Isljednici i dezerteri

Piše: Nebojša Redžić

Da je izjavu o tome kako je u Morinju bio „samo“ centar za isljeđivanje, umjesto jednog Demokrate, dao Urin direktor Javnog servisa, Boris Raonić, onda bi mu zaista neko mogao i povjerovati. Jer, „novinari“ Javnog servisa nijesu na Dubrovačkom ratištu bili ništa drugo do isljednici. Taman kao što su danas, u mirnodopskim vremenima, neki voditelji iz TV Vijesti. Čak i u okašnjelo prikazanom dokumentarcu Koče Pavlovića, gledali smo kako je to suptilno radio Labud Jovanović, čija je karijera ostala obilježena pitanjem koje je uputio hrvatskom zarobljeniku iz Konavala kojeg je intervjuisao: „Jeste li vi nešto ljuti?“

Dobro de, neki od „novinara“ Javnog servisa uklopili su se u tada i u sveopšti trend otuđenja imovine Konavljana. Pa je tako jedan od njih donio nekoliko šlepera metalne ograde koju je ovdje prodao i od čega je nastala jedna znamenita firma koja se nalazi u strogom centru Podgorice.

A zašto pomenuh Raonića? Pa, tip je još jedan u nizu direktora Javnog servisa koji nikada nije uputio javnosti izvinjenje, niti tražio oprost zbog nedjela njegovih „novinara“ u Konavlima. Ako je mislio da će se prljava savjest Javnog servisa oprati prikazivanjem Kočinog filma, onda se grdno vara. Jer, onaj dio crnogorske javnosti koji je htio da zna istinu o agresiji na Dubrovnik, mogao je to učiniti još davno čitajući (onaj) Monitor ili gledajući NTV Montena. U Monteni je, konačno, Kočin film i nastao i prikazan prije par decenija. Zbog toga je ona politika koja je ustoličila Raonića, tada prijetila da će NTV Montenu dići u vazduh.

Kada bi Raonić bio dosljedan i istrajan u namjeri da raskrinka aktere sramne agresije na Dubrovnik, prikazao bi i film Marka Stojanovića, takođe nastao u NTV Montena, posvećen dešavanjima u Morinju. Uzgred, film Koče Pavlovića prikazan je i na TV Budva dok su u tom gradu dio lokalne vlasti bili liberali.

Nakon svega,  kao neko ko je napisao mnogo tekstova i isplakao mnogo suza zbog srama što su njegovi sunarodnici krenuli u pohod na Dubrovnik, ne znam da li da budem srećan zbog činjenice što je juče samo (!) desetak muškarčina pokušalo da onemogući ministre Krivokapića i Konjevića da sa svojim hrvatskim gostima postave spomen ploču u znak sjećanja na taj zloglasni logor.

Kao Gara sa Sinjajevine

Sa sloganom „Idemo ljudi“ koji pripada današnjici i sviješću zarobljenoj u stotinama zgarišta kuća u Konavlima koje su zapalili crnogorski junaci toga doba, krenuo je juče Špiro Vulović, potpredsjednik SO Kotor iz redova Demokrata, u akciju sprečavanja da logor Morinj ode u zaborav. Čovjek je, valjda po uzoru na Garu sa Sinjajevine, blokirao konvoj Vojske, svodeći sve na komunalni problem. Zaboga, pa dvojica ministara koji po Dritanu remete harmoniju u Vladi, zaboravili su da odluku o postavljanju spomen obilježja donosi Skupština opštine. Zato postoji koncern „Vijesti“ koji će nas podsjetiti na to i implicirati da bi Špiro, da mu je tako nešto dospjelo u šake, iz formalnih, a ne iz moralnih razloga spriječio ministre da u Morinju postave tu ploču. Jer, po proceduri, on bi tražio mišljenje Ministarstva kulture, a ona ministrica Maša što tamo radi, svjedoci smo, ne voli da se miješa u svoj posao, pa bi stvar otišla u željenom („ad acta“) pravcu.

– Želimo da se ljaga skine s našeg mjesta i da se konačno kaže ono što je prava istina – svi znamo da u tom “logoru” niko nije ubijen i pretučen – objasnio je Vulović na barikadi i još jednom potencirao da je u Morinju bio centar za isljeđivanje, a ne konc logor. Jedino nije objasnio da li je Labud svoj čuveni intervju sa hrvatskim zarobljenikom snimio u tišini i spokoju Morinja, ili je za tu svrhu morao pješačiti sa junacima koji su željeli popiti kafu na Stradunu.

Elem, logor Morinj ne samo da je bio mučilište, već i onaj dio sramote koji su nam tada priredili “oslobodioci”, nasrnuvši i do temelja porušivši jedan od najbogatijih dijelova bivše Jugoslavije – Konavle i granatirajući Dubrovnik. U Morinju su se tada prelamale sve naše krajnosti, tu se sudarila ona iskonska i čojska Crna Gora koja je ostala u Podgorici i na Cetinju protiveći se tom ratu, kontra otpadaka civilizacije koji su obukli uniforme ili uzeli mikrofone, svejedno, da zauvijek obrukaju Crnu Goru.

Morinj je bio strašno sudilište, mjesto gdje su nevini ljudi mučeni i stradali zbog žiga imena, samo zato što su Hrvati. Tamo su se sudarili primjeri onog čojstva Marka Miljanova oličeni u jednom liberalu iz Kotora kojeg zarobljenici ističu zbog ljudskosti, sa divljaštvom jednog običnog kotorskog kuvara koji se iživljavao nad zarobljenicima i dokazao da niko ne može predvidjeti kada će se u nekom čovjeku probuditi zvijer.

Podatak da današnja Crna Gora još nije zrela da bez posljedica sazna ime tog čovjeka koji je zarobljenike tretirao kao ljude, a on je moj davnašnji poznanik, za taj rat prisilno mobilisan u Kotoru, dovoljno govori. Jer, vrlina ovdje nije na cijeni, posebno od kada nas antievropska, litijaška nova-stara većina, vraća u katakombe svetosavlja i bijega od civilizacije.

I danas nekažnjeni šetaju ulicama

Broj preminulih zarobljenika u Morinju nikada nije zvanično utvrđen, ali se najčešće spominjalo da je stradalo osam osoba. Za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u slučaju Morinj, koji je počeo 2007. godine, osuđena su četvorica pripadnika rezervnog sastava JNA na ukupno 12 godina zatvora.

Najviša pojedinačna kazna koja je dosuđena je bila četiri godine zatvora za Iva Menzalina, koji je bio kuvar. Boro Gligić je bio osuđen na tri godine, Ivo Gojnić na dvije godine i šest mjeseci i Špiro Lučić na dvije godine.

Sjećanje na dešavanja u logoru, pokušala je oživjeti nova, apostolska vlast kada je prošle godine upravo u Morinju pokušala promovisati „duh nove Crne Gore“ koja se ugleda na Vilija Branta. Da, upravo je to rekao tadašnji ministar inostranih poslova Đorđe Radulović, pokušavajući da od gostiju iz Hrvatske sakrije činjenicu da je ona svijest koja je napala Dubrovnik i proizvela logor Morinj – ponovo vladajuća u Crnoj Gori. Pomenuo je Radulović tom prilikom i Martina Luter Kinga, pominjao je „oprost“ i „san o zemlji jednakih“. Nije rekao da su oni koji su glasali novu vlast u Crnoj Gori, akteri ili potomci upravo onih koji su napali Dubrovnik. Ili su, u gorem slučaju, samo prihvatili njihovu ideologiju. Uostalom, taj čin apostolske vlasti prije tačno godinu, bio je tek puki incident jer je svojim potezima, nova većina nebrojeno puta dokazala da bi mnogi od njih, da im može biti, ponovo jurišali na Dubrovnik.

Nije slučajno izabrano da taj zloglasni logor bude baš u Boki Kotorskoj, poznatoj po vjerskoj i međunacionalnoj toleranciji. To je namjerno urađeno kao mrlja na obrazu Boke, baš kao što je onaj ratni brod VJ 1999. godine, za vrijeme NATO intervencije, bio privezan na 50 metara od ulaza u Stari grad u Kotoru.

Takvu Boku je trabalo osramotiti, uniziti i zauvijek zatrijeti njene tragove o tradiciji suživota i sloge. Baš kao što je brod kraj ulaza u Stari grad trebalo da bude meta NATO avijacije, kako bi Bokelji zauvijek zaratili sa Zapadom.

Te smicalice nije Boki namijenio neko iz Brisela ili Vašingtona, vjerovatno ni neko iz Beograda ili Kruševca. Takav naum bio je nedjelo nekog crnogorskog Srbina kojim vlada kompleks zvani “srpsko more”, žal zbog pomanjkanja činjenica o “srpstvu u Boki” i mržnja prema svim susjedima.

Zato je jučerašnji gest dvojice ministara iz SDP-a, u čiju iskrenost valjda niko ne sumnja, vrijedan poštovanja jer, kako rekoše, ova patnja ne smije ostati zaboravljena. To je čin koji može pomoći da, kako reče Ranko Krivokapić, Crna Gora “bude ona najbolja i evropska Crna Gora”.

Do takvog cilja put je dugačak i vodi preko morinjske katarze i dubrovačkog oprosta. Samo, dokle će se Dubrovniku izvinjavati i tražiti oprost oni koji za tu sramotu nijesu krivi? Što je sa komandnom odgovornošću? Znate li koliko ljudi koji su tada kidisali na Konavle, danas nekažnjeno šeta crnogorskim ulicama? Iznenadili biste se kada bi čuli koliko tu ima poznatih faca iz javnog života. Znam samo jednog koji se javno izvinio zbog svoje greške. Jedan je urednik dnevnog nam lista. Jedan je napisao knjigu o agresiji. Ne znam je li se u njoj izvinio, bilo mi je degutantno čitati je. Jer, bio je tamo. A nije morao. Lažu vas oni koji tvrde da se pozivu na mobilizaciju u tadašnjem Titogradu moralo odazvati.

Za početak, znamo da je onih koji tu groznu stranicu crnogorske istorije izdižu na pijedestal vrline – na djelu  – desetak. Na čelu sa Špirom iz Demokrata. Što je još potrebno da oni koji, poput Špira,  još nalaze riječi opravdanja za dubrovačku sramotu, makar zaćute i pognu glavu kada se pomene famozni “rat za mir”? I dokle ćemo, uvijek kada sramotu treba zamaskirati u oblande forme, zvati “novinare” Vijesti da kao nekadašnji specijalci Javnog servisa, odrade zadatak?