Izbori kao moranje

Piše: Nebojša Redžić

Isti oni koji su svim sredstvima parlamentarne većine nedavno udarili na funkciju predsjednika države, sada bi da sjednu u stolicu koju su unizili. Dok su smišljali antiustavne izmjene Zakona o predsjedniku, biće da su zaboravili da bi jednoga dana neko od njih mogao da se suoči sa mogućnošću da mu parlament imenuje mandatara. Čak i da, umjesto predsjednika, postavlja ambasadore.

Djeluje nekako imanentno političkim diletantima poput njih: u jednom trenutku smetaju im ionako skromna predsjednička ovlašćenja, da bi samo par mjeseci kasnije kidisali da se svi odreda kandiduju kako bi ih se dokopali. Sva sreća da nemaju dvotrećinsku većinu, pa da u Ustav unesu odredbu da se predsjednik umjesto na izborima bira u srpskoj crkvi, da ga blagosilja nekakav pop i da prvog dana na radno mjesto u Plavi dvorac mora doći helikopterom.

Kad bolje razmislim, počnem da se pitam znaju li prvaci stranaka proisteklih ispod šinjela crkve Srbije za što se uopšte kandiduju!? Razlikuju li oni predsjedničke od parlamentarnih izbora? I zašto se, kandidujući se za predsjednika, ponašaju kao da ulaze u stranačko nadmetanje za parlament?

Još preciznije: kandidatura Andrije Mandića, Alekse Bečića, Milojka Spajića, Dejana Vukšića… nije ništa drugo do namjera da se odmjere trenutne političke snage i uticaj njihovih stranaka na ovdašnjoj političkoj sceni. Baš kao uoči parlamentarnih izbora – oni manji, kojima istraživanja javnog mnjenja i trenutni politički uticaj ne daju mnogo izgleda za uspjeh (URA, SNP…), bjesomučno i istrajno zalažu se za zajednički nastup odnosno kandidata, ne bi li iz takve situacije politički profitirali i prikazali svoju snagu većom nego što jeste. Ovi jači, samouvjereno se drže iluzije o vlastitoj veličini, nadajući se da će baš oni pridobiti svesrpsku većinu koja će ih vinuti u visine kakve dolikuju najboljem od njih. Pritom, svjesni da nijedan nema snagu da pobijedi u prvom krugu, zapravo žele da glasove koje dobiju pripišu svojoj partiji, nadajući se da će u drugom krugu moći da računaju na svesrpsko jedinstvo koje ih od vremena litija do danas, bespogovorno mobiliše i ujedinjuje u donošenju anticrnogorskih odluka kojima bi da državu u kojoj djeluju – bace na koljena.

Uostalom, ni predsjednički izbori za njih nijesu ništa drugo do namjera da banalizuju jedinu preostalu instituciju koja u Crnoj Gori, za njihova vakta, kako tako funkcioniše. Njima funkcija predsjednika treba još neko vrijeme iz istih razloga zbog kojih im treba i država Crna Gora – da bi onako ništavni i ponizni pred Beogradom i Crkvom mogli da figuriraju kao neko i nešto. Sve ostalo što je crnogorsko, treba ukinuti i pohvaliti se svojim mentorima novim uspjesima u toj misiji. Posebno se treba obračunati sa crnogorskim identitetom, a crnogorsku istoriju – baš kao što su to učinili sa crkvenom i kulturnom baštinom koju su predali beogradskoj Patrijaršiji – prepisati na zvanični Beograd. Kada od Crne Gore ostave samo bezlične granice i more, posao će se smatrati obavljenim.

Jer, da se ne foliramo: može Milojko sa svog Tviter i Fejsbuk naloga koliko hoće mahati crnogorskom zastavom, može Aleksa „miriti“ crnogorske pravoslavce od kojih su polovina u par posljednjih decenija postali Srbi, može se i bivši prvi čovjek tajne policije pretvarati da mu je stalo do Crne Gore (Andrija Mandić se barem ne pretvara i sa njime smo načisto), ali samo do jedne ure. Svi oni su čeda Crkve, svi su oni posluga zvaničnog Beograda i ljubitelji agresije na Ukrajinu, svi odreda su akteri one iste akcije čiji je moto bio „pa šta ako pogine 10 Crnogoraca“. Svi su oni, u konačnici, nosioci one iste svijesti koja je od Gazimestana do danas (od Garašanina do danas), na prostoru bivše Jugoslavije ostavila samo grobove, nesreću, teror, mržnju i strah. Milojko Spajić je, recimo, od Momira Bulatovića odmakao samo u mjeri u kojoj mu nekretnine znače mnogo više nego što su značile Momiru. Cinik bi rekao da je razlika i u brkovima, ali u svijesti i odnosu prema Crnoj Gori – sigurno nije.

Uzmite samo Aleksu Bečića. Siguran sam da mu nije bila namjera da ukrade Vučićev predizborni slogan, jer zna da bi bio brzo raskrinkan. Ispada da su mu savjetnici loši, pa niko nije primjetio da će ipak nastupiti pod Vučićevim sloganom. Jer, kada je svijest ista, kada je ista matrica ili kada potičete iz istog šinjela, onda i slogan spontano bude isti.

Zamislite, molim vas, Aleksu kao predsjednika. Nađe se pred nekom sudbonosnom odlukom, pa pobrka odredište i umjesto ambasade pođe po mišljenje u Hram. Ili obrnuto. Samo neka je u interesu vaskolikog srpstva.

O vaskolikom srpstvu u svakom trenutku, bez uvijanja, razmišlja i predsjednički kandidat Andrija Mandić. S tim što je to kod njega nekako prirodnije i iskrenije. Ruku u vatru ću da stavim da on, više od bilo kojeg konkurenta, pa čak više i od političkih istomišljenika, uvažava nacionalne Crnogorce i njihovu potrebu da ističu svoju posebnost. On se zalaže za dijalog o svim pitanjima koja su izvor nesporazuma, a spremniji je za kompromis od ostalih. Loše po njega je to što je, čak i kada govorimo o potencijalnom drugom krugu izbora, limitiran na 30% do 35% glasova. No, moguće da on, svjestan toga, jedino želi da homogenizuje Demokratski front.

Na drugoj strani priče, više za rubriku „bez riječi“, nalazi se suverenistički blok koji za sada, rastrojen i samo prividno jedinstven, nema ozvaničenog predsjedničkog kandidata. I u tom bloku oni slabiji sanjaju zajedničkog kandidata. Neki, takođe nejaki, prijete da će imati svoga, više kao fikciju nego kao stvarnost. Drugi opet kao da žele isturiti nekoga ko bi bio kolateralna šteta, tj. žrtva slabosti suverenista. Konačno, tu je i Milo Đukanović koji će do posljednjeg trena razmišljati i vagati hoće li se kandidovati ili ne.

Do zaključenja predsjedničkih kandidatura u Crnoj Gori ostalo je još svega dvadesetak dana. Nekako, predstojeći predsjednički izbori svima dođu kao moranje ili nužno zlo u koje ih je uvalila neumitnost datuma. Kada bi mogli, mnogi – ako ne i svi – najradije bi preskočili tu stranicu crnogorske političke zbilje. No, izbori su blizu, kampanja je stidljvo već počela, a neko će morati da pobijedi. Činjenica da njihov ishod većina učesnika shvata kao zalet ili zauzimanje startne pozicije za parlamentarne izbore, govori o ravnoteži straha. Kandidati Crkve, kao đavo od krsta, boje se Đukanovića. Đukanović se, pak, ako se kandiduje, najviše boji svojih. Ili bivših svojih.

Jer, koliko god čudno zvučalo, ishod svih budućih izbora u ovoj i(li) narednoj godini, zavisiće od broja „preletača“. Od onakvih kao što je onaj tip u crvenoj jakni koji je ovih dana na društvenim mrežama razbio iluzije svih da bilo ko u Crnoj Gori ima stabilno biračko tijelo, ili siguran glas. Jer, čovjek lijepo reče: „Kad mi treba, pišem se Crnogorac, kad mi treba, pišem se Srbin“. U toj rečenici sadržana je sva suština ovdašnje političke scene i portret prosječnog crnogorskog glasača. Takvih kao on je, priznali mi to ili ne, najviše. I više niko nije siguran što im u određenom trenutku – „treba“.