Ima ođe jedan nedoder…

Piše: Nebojša Redžić

Svakim danom, sve više sam ubijeđen da je maleni Dritan Abazović umislio da je baš on reinkarnacija velikog španskog pisca Migela de Servantesa. Neka mi oproste ulcinjski boemi kakvi su Gani Resulbegović i Ismet Karamanaga koji žele oživjeti legendu o navodnom petogodišnjem robovanju Servantesa u Ulcinju, ali nijesu oni krivi što su svojim angažmanom najviše nadahnuli svog neuglednog sugrađanina.

Što je, dakle, to što spaja Abazovića i Servantesa? Recimo, Ulcinj. Abazović je tamo rođen i stasao, sticajem okolnosti jednog smutnog vremena, uzdigao se do predsjednika neke partije, potpredsjednika, pa predsjednika Vlade. Servantes je, kaže legenda, bio zatočen između zidina ulcinjskog Starog grada, gdje je vremenom svoj kavez na trgu robova, zamijenio šetnjama po Starom gradu.

Veže ih, nažalost – i knjiga. Servantesov Don Kihot je, recimo, remek-djelo španske i svjetske književnosti, najviše objavljivana i najprevođenija knjiga na svijetu poslije Biblije.  Smatra se kamenom temeljcem zapadnoevropske književnosti i jednim od najboljih, ikad objavljenih dela fikcije, kao i najvažnijim djelom španskog Zlatnog vijeka. Dritan je, opet, upravo objavio svoje kapitalno djelo “Kritika globalne etike” koje je, sudeći po promociji u Maloj sali Kolarčeve zadužbine u Beogradu, remek djelo modernog posrnuća etike i estetike, šakopis u službi jednog podivljalog velikodržavnog projekta, povod za okup svih koji prosutu crnogorsku krv u borbi za slobodu i pravdu kroz istoriju cijene manje nego litar šljivovice iz Malog mokrog luga.

Abazovića i Servantesa veže i privrženost pan projektima. Istina, dok je Servantes, kao normalan, španski patriota naginjao namjeri da Kastilja, sa pozicija apsolutizma provodi okrutne političke i administrativne mjere za ujedinjenje sve tri španske kraljevine, Abaz iz vlastite pozicije anacionalnog ljubitelja srpskog neonacizma, naginje realizaciji plana koji je neuspješno pokušao sprovesti kroz Otvoreni Balkan – o afirmaciji velikosrpskog i velikoalbanskog državnog projekta.

Konačno, što bi to još moglo da spaja Migela i Dritana? Pa, zatvor. Istina, Migel je prvo robovao, pa tek onda napisao Don Kihota. Dritan je odabrao drugačiji put. On je najprije pisao, a robija ga, valjda, tek čeka. Njegova “Kritika globalne etike” neće biti razlog što će se njime baviti SDT i što će se uz njegovo ime nizati krivične prijave. Ali, njegovo političko djelovanje dok je bio premijer – hoće. Optužnica za veleizdaju zbog stavljanja potpisa na tzv. “temeljni ugovor”, trebalo bi da bude završni čin jedne sramotne, neljudske biografije osobe koja je zagadila političku scenu Crne Gore više nego svi raniji, a valjda i budući akteri.

Kad će SDT o Dritanu?

Kada su u pitanju predmeti kojima će se SDT baviti vezano za Abazovićeve aktivnosti, najsvježija informacija glasi da će  Vlada premijera Milojka Spajića dostaviti Specijalnom državnom tužilaštvu ugovore o lobiranju koje je sklopila prethodna Vlada na čijem čelu je bio Dritan Abazović. Aktuelna Vlada smatra da su ti ugovori nezakoniti i štetni po državu u iznosu od najmanje 350 hiljada eura.

Konačno, da ne bih došao u situaciju da mu sudim i presuđujem – jer i politički diletant ima pravo na poštovanje prezumpcije nevinosti – fokusiraću se na ono što mu je u Izvještaju za 2023. godinu zamjerio američki Stejt Department.

U djelovanju Abazovićeve Vlade, oni naglašavaju zloupotrebe državnih resursa i druge jednako negativne prakse preuzete iz perioda DPS vladavine. Ovaj izvještaj u potpunosti je podudaran sa izvještajem Evropske komisije za 2023. koji je ukazao na političku blokadu i ustavnu krizu izazvanu (ne)radom Abazovićeve Vlade u tehničkom mandatu.

Izvještaj potvrđuje da je, uprkos najkraćem vijeku parlamentarne podrške, Abazovićeva Vlada stigla da zapošljavanje u državnim kompanijama i javnoj administraciji stavi u službu podizanja sopstvenog rejtinga u izbornim procesima. Svoj katastrofalni kadrovski odabir demagoški i manipulativno pravdao je time da “svaki drugi građanin nije Nikola Tesla”.

Ima tu i elemenata kršenja ljudskih prava i afirmativnog odnosa prema učesnicima torture i mučenja na šta izvještaj Stejt Departmenta posebno skreće pažnju. U vezi sa tim, PES ističe da je ministar Adžić devet mjeseci oklijevao da suspenduje policijske službenike optužene za torturu, što mu je bila zakonska obaveza. “Ovakva samovolja i izostanak empatije prema žrtvama policijske torture izazivali su negodovanje organizacija civilnog sektora i aktivista za ljudska prava, što je Adžić nazivao “hajkom” – poručio je PES.

Bivši koalicioni patrtneri u 30-avgustovskoj većini konstatovali su da je Abazovićeva Vlada bila bez legitimiteta, štetočinska i prevarantska, kako prema evroatlanstkim partnerima kojima je obećala ono što nije isporučila, tako i prema građanima. Čak su zaključili da “Abazović nije prevario samo one kojima ništa nije obećao”.  Kada se svemu doda najnovija optužba bivšeg premijera Zdravka Krivokapića, kome je Abazović u Vladi bio potpredsjednik, da je informacije Europola krio gotovo pola godine, onda se djela kojima se moraju baviti pravosudni organi, nižu kao perle na brojanicama koje je imao dobar dio publike na Dritanovoj promociji knjige.

Sve Srbije kontra Crne Gore

Opet se, ne htijući, vraćam na promociju knjige u Beogradu. Google mi o tome najprije nudi tekst “demokratskog” medija nazvanog N1. Veli: “Dritan Abazović u jednoj beogradskoj sali spojio dve suprotstavljene Srbije”. Pa, da. Davno sam rekao i napisao: da postoje stotinu i dvE suprotstavljene Srbije, sve bi se one, u svakom trenutku, ujedinile kada treba pljunuti na Crnu Goru. Protivnici Vučićeve politike u Srbiji, pristalice su njegove politike u Crnoj Gori. Taj kompromis, ta saglasnost, ta sloga o izgradnji “srpskog sveta” na ruševinama razdržavljene i pognute Crne Gore, ostvareni su još od Načertanija 1844. godine kada je Ilija Garašanin postavio temelje odnosa prema Crnoj Gori koji se ne razlikuje od onoga što je Hitler prema nekim narodima projektovao još u Majn Kampfu. A što su revnosno sprovodili svi srpski voždovi od toga vremena do danas.

Dritan Abazović je, naprosto, paradigma izdaje ovovremenih stanovnika Crne Gore. Otjelotvorenje zla, mrzitelj majčinog mlijeka, mazohista bez presedana, osoba za koju sam davno napisao da bi mogao da od Vidkuna Kvislinga preuzme drugo ime za izdaju. Da ubuduće pojam “dritan” služi kao metafora za izdajnika.

No, osoba postaje veleizdajnik onda kada na protivpravan način ugrozi teritorijalnu cjelovitost ili ustavno ustrojstvo države, posebno kada to čini sa pozicije državnog zvaničnika. Potpis na “temeljni ugovor”, kojim se za sada ne bavi SDT, ostaće kao trajna mrlja na čelu ovog Ulcinjanina kojem ostarjeli Matija nije ovoga puta organizovao boravak na ramenima srpske omladine, ali mu je odredio počasno mjesto na spisku onih koji su se stavili na raspolaganje zvaničnom Beogradu zarad zadavanja završnog udarca Crnoj Gori.

To što Crna Gora vijek i po odolijeva takvim nasrtajima, to što je preživjela i pretekla iz bezbroj vojnih i identitetskih svesrpskih ofanziva, razlog je da se i ubuduće, kad god im u goste dođe neki Dritan ili sličan Dritanu, ponovo okupljaju u sve većem broju, pokušavajući da odgonetnu razloge svojih neuspjeha. Ali, u filmu “13.jul” glumac Veljko Mandić je objasnio: “Ima ođe jedan nedoder, pa na kraju svaki tuđin izgori u vatri koju je sam zapalio”.

A Dritan? Od srca mu želim da kaznu za svoja nedjela služi u Ulcinju i da, poput Servantesa u Don Kihotu, pronađe svoju Dulcineju od Toboza i podari joj ljubav. Pa da u gradu koji se nekada zvao Cita di Dolcinio, okaje svoje stare i buduće grijehe kojih je i do sada, ionako previše.