? Mogu li se mediji izdići iz brloga u kojem se nalazi državna politika, mogu li izroniti iz blata u kojem bitišu oni koji upravljaju ovom nesrećnom zemljom? Što se Javnog servisa tiče, mogli bismo se upitati da li to uopšte i žele?

Prije neko veče pokušao sam da pronađem program gdje neću gledati reprezentacije iz Srbije. Eto, niti želim, niti volim da ih gledam. Ali, avaj: na sva tri programa, krištali su reporteri iz podgoričkog studija slaveći srpske golove. Na jednom kanalu je, čini mi se, bila repriza vaterpola Srbija – Japan. Na drugom su igrale odbojkašice Srbije. Na trećem njihovi košarkaši ili nešto slično. Mahinalno sam potražio RTS i shvatio da oni, bez emotivnih šokova kakve imaju ovdašnji reporteri kada prenose Srbiju, daju samo jednu srpsku reprezentaciju. Slično je i narednih dana: gotovo u svakom momentu na crnogorskim tv ekranima je prenos utakmica makar jedne selekcije Srbije. U momentu čovjek shvati da vjerovatno tako izgleda glavni državni medij okupirane zemlje gdje je jedina poruka za gledalište – da je poželjno i preporučljivo ugoditi okupatorskoj svijesti koja će to znati da cijeni.

Da me neko pogrešno ne bi razumio: ne govorim ovdje o personalnom učinku i reporterskim kvalitetima komentatora Javnog servisa. Odavno sam napisao da je Nebojša Šofranac medijski genije, da je Maksim Živaljević odličan reporter, da i Marko Jaćimović ima svoje kvalitete. Ovdje je pitanje ko u toj sportskoj redakciji određuje prioritete, ko bira što će se prenositi i konačno – ko sugeriše reporterima sa koliko će emocija pristupiti nastupu neke selekcije iz regiona ili van njega. Jer, ovako kako je sada, ne valja. Nekako je podanički, ulizivački.

Ne mislim ja da se ovo što pišem o prenosu sa OI na Javnom servisu dešava kao puki incident ili izolovan slučaj. Dok traje Olimpijada, igraju i naši fudbalski klubovi. Igrači Mornara svoju sjajnu pobjedu slavili su sa crnogorskom državnom zastavom, a kadar je ubrzo odlutao u pravcu publike. Kao da je neko usred slavlja naredio da se crvena zastava eliminiše sa ekrana, da je u tom trenutku sve važnije od slavlja onih koji su izvojevali pobjedu – igrača Mornara. I to je djelovalo tako bijedno, ogavno, jadno. Podsjetilo me na Sunčane skale iz 1992. godine kada je Slobo Kovačević pobijedio sa pjesmom Montenegro. Dok je skupina liberala slavila Slobovu pobjedu ispred bine, reditelj tv prenosa Stanko Crnobrnja naprasno je dao kadar odozgo i pokvario užitak svima nama koji smo konačno na ekranu TVCG vidjeli crnogorsku zastavu. Obećao sam tada sebi da ću Crnobrnji – ako ga ikada sretnem – iščupati uši. Srećom, nikada ga nijesam sreo.

Priča o aktuelnoj državnoj politici Crne Gore i njenoj refleksiji na sport, pa time i Javni servis, zapravo je priča o podaništvu, snishodljivosti, izgradnji poželjnog modela ponašanja i bitisanja stanovnika okupirane teritorije. Vječito pitanje – kako umjesto ljepote mora i gordosti Lovćena izabraše pogled ka Surdulici i visinama Avale, teško da će ikada dobiti racionalan odgovor. Jer, tamo gdje neko prestaje biti Crnogorac i postaje Srbin, dakle posrbica, prestaje i racio i intelekt, gubi se ponos zbog hiljadugodišnjeg trajanja svoga naroda i prihvata svijest petstogodišnjeg turskog roblja, nestaje ljubav prema kršu iz koga si ponikao i rađa se podanički odnos u kome se kleči, pristaje i mrzi svoje. Tu se zarad mrvica sa Gazdinog stola, prosipa majčino mlijeko i odlazi u mračne odaje dobrovoljnog ropstva.

Zato, priča o onima koji su prestali biti Crnogorci i prihvatili tuđi identitet, niti ima logično objašnjenje, niti kraj. Sport i televizija mogli bi biti dobar put ka izbavljenju i povratku sebi. Ali, mnogo će vode proteći Senom i Moračom dok ovdje ne poniknu generacije kojima je IQ veći od 86.